Sukob kao eufemizam za rasnu segregaciju države aparthejda

Sead Alić

Knjiga Borisa Havela Arapsko-izraelski sukob (Religija, politika i povijest Svete zemlje) već svojim naslovom sugerira ideološki pristup koji će generirati problematične teze i navijačka tumačenja. Naime koloniziranje Palestine od strane cionista nije nikakav sukob, nego desetljećima vođeni rat za palestinsko tlo i za etničko čišćenje Palestine od Palestinaca. Dakle „sukob“ je eufemizam za neizmjerno gore stvari koje su cionisti uz pomoć SAD-a i NATO partnera u Europi provodili u Palestini i protiv Palestinaca.

„Arapi“ iz naslova, vjerojatno se odnosi na semitsku židovsku braću koja su morala prihvaćati palestinske izbjeglice i koji su u nekoliko navrata pokušali spriječiti cioniste u pokušaju etničkog čišćenja Palestine. Nisu uspjeli jer je mreža kapitala, oružja, medijske potpore i bogatstvo globalnih židovskih igrača iz sjene, vrlo lukavo mamilo susjedne zemlje u klopku.

Dakle, naslov sugerira poziciju žrtve jedne zemlje koja je okružena milijunima neprijateljskih pripadnika arapskoga svijeta. To što su to semitski narodi, to što su njihovi jezici istog korijena, to što dijele zajedničku prošlost – ništa nije važno. Treba stvoriti privid „žrtvovane zemlje“ u moru arapskih zemalja. Stara matrica industrije holokausta ponovno je na djelu. No pogledajmo što donosi unutrašnjost ovako ideološki naslovljene knjige.

Sam početak prvog poglavlja knjige mogao bi komotno biti na početku priča iz 1001-ne noći: „Osnutak Države Izrael 14. svibnja 1948. i njezin opstanak na povijesnom teritoriju drevnih židovskih kraljevstava jedan je od najneobičnijih političkih fenomena iz novije svjetske povijesti. Iznenadio je mnoge vrsne političke i vojne analitičare, političare, diplomate, vojne časnike i povjesničare, i to ne nužno zbog njihova manjkava poznavanja materije ili lošeg uvida u tadašnje bliskoistočne prilike“. [1]

 

Autor ne problematizira kontekst koji je prethodio priznanju Izraela u Ujedinjenim nacijama, ne objašnjava kako se to jedna država može osnovati na teritoriju druge države. Poput pripovjedača uz gusle autor pjeva o opstanku „na povijesnom teritoriju drevnih židovskih kraljevstava“[2]. Priča je to bez političkog konteksta koja zaboravlja nasilja koja su činili doseljenici prema palestinskom narodu uz pomoć britanske administracije.

Znanstvenik koji želi s pozicija povijesti, teologije, politike, geostrategije… propitati fenomene u Palestini u te probleme ulazi jezikom reportera s nogometne utakmice kada kaže kako je osnutak države iznenadio „… mnoge vrsne političke i vojne analitičare, političare, diplomate, vojne časnike i povjesničare…“[3]. Kao da nije bilo cionističkog plana osvajanja Palestine. Kao da se nije radilo u dosluhu s britanskom upravom. Kao da unaprijed nije bio razrađen sistem preuzimanja vlasti od Britanaca kada se povuku. Naprosto svi su bili iznenađeni, a autor u tom iznenađenju pronalazi „nepoznavanje materije“ onih koji su bili iznenađeni. Trebalo bi se, smatra Havel, probiti do „jedinstvenih zakonitosti“ razumijevajući koje je moguće razumjeti situaciju: „Politički, ideološki, nacionalni, socijalni, gospodarski, vojni, strateški i drugi čimbenici kao da su se ondje u određenim trenutcima isprepletali…“[4]. Nastavljajući u svom popularno-reporterskom duhu autor pojašnjava kako vrijeme između 1882. i 1903. „nije obećavao puno akcije i uzbuđenja (potcrtao s.a.)“[5]. Iz perspektive vremena koja su dolazila a posebno iz današnje perspektive doista je grijeh ali i znanstveni promašaj politička i ratna zbivanja, zatvaranja, ubojstva, masakre… svrstavati u rubriku „akcija i uzbuđenja“.

No sve je u funkciji. Palestinu je trebalo predstaviti kao zapuštenu „zemlju bez naroda“, da bi se moglo opravdati želju „naroda bez zemlje“ da dođe u tu zemlju koja im je uostalom (jednim drugim pripovijedanjem) obećana. Tako se Havel poziva na Mark Twaina, čije će mu rečenice poslužiti kao dokaz da je sve uistinu sve bilo onako kako se tvrdilo u cionističkom sloganu „zemlja bez naroda za narod bez zemlje“.

Sedamdeset i pet godina Palestinci svojom krvlju, progonstvima, svojom djecom i neljudskim uvjetima za život dokazuju laž i perfidnost slogana koji je Palestinu kao na dlanu nudio Židovima Europe i svijeta. Slogan je nudio rješenje za kršćanske cionističke pokušaje da se Europa oslobodi Židova. Nudio je rješenje za nacistički pokušaj da ih se istrijebi. Slogan je brutalno lagao da bi se pokrenule mase u kolonijalno osvajanje tla Palestine.

Slogan je simpatičan. Kao da nosi mirnu poruku. No ono što je došlo polako se od mirnog suživota pretvaralo u pretvaranje doseljeničkih grupa u vojnu huntu koja danas i ne skriva namjeru da istrijebi baš sve Palestince iz zemlje u kojoj su stoljećima živjeli.

Indikativan je način na koji (znanstvenik) Havel „apsolvira“ čitave epohe. Tako primjerice odmah na početku ničim nepotvrđeno ustvrđuje da se vrijeme Twainova obilaska Palestine podudara „s kulminacijom opće nezainteresiranosti za te krajeve“[6], no svega nekoliko rečenica dalje pojavljuje se misao koja je na razini nezrelog srednjoškolskog uratka: „A onda je u šesnaestom stoljeću Palestina postala dijelom osmanskoga imperija, kojim je tristo pedeset godina kasnije krstario Twain“[7].

Teza pripovjedača Havela je da su Arapi u početku bili „zbunjeni“ doseljavanjem cionista, da su stavove o njima mijenjali i da su sukobi bili rijetkost, „izuzmu li se razbojnički prepadi beduinskih skupina na Židove“.[8] Imajući u vidu činjenicu da su Britanci koji su imali mandat vođenja Palestine i sami imali problema sa cionističkim doseljenicima koji su izazivali nerede, napadali ne samo domaće stanovništvo nego i Britance – ova konstatacija predstavlja bezočno izvrtanje stvarne situacije. To naravno nije neuobičajeno za cionistički pristup.

Pripovjedač Havel pokušava stvar predstaviti tako da su se u Palestinu useljavali ne samo cionisti nego i Arapi. Tako stvara prostor za tezu o obrani parcela kupljenih od Palestinaca kao uzroku sukoba. Da je to daleko od istine među ostalim jasno pojašnjava i Ilan Pappe u svom povijesnom prikazu doseljavanja cionista. On jasno govori o mitovima o Izraelu. Za razliku od njega pripovjedač Havel pokušava obraniti te mitove.

Pripovjedaču Havelu potreban je izgovor za nasilje doseljenika pa ga konstruira. Za njega jednostavno Palestinci pokreću akcije protiv doseljenika pa se doseljenici organiziraju u „obrambene skupine“. To što je i britanska vlast u Palestini te skupine smatrala terorističkim, pripovjedaču nije uopće važno. To se jednostavno ne uklapa u priču.

Da bi priča podebljala svoj mitski karakter, pripovjedač pojašnjava kako je Hagana postala „ofenzivna sila“ nakon proučavanja biblijske „strategije drevnog izraelskog ratovanja“. Ovo pozivanje na Bibliju problematično je na više razina. Recimo zasad samo to da Biblija nije ili barem ne bi smjela biti priručnik za uspješno ratovanje. Nažalost nije Havel jedini. Riječ je o cionističkom pristupu koji je postao potpuno jasnim u vrijeme aktualnog etničkog čišćenja u Gazi skrivenog plaštem borbe za povratak talaca i uništenje Hamasa. Stara ideja ubijanja Kanaanaca izronila je iz povijesnog mraka. Mračna strategija rasne ideologije.

Da bi priča imala znanstveni karakter, koliko toliko, dobro je tu i tamo dometnuti citat osobe od autoriteta. Tako pripovjedač Havel citira Mirjanu Kasapović koja u svojoj studiji o Izraelu među ostalim bilježi: „Ako je povijest ijedne suvremene zemlje satkana od važnih i nevjerojatnih događaja, onda je to povijest Izraela”.[9] Je li to citat koji nešto pojašnjava? Nije. A zašto je tu? Zato što je dobro imati Mirjanu Kasapović na svojoj strani. Tako se put čini prohodnijim. Pripovjedač Havel odlazi u mit i religijski kolorira nastajanje Izraela.

Prvo poistovjećuje stavove Mirjane Kasapović i Benjamina Netanyahua već je indikativno. I već tu, kod pokazivanja sličnosti pokazuje se namjera pripovjedača. Naime Mirjana Kasapović nije poput Netanyahua bila zabrinuta zbog „mogućnosti da je židovski narod svoj dio čudesa potrošio“[10]. Još manje je pritom mislila da bi „militarizam i nasilje bili teološki legitiman način ostvarenja duhovne misije“[11] na području Palestine. „Nevjerojatni događaji“ koje je spomenula Kasapović iskorišteni su za oblačenje doseljeničkih tendencija u religijsko ruho. Sam Bog je dakle pomogao doseljenicima. To se ne kaže eksplicitno, ali pravi propagandni pripovjedač zna kako se sugeriraju stvari. Citira se među ostalim autor koji kaže: „Kao da je neka druga, viša, nevidljiva i nepobjediva sila željela da ta nacija zaživi“[12].

Uzdignut na božansku razinu, pripovjedač Havel zaboravlja pripomenuti da je pretpostavka za priznanje Izraela bio ugovor kojim se Izrael obvezuje priznati Palestinu. Izraelska vlada potpisala je taj ugovor, ali ga je po priznanju Izraela odmah pocijepala. Nikada nije niti namjeravala priznati Palestinu. O tome da se trebalo raditi na povratku raseljenih Palestinaca ili o poštovanju dokumenata Ujedinjenih nacija da i ne govorimo. Palestinci su ostali raseljeni po okolnim zemljama a Izrael je poput manjeg bosanskohercegovačkog entiteta sve više smatrao Izrael državom koja pripada samo jednom narodu.

No tu su priče koje nam „pomažu“ da progutamo udicu. Posljedica se proizvodi u uzrok i to tako što se stvara dojam da su Arapi ti koji nisu prihvatili dogovore. Na gotovo identičan način bosanskohercegovački Srbi iz manjeg entiteta ne prihvaćaju rezoluciju o Srebrenici, a „veliki zločin“ iz Srebrenice interpretiraju kao oblik obrane srpskog naroda.

„U Izraelu je brzo zaživjela demokracija“[13], pripovijeda znanstveni pripovjedač Havel. Za razliku od Pappea koji izraelsku demokraciju naziva mitom i pojašnjava načine na koje su Palestinci onemogućavani sudjelovati u procesima demokratskih odlučivanja, Havel naprosto Izraelu lijepi etiketu demokratske država, da bi na tom mitu mogao pripovijedati daljnje religijski obojane priče.

Palestina kao država trebala je zaživjeti još 1947. godine. Izbjeglice su se trebale vratiti da bi izbori mogli biti uistinu demokratski i pravedni. Izrael je morao poštovati Povelju UN-a, ljudske prava, prava manjina itd. „Stabilni odnosi“ koje je Izrael trebao uspostaviti s Palestincima postali su „stabilni“ zatvaranjem Palestinaca u zidove logora u Gazi, odnosno stalnim vojnim maltretiranjem stanovništva Zapadne obale.

Jedan od dokaza te izraelske demokratičnosti vidljiv je i u Havelovom stavu: „Arapi se, uz određene iznimke, nisu mogli doseljavati u Izrael, dok je poticaj na židovsko doseljavanje bio okosnica ne samo izraelske politike nego samoga postojanja Države“[14]. Pripovjedač pripovijeda i ne bavi se propitivanjem logike vlastitih stavova.

Logor u Gazi i situaciji na Zapadnoj obali pripovjedač skriva rečenicama kao što je: „Ekonomski i društveni razvitak Države Izrael pogodovao je i Židovima i nežidovima koji su Izrael prihvatili kao domovinu“[15]. Potpuno nekritički pripovjedač ne razmišlja i ne govori o cjelini palestinskog područja. Definira i sugerira kako je dobro onima koji su prihvatili doseljenike koji su uspostavili novu vlast. Sve ružne činjenice okupacije Palestine pripovjedač skriva benefitima koje su dobili suradnici cionističkog režima.

Pripovjedaču se povremeno omakne i iskrenost. Tako fabricirajući istinu među ostalim kaže: „…upadi arapskih gerilaca i terorista bili su česti, a Izraelci su nemilosrdno uzvraćali prodirući u područja država iz kojih su dolazili, kako bi uništili terorističke baze (a onda dodaje) …a ponekad i drugo što bi im se našlo na putu“[16]. Uništavati dakle treba „terorističke baze“, a ako se nešto drugo nađe na putu i to može biti uništeno. Konzekvencu ovakvog stava imamo danas kada ključni ljudi izraelske administracije javno govore da okolne države nisu prave i da treba mijenjati granice. Pretpostavljam da i pripovjedač zna da je riječ o pokušaju širenja životnog prostora cionista kojima više ni Palestina nije dovoljna.

Bitnu proturječnost nalazimo i u sljedećem stavu Pripovjedača: „Židovstvo je, za razliku od islama, introvertna religija pa Židov može ispunjavati sve svoje vjerske obveze a da se nikad ne okrene kakvome izravnom obliku političkoga ili vojnoga djelovanja. No, prepozna li u zbivanjima ispunjavanje drevnih proroštava i duhovnih težnja židovskoga naroda, od kojih je najvažnija ponovni povratak u pradavnu domovinu radi postizanja otkupljenja (geula šlema), onda Sveto pismo i povijest neizbježno poprimaju ulogu izvora nadahnuća i smjernica za političko djelovanje“[17]. Što se hoće reći? Autor bi rado židovskoj religiji pripisao „introvertiranost“ koja bi u sukobima na Bliskom istoku trebala značiti miroljubivost, dakle život u kojemu se Židov „nikad ne okrene kakvome izravnom obliku političkoga ili vojnoga djelovanja“. I točno je. Iskreni vjernici, bilo koje religije, uvijek su takvi. No rečenicu dalje autor dodaje kako to pravilo i nije pravilo ukoliko Biblija ne ponudi smjernice za političko djelovanje. Znači, postoji pravilo koje ne vrijedi ako je u Bibliji drukčije napisano, a budući da je u Bibliji napisano onda ono što smo tvrdili da je pravilo zapravo i nije pravilo… Nezgodna je ta metoda pripovijedanja u znanosti. Na razini priče prolazi ali ako polaže pravo na istinu – pokazuje se neozbiljnim pristupom.

Uvod u čitanje Havelove studije završio bih na onom mjestu na kojemu kaže da se o političkom islamu informirao na više načina a jedan od njih su obavještajni dokumenti[18]. Imati uvid u spise obavještajnih službi nije tako jednostavno. Pretpostavljam da se ti spisi daju samo odabranim i provjerenim osobama. Za vjerovati je dakle da je Havel na liniji obavještajnih službi i da uvijek može računati na pomoć tih službi.

To je sjajna pozicija za pripovjedača. Uvijek nove priče, novi konteksti, nove kreativne izmišljotine. Sve što se od znanstvenog copywrittera traži to je uobličenje informacija u priču. A mora se priznati da to Havelu dobro ide. Autor sebe vidi odabranim za taj posao…

Havel o „odabranosti“ židovskog naroda

Komentirajući konzekvence Havelovih teza o „odabranosti“ ne možemo ne započeti od kraja: Božja usamljenost teološkom odlukom prešla je na usamljenost Židova koji su povjerovali. Židovi su se zatvorili u sebe. Tako zatvoreni nisu mogli spasiti svijet. Sve što im je ostalo širenje je ideologije o vlastitoj odabranosti.

Razum naviknut na (samo)propitivanje vjerojatno će se pitati o karakteru odabranosti jednog naroda kao „svog“. Je li taj narod to zaslužio? Pretpostavimo da jeste, premda u židovskom slučaju nije jasno čime. Je li ta odabranost posljedica te zasluge i kao takva trajna odrednica? Po svemu sudeći nije jer će: „Židovi biti kažnjeni usprkos svojoj izabranosti, pri čemu im pravovjerno bogoštovlje i ispravna teologija, ne bude li popraćena pravednim djelima, neće nimalo pomoći“[19].  Riječ je dakle o odabranom narodu koji će nas ostale iskupiti ali ako sam bude dobar i pravedan. Povijest židovstva povijest je lutanja i grešaka kao i kod svakog drugog naroda. Aktualna činjenica židovske povijesti je etničko čišćenje jednog drugog naroda. Nije dobro, nije pravedno. Nije od Boga odobreno. Čak štoviše, razotkriva osnovnu metodu: Istrijebit će se jedan narod, protjerati inovjerci, izgradit će se ponovno hram – a onda će se nekoga instalirati novim Mesijom. Kao da gotovo svako vrijeme nije nudilo supermarket-mesije za kratku uporabu i brzo zaboravljanje.

No ni drugi narodi ne moraju biti „uskraćeni za pohvalu“. Dovoljno je razumjeti i prihvatiti stav: „Izraelovo poslanje i izabranost u odnosu na druge narode značilo je superiornost njegove duhovnosti i religije…“[20]. Trenutno ubijanje jednog naroda u Gazi/Palestini trebalo bi valjda shvatiti kao metodu uvjeravanja u superiornost židovske duhovnosti… Zašto se onda ne štuje biblijska: Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Tá i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji[21].

Pripovjedač i interpret Biblije otkriva nam Tajnu: „Razlika između Izraelaca i nežidova u Zakonu prvenstveno se odnosi na superiornost izraelskoga Boga u odnosu na druge bogove, što podrazumijeva i superiornost izraelskog poimanja Boga i Zakonom uređenog bogoštovlja“[22]. Kršćanski je Bog u problemima. O Isusu da i ne govorimo. Nažalost nisu bolje prošli niti Židovi. Superiornost su pripisali sebi pa su jednosmjernim trakom kroz povijest vozili u krivom smjeru.

Bibličar u odjeći sveučilišnog profesora, zagovornik cionizma, među ostalim piše i sljedeće: „Biblija, dakle, ne ostavlja prostora za pomisao kako su Izraelci stekli uvid u Božje tajne zbog svoje iznimne duhovnosti, pravednosti, pronicljivosti ili mudrosti. Njihova izabranost nije uvjetovana vrlinama ili vještinama, nego je odraz Božje suverene odluke, odabira i vjernosti obećanju patrijarsima[23]. Ako nije riječ o duhovnosti, pravednosti, pronicljivosti ili mudrosti – o čemu je onda riječ? Je li se Bog uopće odlučio za Židove svojom odlukom ili su to Židovi sebi pripisali. Povijest vožnje jednosmjernom ulicom u krivom smjeru govori o nedostatku onih osobina na temelju kojih bi (eventualni) Bog mogao donijeti nekakav odabir naroda. Pokušaj uspostavljanja biblijskog izraela osvajanjem tuđih zemalja i pozivanjem na Bibliju više svjedoči o neduhovnosti, nepravednosti, pronicljivosti kratkoga daha ili mudrosti oružja. Problem je međutim u tome što će, kada se sve okonča, zaključak ovakvih i sličnih autora biti da nije pravo vrijeme i da će Židovi vjerojatno zbog svoje pogrešne procjene biti kažnjeni. O svojoj ulozi u prevari neće govoriti.

Budite Židovi, misli židovski Bog i bit ćete pohvaljeni. Zapravo ne morate čak ni biti Židovi. Dovoljno je da slijedite židovsku teologiju i propisane rituale. Isključivost je dakle sadržana u Bibliji. Ona tjera Židove na isključivo ponašanje „odabranih“ koje vodi izravno negiranju duhovnosti.

„Biblija jasnim, razumljivim i nedvojbenim rječnikom naglašava superiornost židovske vjere u odnosu na sve druge vjere, kultove i svjetonazore. Tu je poruku i Isus sažeo spomenutom tvrdnjom kako “spasenje dolazi od Židova”[24]. Riječ je o razgovoru sa Samarijankom koji u nastavku donosi i sljedeću rečenicu: „Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac”, (stih 23). Ove dvije rečenice tek zajedno daju donekle cjelovitu sliku. Ne izgovoriti drugu znači prenaglasiti riječi koje mogu dovesti do zabune. Umjesto da se spasenje odnosi na sve ljude, relativno je jednostavno odčitati spasenje koje isključivo dolazi posredstvom Židova. I ne samo to, to može u zabludu dovesti i same Židove da sebe shvate kao odgovor a ne samo medij djelatnosti božjeg duha.

Da je ideja „odabranog naroda“ zaživjela i da je mogla dovesti do urušavanja sustava vrijednosti u židovskom narodu implicitno potvrđuje i naš pripovjedač: „Koncept izabranosti među Židovima uvriježio se kroz stoljeća i postao važnim dijelom nacionalnoga, a onda nerijetko i osobnoga identiteta“[25].  Te „osobne identitete“ gledamo danas u izravnom prijenosu etničkog čišćenja u Gazi, anketama građana, izjavama dužnosnika…

No vrhunac neznanstvenosti naš pripovjedač donosi svojim stavom koji kaže da bi se legitimnost političkog mesijanizma mogla pronaći u tumačenju tekstova Biblije iskustvom obrane izraelske države: „…temeljna dvojba u taboru religioznih Židova nikad nije bilo pitanje omjera snaga Židova i nežidova, nego legitimnost političkog mesijanizma, židovskoga državotvornog aktivizma uopće te primjene vojne sile za uspostavu židovskoga nacionalnog suvereniteta. Ta je dvojba zadirala u puno dublja teološka, eshatološka i soteriološka pitanja, a njih nisu mogli riješiti spisi srednjovjekovnih mudraca pa čak ni Biblija, jer izravnih naputaka u tim tekstovima jednostavno nije bilo. Ono što je bilo potrebno bilo je tumačenje tih tekstova, a metoda koja je za to tumačenje primijenjena velikim se dijelom temeljila na povijesnom iskustvu izgradnje i obrane izraelske države“[26].

Pripovjedač nas svjesno ili nesvjesno navodi da etničko čišćenje u Gazi, ubijanje žena i djece, rušenja bolnica, škola fakulteta, sakralnih objekata – uzmemo kao ključ za razumijevanje Biblijskih tekstova (jer Biblija očigledno nije dovoljno jasna). (*)

[1] Boris Havel: ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB. Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada Ljevak, Zagreb, travanj 2013. str. 23

[2] Isto, str. 23

[3] Isto, str 23

[4] Isto, str 23

[5] Isto, str 23

[6] Isto, str 25

[7] Isto, str 25

[8] Isto, str 26

[9]  Isto, str 29

[10] Isto, str 29

[11] Isto, str 29

[12] Isto, str 32

[13] Isto, str 32/33

[14] Isto, str 33

[15] Isto, str 33

[16] 35

[17] 58

[18] 82

[19] Isto, str 282

[20] Isto, str 278

[21] Citirano na str. 282. Lev 19:33-34; vidi još i Izl 22:20; 23:9; Lev 23:22; Br 9:14; 15:14-15; Pnz 10:18; 24:17; 26:13; 27:19; Jr 22:3; Zah 7:10 itd.

[22] Isto, str. 283

[23] Isto, str 283

[24] Isto, str 285

[25] Isto, str 286

[26] Isto, str 290