(Snajperski metak u čelo zdravog razuma)

Sead Alić

Primjer parodiranja države ovih smo dana gledali u paradi vojnički ozbiljnih, naoružanih, uvježbanih srpskih mladića u „Istočnom Sarajevu“. Manjinski je entitet još jednom pokazao kako entitet može biti jednonacionalni, kako ga može braniti policija, odnosno vojska, koja se zaklinje jednoj interpretaciji Boga, te kako politički šibicari prema potrebi skaču iz političke u religijsku dimenziju i obratno.

(Građanska Bosna i Hercegovina, dakle, nije moguća jer bi to onemogućilo plemenske i vjerske vojske da razvijaju jedinstvo krvi vjere i tla. To Evropa ne kaže, ali to su nažalost konzekvence toleriranja manifestacija koje se pozivaju na metode zastrašivanja poznate iz ranijih ratova i metode ubijanja koje su slijedile).

Manjinski entitet još jednom je dakle pokazao da želi održati i razvijati tendenciju „čišćenja“ policijskih, vojnih i inih postrojbi, pretvarajući ih u karikaturu krstaških/križarskih bojovnika spremnih za istrebljenje zakletog neprijatelja. Tu je oružje, tu je vojnički uvježbani korak, tu je grlato odgovaranje na pozdrav führera iz mog sokaka…

Meštar od ceremonije bio je taj novi srpski vožd, rječitiji i hrabriji od predsjednika države kojoj bi pripojio dio Bosne i Hercegovine. Čovjek je to koji bolje od Miloševića zna proizvoditi osjećaj ugroženosti vlastitog naroda. Osoba je to koja otvorenije od Šešelja govori o interesima ujedinjenja svih Srba u jednu državu; političar je to koji aktuelnom predsjedniku Srbije određuje smjer kretanja. To je onaj koji izgovara rečenice zbog kojih su njegovi sunarodnjaci završavali po zatvorima. Onaj koji se Evropi i svijetu usudio u lice reći da ne poštuje njihove sudske odluke. Veliki vožd iz malih Laktaša.

Tragikomično jadan dok glumi snagu i veličinu. Dok hrabro i fleksibilno mijenja svoje izjave, svoju politiku. Dok osuđuje, a onda hvali. Dok priznaje genocid, a onda ne priznaje svoje izjave… Ne zaustavlja se u granicama manjinskog entiteta. On bi krojio svjetsku politiku. Stvarao bi novi šumski poredak. Za početak važno je Putina uplesti u igru prikrivanja genocida nad Bošnjacima.

Korpulentni, ali mali čovječuljak, hrabro blefira jer pretpostavlja da je među kibicerima i onaj kojemu će on, pokeraš iz Laktaša – prodati ideju sukoba civilizacija. I dok se veliki broj ljudi islama nesretno bori na strani Putina – vožd iz Laktaša prodaje Putinu ugroženost pravoslavnog bosanskohercegovačkog življa od islama. Kao da Putin ne zna ko mu je pravi neprijatelj, što je zadatak pješaka, a što konja na geostrateškoj šahovskoj ploči.

Da ne traje predugo i da nisu u pitanju igre koje vode u nove ratove – bilo bi komično: Mali vožd glumi državnika u krvlju natopljenoj i od islama „očišćenoj“ zemlji. Glumi vladara sudbine Bosne i Hercegovine. Evropa se teško suočava s istinom o sebi samoj, svojim slabostima, svojom prošlošću, s genocidima i svjetskim ratovima koje je sama izazvala. Dopustila je zločincima srpske nacionalnosti da pokušaju finalnim rješenjem razriješiti pitanje islama u BiH. Budući da nije išlo sada šuti i čeka novi val indoktriniranih srpskih mladića koje bi religija i politika trebale ponovno pretvoriti u zločince.

A oni zločinci iz prošlog rata, na veliku žalost srpske mitomanije, sami se otkrivaju. Otkrivaju metode priprema za rat koje u priču uvlače i nove golobrade mladiće koji marširaju u vojničkom stroju, zahvaljuju se Bogu, a odzdravljaju biznismenu koji politike mijenja ovisno o interesima vlastitih poslova.

Hvaleći se pojedinci tako pripovijedaju kako su jedinice u Foči pripremane godinu dana prije početka agresije. Uživaju sjećajući se postrojavanja i parade ljudi koji će uskoro klati i ubijati…

Svi su naime znali što će se dogoditi – jer nije prvi put.

U vrijeme Drugog svjetskog rata u više navrata „čišćen“ je prostor oko Foče. Hiljade ubijenih, zaklanih, silovanih… bili su dio izvršenja „obećanja“ koje je još Stojan Protić najavio Trumbiću 1916. godine u Francuskoj (o čemu je zabilješku napisao Ivan Meštrović). Muslimanima će se ostaviti 24-48 sati da se pokrste, a ako to ne učine – Protić je bio jasan – „poklat ćemo ih kako smo to učinili i u Srbiji“. Na čuđenje i zgražanje Trumbića pridodano je još jedno pojašnjenje: „U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš“.

Taj „naš način“ konstanta je srpskog osjećaja inferiornosti prema civilizaciji kojoj je služila. To je stoljećima stvaran kompleks manje vrijednosti kojeg se nacija pokušava osloboditi zatrpavanjem u grobnice izvora vlastitog osjećaja sramote. Prošlost se mora učiniti drukčijom pa makar i naknadno. „Turke“ se mora pobijediti pa makar to i ne bili Turci nego Evropljani koji s Turcima imaju zajedničku tek vjeru u istoga Boga u kojega inače vjeruju i kršćani i Židovi. Muslimani trajno podsjećaju Srbe na njihovo službovanje Turcima. Zato se sve svjedoke mora likvidirati.

Karikatura od parade na kojoj vjerska vojska glumi državnu vojsku u državi koja to smatra neustavnim činom – najava je novih istrebljenja muslimana. Onako kako su fočanski četnici oblačili partizanske uniforme pred kraj rata da bi nastavili ubijanje islama, tako i danas vjerska vojska manjinskog entiteta glumu bezopasne trifoovske figurice. Onako kako su fočanski preobučeni četnici postali uticajni poratni komunisti koji su odlučivali o sudbini muslimana, tako se i danas zločinci zadnjega rata (koji još traje) slobodno šeću selima i gradovima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, smiju se, dobacuju, prijete, a ako su u državnim službama onda i kažnjavaju. Sve je već viđeno. Niko više nije naivan. Nije ni Evropa. Samo šuti dok šute Bošnjaci.

A šute i pravoslavni egzekutori najstrašnijih ubijanja agresije na Bošnjake koji su za svoja zlodjela nagrađeni. Samo povremeno kod ponekoga proradi savjest. Grobnice zovu i nije jednostavno nositi u glavama sve te glasove. Da nema masmedijske proizvodnje straha u pravoslavnom korpusu bosanskohercegovačkog naroda, savjest bi odavno otkrila preostale masovne grobnice i osudila još uvijek slobodne izvršitelje, odnosno osudila na samoubistvo one kojima se krv i kosti svaki dan i svaku noć pojavljuju pred očima i u snovima.

Parodiranje države paradom manjinskog entiteta podržala je i pravoslavna crkvena hijerarhija. Ove godine nešto skromnije jer je stvar postala očiglednom. No nastavak je to stvaranja atmosfere u kojoj je i šutnja zločin.

Čelnici pravoslavne hijerarhije moraju progovoriti. Suočiti se s Bogom. Ispričati se za zlo koje je činjeno u ime jedne interpretacije Boga. Kleknuti pored svake masovne grobnice. Obećati nebesku nagradu ne onima koji ubijaju nego onima koji će otkrivati zločince. Za prestanak rata u Bosni i Hercegovini ključnu ulogu imaju čelnici pravoslavne crkvene hijerarhije. Jer vjera je nešto više od prolaznih crkvenih hijerarhija. Ljubav prema Bogu nije ni parada niti parodija. Ljubav prema Bogu je ono što bi nas trebalo spajati i činiti Jednim.

Umjesto toga imamo paradiranja mladića s oružjem u Sarajevu. To je snajperski  pucanj u čelo zdravom razumu. Snajperski metak. Jer, u pitanju je Sarajevo. (*)