„Apsolutna i apstraktna sloboda nužno vodi u terorizam a vladavina apstraktnog prava poklapa se sa vladavinom tlačenja.“ (Hegel)
Nedžad Bašić
Između apsolutne i apstrakne slobode velikih i moćnih, koja ne znači ništa drugo do odsustvo razuma i pravde, i pobune slabih i nemoćnih, što redovito nosi treperenje bezumlja, homo sapiens neminovno postaje saučesnik i nijemi svijedok oktroisanog zla, u kojem svi pravni i moralni principi nestaju, što čini svijet razuma i stvarnosti drugačijim i nestvarnim. Za homo sapiensa na samom početku 21. stoljeća ostaju samo dvije mogućnosti: odbaciti sva usaglašavanja sa razumom i pravdom i utonuti u tišinu i šutnju ili umrijeti u borbi za principe razuma i pravde. Umrijeti svakako nije izazovno za homo sapiensa, kao što nije izazovno živjeti u tišini i šutnji.
Pokornost i poslušnost ili pobuna i smrt? To je tragična opcija pred kojom se je našao usamljeni čovjek na samom početku 21. stoljeća. I jedna i druga opcija teško je prihvatljiva za homo sapiensa. Pokornost i poslušnost homo sapiensa čini vrlinu naroda nedostojnom što čini princip narodnog suvereniteta ili suverenost nacije ništa drugo do samovoljom autoritarnog zakonodavca (vođe). Kada princip suvereniteta nacije pređe u ruke autoritarnog populističkog vođe, legitimno sprovođenje tiranije u ime naroda koji šuti podiže zločin na nivo religijskog vjerovanja u božansku moć autoritarnog nacionalnog vodje. U ovom matriksu božanske moći autoritarnog vladara, pitanje pobune homo sapiensa predstavlja iluziju u kojoj svaki pokušaj njenog racionaliziranja predstavlja ništa drugo do beskrajno ubijanje kao nužni uslov stvaranja „novog autoritarnog svijeta“. U tom prostoru beznađa i očaja „duh žrtve“ redovito se preobraća u „duh zločina“ gdje nema promocije ljudskih vrlina i empatije prema stradanju drugih.
U tišini i šutnji homo sapiensa, nestaje predstava o nedužnosti čovjeka, što ljudski rod uvodi u zonu neodgovornosti, straha i beznađa, u kojoj sila postaje jedina vrijednost. Propaganda, omalovažavanje i cinizam postaju glavna oruđa dezintegracije nedužnosti žrtve i opravdanja zločina sa čime se zatvara krug između pokornosti, poslušnosti, pobune i smrti u kojem se briše svaka naznaka slobode homo sapiensa. Zločin postaje uzvišen patriotski čin, dok sloboda postaje ponizni čin pokornosti i poslušnosti čovjeka autoritarnom populističkom režimu u kojem fanatizam i vjerske predrasude izrastaju u određujući prototip razuma koji traži brisanje svih protivurječnosti u stavovima i uvjerenjima autoritarnog nacipopulizma u 21. stoljeću.
„Moje lično ja zauvjek je ubijeno, moj život se stopio sa opštim životom. On se na neki način poistovjetio sa životom apsoluta“. (Bakunjin). (*)