Piše: Prof. dr. Nedžad Bašić
Manjinske vjerske i rodne grupe, migranti, izbjeglice, koje su se našle pod najvećim udarom nejednakosti i siromaštva u svijetu, i coronovirusne infekcije, traže novi položaj i novu ulogu u zajednici i novi koncept odgovornosti i pravednosti u društvu. Nejednakost i neravnopravnost, koja je dobrim dijelom bila zaklonjena neoliberalnom globalnom vizijom čovječanstva, reflektira se danas prije svega kao odsustvo prava na zdravstvenu zaštitu marginaliziranih, kao nedostatak socijalne sigurnosti siromašnih, kao odsustvo mogućnosti na obrazovanje za svakog pojedinca bez obzira na njegov kulturni, rasni, nacionalni, vjerski ili rodni background.
Samo u nekoliko mjeseci mikroskopski virus bacio je cijeli svijet na koljena. Pandemija COVID-19 u kratkom roku pokazala je svu krhkost čovječanstva upravo tamo gdje je bila najpotrebnija svijest čovjeka o nužnosti zajedničkog djelovanja, o solidarnost i saosjećanju čovjeka prema čovjeku. Kriza globalnog zdravstvenog sistema, kriza socijalne zaštite, ekološka kriza, kriza političkog sistema, nejednakost i siromaštvo, sve je to eksplodiralo u opću krizu čovječanstva koja je zaprijetila opstankom homo sapiensa i to na samom vrhuncu njegove moći. Ta opća nemoć čovjeka, koja je izazvana tim neobičnim mikroskopskim virusom, pokazala je svu destruktivnost i nemoć homo sapiensa.
Pandemija Covid-19, čiju pogubnu moć čovjek nije mogao ili nije bio spreman odmah prepoznati, dovest će do najveće ekonomske krize u posljednjih sto godina, koja će gurnuti više od sto miliona ljudi u najteži oblik siromaštva i gladi. Kriza izazvana mikroskopskim patogenom samo će javno otkriti duboku socijalnu nejednakost među ljudima, rasplamsati rasnu, etničku, političku i moralnu podjeljenost svijeta, i otkriti svu krhkost arhitekture neoliberalnog poretka.
Nejednakost međju ljudima, rasama i kulturama, koja je postojala od samog postanka čovječanstva, virus će učiniti samo vidljivijom, izoštrenijom i delikatnijom. Što je čovječanstvo bilo razvijenije to je i nejednakost, netrpeljivost i mržnja među ljudima rasla i dobijala nove konture i nove sadržaje. Nejednakost među ljudima stvarala je nove barijere i razlike među ljudima, što je bilo praćeno velikim ekonomskim, političkim i moralnim krizama, diskriminacijom i korupcijom, ali isto tako i novim pobunama i naporima da se nejednakost svede na manju i snošljivu mjeru.
Uporedo sa pobunom marginaliziranih, koja postaja sve šira i agresivnija, jača otpor bogatih i osionih da se učini ma koji pokret ka promjenama. U tom sukobu, koji je pojačan invazijom corona patogena, vidljiv je porast socijalne nepravde, zločina iz rasističke mržnje, ksenofobije i sve izraženije institucionaliziranje nacionalizma, rasizma, korupcije i kriminala. Stvara se institucionalna nejednakost koja u procesima odlučivanja ima tendenciju izrastanja u temeljne vrijednosti i zakone razvoja čovječanstva u 21. stoljeću. Kroz proces digitalne transformacije društva i algoritme vještačke inteligencije ove tendencije vrlo lako mogu prerasti u unutarnje zakonitosti razvoja i postati temeljna odrednica budućnosti čovječanstva.
Pandemija corona virusa je više nego bilo šta do danas ukazala kako nejednakost i neravnopravnost među ljudima i zajednicama u 21. stoljeću ovisiti od mogućnosti čovjeka da ima pristup i da koristi nove tehnologije i informacione sisteme. U 2019. godini oko 87 posto ljudi u razvijenim zemljama koristilo je internet, dok je u najmanje razvijenim zemljama to činilo samo 19% populacije. Tamo gdje je stanovništvo imalo širi pristup korišćenju interneta bilo je manje utjecaja manipulacije i nesposobnost vlada da kontrolišu pandemiju. Omjer korišćenja internata i stepena zaraženosti coronovirusom najjasnije se vidi u bogatim zemljama kao što su USA, gdje su siromašne i slabo informirane zajednice afro-amerikanaca i migrantske enklave Latinosa, mnogo više izložene infekciji i umiranju od bogatih i bolje informiranih zajednica. Izostaje puna informisanost šta se dešava u najsiromašnijim zemljama Južne i Centralne Azije, zemljama subsaharske Afrike gdje je najveća koncentracija siromašnih i nepismenih.
Klimatske promjene također će značajno utjecati na život miliona ljudi, na širenje novih infektivnih bolesti, i na stvaranje novog oblika nejednakosti i siromaštva. Siromašne zemlje i regije koje su najmanje doprinijeli klimatskim promjenama i globalnom zagrijavanju trpe najveće posljedice tog procesa što se iskazuje u produbljavanju jaza između siromašnih i bogatih. Zelena ekonomija postaje hit u visokorazvijenim ali nažalost ne i u nerazvijenim zemljama, što je imalo velikog utjecaja na pogubne posljedice epidemije COVID-19.
Sa rastom nejednakosti i neravnopravnosti u svijetu raste u nepovjerenje u institucije i političke sisteme. Izlazak na izbore smanjio se je od početka 1990-ih za 10 posto. Birači su sve češće skloni prihvatiti politiku autoritarnih populista, koji za sve probleme zajednice okrivljuju druge koji se razlikuju od njih, koji su slabiji i malobrojniji, prije svega manjinske grupe, imigrante, što izaziva opasnost od velikih društvenih sukoba i netrpeljivosti.
Corona pandemija bizarno je razotkrila da se nejednakost i siromaštvo stvara u najranijem životnom dobu djeteta (predškolskog obrazovanja) gdje se stvara struktura društva u kojem se siromaštvo vezuje najdirektnije za stepen dosegnutog obrazovanja od najranijih dana. Kako je djeci u najbogatijim zemljama predškolski odgoj dostupan sedam puta više nego djeci iz nerazvijenih zemalja, corona virus je u siromašnim zemljama i zajednicama (npr. afro-američka i Latino populacija u USA) bila efektnija i produktivnija u istom omjeru. Ova pandemija je sasvim jasno poslala signal da su nejednakost i siromaštvo, predispozicije za razna oboljenja, koje se etabiliraju već u ranom uzrastu, što je veoma teško kasnije korigirati. Otuda borba protiv siromštva i nejednakosti počinje borbom za obrazovanje djece već od predškolskog uzrasta. Po nekim proračunima, da bi se obezbjedilo kvalitetno obrazovanje za sve, potrebno je do 2030. izdvojiti 3 milijarde dolara za obrazovanje na svim razinama u zemljama sa niskim srednjih dohotkom. To je ipak znatno manje od štete koja bi mogla nastati usljed neobrazovanja u tim zemljama. Posebno veliki značaj i ovom milenijumu imat će ulaganje u digitalnu pismenost i infrastrukturu. Bitno je naučiti kako učiti, prilagoditi se i steći nove vještine.
Digitalna revolucija i umjetna inteligencija promijenit će prirodu rada i odnos između rada i slobodnog vremena i drugih aktivnosti, što zasigurno traži novi i viši stepen povjerenja među ljudima i političkim vođama. Ljudi pored toga što žele da dosegnu viši životni standard, nisu skloni za to žrtvovati svoju slobodu i prava koja bi trebali da uživaju kao ljudska bića. Oni žele da učestvuju u donošenju odluka u kojima se odlučuje o kvaliteti njihovog života, žele da učestvuju u izgradnji socijalnih i ekonomskih sistema u kojima žive. Oni traže novi socijalni ugovor između vlasti, ljudi, civilnog društva i korporacija kako bi kontrolisali balans između održivog razvoja i socijalne zaštite utemeljene na jednakim pravima i mogućnostima za sve. Oni traže novu politiku tržišta rada, u kombinaciji s konstruktivnim dijalogom poslodavaca i predstavnika rada, kako bi mogli poboljšati plaće i radne uvjete.
Svijet koji se mijenja i koji dolazi poslije epidemije coromna virusa traži novu garanciju politike obrazovanja od predškolskog do univerzitetskog. Traži garanciju za novu politiku socijalne i zdravstvene zaštite s novim sigurnosnim mrežama, uključujući obezbjeđenja osnovnog minimalnog dohotka, promjenu kroničnog nedovoljnog ulaganja u javne usluge, uključujući obrazovanje, zdravstvo i pristup internetu. Traži se oporezivanje profita za sve pojedince i korporacije – koji moraju platiti pravičan udio. Mora se prekinuti začarani krug korupcije, koji je i uzrok i posljedica nejednakosti. Korupcija smanjuje i troši sredstva na raspolaganju za socijalnu zaštitu; ona slabi društvene norme i vladavinu zakona. Izlazak iz zatvorenog kruga korupcije i kriminala traži novu prirodu odgovornosti za civilno društvo, za medije, koji moraju postati nezavisni i otvoriti širi prostor za slobodnu raspravu po svakom pitanju.
Nedostatak ove vizije svijeta koji neminovno dolazi nakon pandemije corona-virusa mogao bi koštati čovječanstva gubljenjem legitimnosti demokracije u očima marginaliziranih i prezrenih, što će dovesti do jačanja konzervativnog autoritarnog populizma, što će budućnost čovječanstva učiniti mnogo zamagljenijom, neizvjesnijom, delikatnijom i, sasvim sigurno, mnogo težom. (*)