Posljednja sjednica Općinskog vijeća Bosanska Krupa od 6-og aprila, uz to vanredna i sa samo dvije tačke, odužila se na skoro tri sata? Prva tačka je predstavljena kao prijedlog dopune Poslovnika o radu Općinskog vijeća Bosanska Krupa na način da se Sjednice Općinskog vijeća, Kolegija i Komisija, mogu zakazati putem telefona, elektronski ili na drugi adekvatan način, a materijali se dostavljati elektronski, te da se sam čin glasanja vrši elektronski ili putem telefona riječima „za“, „protiv“ ili „suzdržan. Opozicija (SDA) i kolega iz pozicije, protivili su se ovakvoj izmjeni predstavljajući je kao preuranjenu mjeru, svojevrsno ograničenje prava vijećnika, udaru na demokratiju i pravo na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, ali i potencijalnu mogućnost manipulacije. Namjera predlagača je bila da se u vanrednim situacijama i potrebi izbjegavanja boravka u grupama i javnog okupljanja u zatvorenom prostoru osigura mogućnost održavanje sjednica putem neke od multimedijalnih aplikacija (npr. Zoom) i time smanji rizik širenja koronavirusa. Sasvim opravdano, pogotovo poslije debakla sa proslave u kompaniji „Igman” u Konjicu, kada se zaraza sa zlosretnog derneka proširila na tri kantona.
Moj vijećnički stav bio je zasnovan na učenju Adama Smitha, začetnika moderne ekonomske teorije iz 18-og vijeka i idejnom osnivaču trenutno preovlađujućeg ekonomskog sistema zapadne civilizacije koji se globalizacijom proširio na skoro cjelokupnu planetu, odnosno liberalnom kapitalizmu. Naime, Smith kada piše o slobodnom tržištu i drugim slobodama predstavljenim u doktrini liberalnog kapitalizma smatra da je „liberalizam ideja da čovjek radi u vlastitom interesu i na svoj način, pritom poštujući prava i slobode drugih“. Genijalni Smith naglasak stavlja na to je sloboda djelovanja ograničena pravima i slobodama drugih. Današnje korporativne sluge i zagovornici neoliberalizma pozivaju se na Smitha kao začetnika ideje (apsolutno) slobodnog tržišta, spretno izbjegavajući navedeni stav i ograničenja. Shodno rečenom i pravo odabira načina javnog izražavanja i djelovanja nema prednost pred pravima i slobodama drugih da ne budu kolateralne žrtve (zaraženi) usljed okupljanja 30-ak ljudi u zatvorenom prostoru na par sati. Nakon diskusije, koja bi bila preduga i u normalnim uslovima rada, tačka je izglasana.
Druga tačka bila je prijedlog Pravilnika o načinu utroška sredstva za poticaj primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Za ovakvu subvenciju osigurati će se 300.000 KM iz Budžetu Općine, mada nije rečeno da li je u to uračunato i 80.000 KM koje je Vlada USK-a prošle sedmice odredila za poticaj poljoprivredi na području općine Bosanska Krupa (programom je određeno ukupno 800.000 KM za sve općine USK-a). Nakon duge i zamorne diskusije koja se bavila detaljima Pravilnika isti je na kraju usvojen jednoglasno?! Kolega A. Š., inače vlasnik uspješne farme koja se neprestano modernizuje u stalnoj borbi za opstanak na surovom tržištu, vjerovatno je skratio raspravu svojim autoritativnim stavom poljoprivrednog proizvođača da usvajanje ovog pravilnika nema alternative, te da je isti potrebno usvojiti.
Ova prijekopotrebna mjera sa namjerom da potakne i pomogne poljoprivrednu proizvodnju, te sačuva resurse u ovoj privrednoj oblasti, obezbjeđujući repromaterijal za sjetvu kukuruza, graha ili krompira, svakako je dobrodošla i očekivana u ovakvoj situaciji. Sredstva su trebala biti značajnija i sa ranije održanom javnom raspravom na kojoj bi se ova mjera predstavila. Naravno i sa urađenom Cost-benefit analizom i stručnim predavanjem koje bi eventualno motivisalo što širu bazu stanovništva da obrađuju zapuštene poljoprivredne parcele koje sve više preuzima ambrozija. Ali zašto nekoga treba motivisati da obrađuje zemlju svojih djedova?
U knjizi „Ekonomski razvoj“, krucijalnom djelu u ovom području ekonomije, M. Todaro i S. Smith daju odgovore na pitanja koji su to izvori ekonomskog razvoja i dugoročnog rasta, te navode razloge zašto su manje razvijene zemlje siromašne i nude strategije koje im mogu pomoći u rješavanju tih problema, odnosno što bi se u novogovoru reklo – izazova. U dijelu o poljoprivredi Todaro i Smith navode specijalizirano imanje kao konačnu i najnapredniju fazu individualnog dobra u ekonomiji sa mješovitim tržištem. Ovaj tip zemljoradnje je dominantan u naprednim industrijaliziranim državama i posljedica evoluiranja kao odgovora na razvoj u drugim područjima državne ekonomije i paralelnog razvoja sa njim. To se odnosi na općenito poboljšanje životnog standarda, biotehnološki i tehnički napredak, širenje državnih i međunarodnih tržišta i slično. U specijaliziranoj zemljoradnji više osnovni cilj nije osiguravanje hrane za porodicu sa određenim viškom za prodaju, nego čista komercijalna zarada koja postaje i kriterij uspjeha, a ostvarivanje maksimalnih prihoda po hektaru potpomognuto vještačkim i prirodnim resursima postaje cilj djelatnosti gazdinstva. Jednostavno rečeno sav urod je namijenjen prodaji uz uvažavanje svih relevantnih ekonomskih koncepata poput fiksnih i promjenjivih troškova, uštede, ulaganja i stope prihoda, tržišne cijene, subvencije i slično. Naglasak u pogledu iskorištavanja resursa više nije na zemlji, vodi ili radnoj snazi, nego na akumulaciji kapitala tehnološkom napretku i naučnom istraživanju i razvoju s ciljem stimuliranja većeg nivoa proizvodnje i produktivnosti. Moglo bi se reći da specijalizirano imanje slijedi koncept poslovanja multinacionalnih korporacija.
Gdje je poljoprivreda poharane Bosne u ovakvom viđenju stvari? Koliko ima nade da se kod nas ostvari konkurentska prednost rame uz rame sa ovako naprednim konceptom? Ali najvažnije pitanje kome svi znamo odgovor jeste – nije li previše kasno za spas poljoprivrede? Teško je i uporediti naša brdovita imanja obrađivana pouzdanim, ali odavno izraubovanim traktorima IMT 539, sa ovako efikasnim plantažama baziranim na uzgoju samo jedne kulture namijenjene prodaji, a kamoli kontemplirati o ranije spominjanom udaru na demokratiju i pravo na zastupanje interesa i reprezentovanje volje glasača, istih onih koji ne posustaju u svom izboru ni nakon tri decenije. Samir JAŠARAGIĆ