Piše: H. Muratović

Obilježavanje godišnjice „Oluje“ u Prijedoru poslalo je nekoliko važnih, ali  i neskrivenih poruka velikosrpske politike svima koji BiH doživljavaju kao svoju državu:

  1. Negiranje genocida postalo je institucionalno i javno od strane entiteta RS, koji je nastao i na zločinu genocida, ali i od zvanične politike Republike Srbije, koja je i sama bila agresor na državu BiH.
  2. Odabir Prijedora kao mjesta obilježavanja godišnjice “Oluje” je podmuklo, s obzirom da je u njemu učinjen prvi stvarni, istina, sudski nedosuđen genocid u BiH, gdje je ubijeno 3.269 Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece, gdje se u neposrednoj blizini nalazi najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata (Tomašica).
  3. Drsko manipulisanje žrtvama uobičajeno je od strane velikosrpske politike. Jer, plakati nad žrtve tri djeteta na Petrovačkoj cesti je ljudski. Međutim, činiti to (Vučić) na lokalitetu gdje su ubijena 102 djeteta bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i uopšte ih ne pominjati, ne dozvoliti da se podigne spomenik toj (ubijenoj) djeci, licemjerno je do bola. Usto, kao žrtve „Oluje“ navoditi dijete Nerminu, kćerku Sabine Mujkić, protjeranu iz Žepe 1995. godine, drskost je bez granica i nije slučajno. Ovdje, rečeno jezikom Hermana Hesea („Stepski vuk“), Vučić nema ljudsku, već samo vučju narav. I kada bi je imao, one bi uvijek bile u smrtnom neprijateljstvu. Jer, ne dopustiti roditeljima ubijene djece da ostave čak ni uspomene (spomen obilježje) na njih, znači tjerati ih na zaborav. Stoga, Vučiću, svaka mržnja je strah ili zavist. Shvati da nama Bošnjacima zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav prema državi BiH, ne može niko oduzeti, pa ni teška životna oluja koju nam je nametnula velikosrpska politika u zadnjem ratu. Nakon svega što si izgovorio u Prijedoru, podsjećam te da razumni ljudi nikada ozbiljno ne shvataju one koji loše govore o drugima, a dobro o sebi i svojima.
  4. Dodik nikako da shvati da je plemenit čovjek miran i velikodušan, a prostak uvijek uzbuđen i razjaren. Stoga mu samo jedan savjet – daj više odmora jeziku nego rukama i pitanje: kada će pripadnik tvoga naroda imati dostojanstvo i hrabrost jednog Skendera Kulenovića, pa napisati „Jasminku, majku Srebraničanku“?
  5. Portfiriju samo jedno pitanje: zašto ne govoriš istinu o žrtvama genocida koji je počinila tvoja, velikosrpska politika, upravo na mjestu na kome si stajao kada si govorio ono što je sramni zadatak SPC i platforma SANU-a? Znači li to da je ne vjerovanje u masovna stradanja drugih nekakva nova vrste vjere, opake i zatucane?!
  6. Pitanje sve trojici protagonista sramnog skupa u Prijedoru: šta bi se dogodilo da je 50 hiljada Bošnjaka i Hrvata (koliko ih je protjerano) s pravom organizovalo kontramiting na primjer u Tomašici ili Kamičanima? Bi li i to bilo ugrožavanje srpskog naroda i razlog za izazivanje sukoba?! Stoga ne treba činiti ništa što se protivi ljudskoj savjesti, čak ako to od vas traži bilo koja politika. Dok to poglavice velikosrpske politike ne shvate, nema sreće na ovim prostorima.

Na kraju, samo jedno pitanje probosanskim političarima: dokle ćete od bankrota spašavati Dodikovu secesionističku politiku, dajući joj godišnje više nego što joj po osnovu uplate indirektnih poreza pripada, odnosno milijardu KM, putem Uprave za indirektno oporezivanje BiH? Jer, praksa je pokazala da je svaka politika, koja se ne zasniva na novcu, isprazna priča (Wagner). Bojim se da su sve druge metode stavljanja Dodikove politike u štrange trećerazrednog karaktera. Jer, ukupan javno prezentirani dug RS iznosi 6,3 milijarde. Ako se tome iznosu doda i najmanje jedna trećina neprikazanog duga javnih preduzeća BiH, koji prema zvaničnom Izvještaju MMF-a iznosi četiri milijarde eura, dakle 2,4 milijarde KM, onda ukupan stvarni dug ovog entiteta iznosi 8,7 milijardi (6,3 + 2,4). Budući da u ovoj godini RS mora izmiriti obaveze u iznosu 1,2 milijarde, pitam probosanske političare: koliko će besplatno participirati u spašavanju od bankrota Dodikove politike? (*)