Piše: H. Muratović

Početkom oktobra navršavaju se četiri godine mandata aktuelnih vlasti u BiH. Normalan čovjek, uz najbolju volju, teško može pronaći samo jedan segment u kojem je aktuelna vlast uradila nešto dobro za narod koji je za njih glasao. Jer, Parlamentarna skupština BiH za četiri godine od 70 planiranih zakona usvojila je njih 10. Budžet za 2022. godinu usvojili su na kraju juna mjeseca. Da čitaoce podsjetim, zakonska obaveza svakog javno-pravnog kolektiviteta je da  budžet za narednu godinu usvoji do kraja tekuće godine. Izuzetno, usvajanje budžeta može biti izvršeno i u prvom tromjesečju tekuće godine. U tom periodu finansiranje se vrši na osnovu Odluke o privremenom finansiranju, koja se zasniva na jednoj dvanaestini. Dobro upućeni čitaoci mogu reći: pa, dobro je da je budžet institucija BiH usvojen u toku ove godine, jer se prethodnih godina sa usvajanjem kasnilo mnogo više. Tačno. Ali, šta je stvarno motivisalo kleptomane, zvane poslanici, da ovogodišnji budžet usvoje krajem juna? Odgovornost za funkcionisanje Države i odgovornost za narod nije, već da bi besramno sebi uvećali plata za 500 KM, očekujući da će biti ponovo izabrani, pa eto, da već na vrijeme sebi obezbijede bolji materijalni status i za naredni period. Donijeti ovaku besramnu odluku u vrijeme kada inflacija svakodnevno buja, kada se namjerno čeka sa ukidanjem akciza i uvođenjem diferenciranih stopa PDV-a na osnovne životne namirnice, jednostavno je ljudski nepodnošljivo. Usto, poglavice naroda javno kažu da će iznos povećanih primanja (ne zarada) dati narodu putem sadake!? Pa, ljudi moji, da li je i ovo moguće, što bi rekao Mladen Delić. Da, moguće je u Državi čije funkcionisanje je zasnovano na neradu, borbom za lične i stranačke interese, pokriveno oblandom magle, ali ne i razumijevanjem za jadno preživljavanje naroda. Pri tome, izjave i pravdanje određenih poslanika i ministara u Vijeću ministara BiH su debilskog karaktera.

Čitalac me s pravom može upitati: zašto si u naslovu napisao „pecanje budala“. Ovo sam učinio stoga jer vjerovatno većina čitalaca, a Boga mi i ministara, ne znaju da su Džordž Akerlof i Rob Šiler dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju za knjigu „Phishing for phool“ ili u prevodu, „Pecanje budala“. Naime, ova dva naučnika su istražili i dokumentovali, da za razliku od neoliberalnih teorija, moderne teorije ističu nepotpune informacije i često iracionalno ponašanje potrošača i firmi koje posluju na tržištu sa nesavršenim i asimetrčnim informacijama i na bazi njih očekuju da se dobit može brže uvećati iskorištavanjem tih tržišnih nedostataka. Ili, jednostavnije rečeno, ovaj izraz upotrebljen je za Internet prevarante koji sistemski „pecaju budale“, nudeći im različite finanijske produkte i vjerujući da je to dobra prilika da se iskoristi čitava masa ljudi, nasamarenih da kupe finansijske produkte koji nisu za njih, a koji im se prikazuju neodoljivom (J. Stiglic).

Pažljivi čitalac može mi postaviti i naredno pitanje: kakve veze ima Nobelova nagrada za ekonomiju sa bezobraznim ponašanjem aktuelne vlasti i narednim izborima? Veza je očigledna, samo je u igri sistem uvrnute logike: narod dobro zna da je ponašanje aktuelnih vlasti zasnovano na bezobrazluku i pljuvanjem u njihovo lice preko svakodnevno viših cijena, ali ne poduzima ništa i dalje vjerujući u buduće neodoljive „patriotske“ izjave zvaničnika. Dakle, sve je jasno baš svakome! Međutim, ono što zabrinjava je nečinjenje: opozicije, akademske zajednice, radničkih sindikata i naroda uopšte. Baš svi šute ili poluglasno gunđaju, bez ozbiljnog plana rušenja najbolje plaćene vlasti u Evropi za najveći nerad?!

Drugi dio naslova odnosi se na redistributivnu koaliciju. Da bi običnom čitaocu bilo jasno, navodim da su ekonomske funkcije budžeta svrstane u tri osnovne grupe: alokaciju (raspored) resursa i faktora, redistribuciju dohotka i stabilizaciju privrednih tokova. Alokacija proizvodnih faktora provodi se preko budžetskih prihoda i budžetske potrošnje. Pri tome država na raspolaganju ima raznovrsni poreski instrumentarij kojim može da usmjeri investicije u određenu granu nižim porezima  i/ili da stimuliše razvoj određene grane na način da podstiče budžetsku potrošnju njenih autputa (proizvoda) velikim nabavkama za velike korisnike, različitim subvencijama, premijama, regresima, dotacijama i kvotama. Redistributivna funkcija ima ekonomske i socijalne zadatke. Ekonomske funkcije ostvaruju se onda kada država vrši preraspodjelu dohotka u korist određenih privrednih grana. Ova preraspodjela ima i socijalne efekte, jer manje poresko opterećenje neke grane (npr. poljoprivrede) ima značajne uticaje koji se izražavaju kroz bolji život poljorivrednika i niže cijene ovih proizvoda za ukupno stanovništvo. Poresko rasterećenje energenata, posebno akcize, ima višestruki uticaj na ukupnu privredu i stanovništvo. S obzirom da ozbiljni ljudi već mjesecima upozoravaju na nužnost ukidanja akciza na energente i uvođenje diferencijalnih stopa PDV-a na osnovne životne namirnice, postavlja se pitanje zašto aktuelne vlasti to ne čine jer su zbog povećanih cijena napunili račune do vrha. Dakle, iako postoje dovoljna sredstva za redistribuciju i socjalnog karaktera, redistributivna koalicija (SDA, SNSD i HDZ) ju odlaže. Dokle? Odgovor je: do pred same izbore. Naime, računajući na kratko pamćenje naroda, vlati će pred same izbore umanjiti ili privremeno eliminisati akcize na goriva i sniziti stope PDV-a na osnovne životne namirnice, a viškom sredstava, prikupljenih na muci bosanske sirotinje, kupovati glasove preko podobnih stranačkih firmi i/ili direktnim transferima iz budžeta. Stoga izjave pojedinih zvaničnika da oni nisu bili za povećanje plata za 500 KM zvuče jadno, vrijeđajući i minimum ljudske inteligencije. Direktno pitam bilo koju od stranaka, članica redistributivne koalicije: zašto niste posegnuli za entitetskim vetom ili nacionalnim interesom i spriječili ovu sramotu?! Umjesto toga, Izetbegović javno kaže da će svojih 500 KM podijeliti u obliku sadake! Dakle, čovjek jednu od najznačajnijih političkih (budžetskih) funkcija svodi na sadaku i obesmišljava svaku iole ozbiljnu raspravu o neophodnosti sistemskog djelovanja Države. Jer, sadakom se ne vrši ni redistributivna, ni stabilizaciona funkcija budžeta, već poreskom, odnosno budžetskom politikom, kada se, u zavisnosti od faze privredog ciklusa (depresije ili prosperiteta), smanjuju, odnosno povećavaju porezi, odnosno smanjuje ili povećava budžetska potrošnja.

Budući da navedene tri funkcije budžeta zna svaki student treće godine Ekonomskog fakulteta, žalosno je da na njih treba podsjećati silne ministre i nacionalne poglavice. I ne samo njih, već i silnu akademsku zajednicu, koja se ponaša po onoj narodnoj, ne pitaj me stara majko… što nikako ne djelujem! Na kraju, mi, birači, a ne glasači, moramo odbiti biti budale koje će se opet upecati na stare, otrcane i lažne patriotske fraze i postojećoj redistributivnoj koaliciji reći da je dosta bilo prodavanja magle u rinfuzi. Ako to ne učinimo, onda ništa bolje ni ne zaslužujemo. (*)