Na samom isteku 20. stoljeća stvorena je nova infantilna generacija koja strasno i revnosno sa lakoćom ulazi u zamagljeni svijet mržnje, netolerantnosti, satanizacije i pljuvanja po svemu onom što čini kulturu humanosti i tolerancije čovjeka i njegovog morala, kao neku vrstu svog  „revolucionarnog“  modernizma i nadrealizma.

Piše: prof. dr. Nedžad BAŠIĆ

U promjenama koje su se pojavljivale na horizontima njihovog života tražili su privid njihovog djetinjstva sa svim nestašlucima i sa razigranom maštom koja bi ih vodila u imaginarni svijet, u svijet njihovih još uvijek dječiji želja i nadanja. I umjesto razigrane mladosti nametnuli su im mržnju, rat, ubijanje, silovanje, protjerivanje, očaj i osjećanje nemoći, što ih je pratilo kao noćna mora, u kojoj su bezpovratno nestajali njihovi mladelački snovi i maštanja. Potom su im, upakovane u maglu novog revolucionarnog „nacionalističkog i šovinističkog“ zanosa i renesanse njihovih mladelačkih ideala, nametnuli mržnju, podjele, pljačke, nasilništvo, vlastoljublje…,  što im je život učinilo divljom, bizarnom, komičnom i vulgarnom pozorišnom predstavom. U toj pozorišnoj predstavi, monolog pod maskom nacističke mržnje, šovinizma, nasilništva i netrpeljivosti nametnut im je svom silinom bez mogućnosti da se odupru i da drugom putanjom krenu, sve dok nisu postali drugi ljudi koji sami sebe ne mogu prepoznati od siline mržnje i pohlepe… koja se je nataložila u njima i preovladala na njihovom duhovnom obzorju. Na samom isteku 20. stoljeća stvorena je nova infantilna generacija koja strasno i revnosno sa lakoćom ulazi u zamagljeni svijet mržnje, netolerantnosti, satanizacije i pljuvanja po svemu onom što čini kulturu humanosti i tolerancije čovjeka i njegovog morala, kao neku vrstu svog  „revolucionarnog“  modernizma i nadrealizma.

Apsurdnost ove pozorišne predstave, koja se dugo vremena neometano odvija pod otvorenim nebom, je stvaranje metafore o „drugom“ (koji ne pripada „našem“ revolucionarnom nacionalističkom i šovinističkom modernizmu i nadrealizmu) kao nepoštenom, glupom, vulgarnom, prljavom, pohlepnom, okrutnom i opasnom… koja izrasta iz nacionalističkih legendi najmračnijeg doba ljudske istorije. Otvoreno zadovoljstvo publike koja gleda i aplaudira ovoj farsičnoj pozorišnoj predstavi  garantuje sigurnost i oslobađanje od svake moralne i historijske odgovornosti režisere i glumce ove pozorišne predstave u kojoj se stvara izvrnuti pozorišni svijet pun neznanja i mržnje na samom početku 21. stoljeća. I tako ova pozorišna predstava neometano traje više od 20 godina, sad sa novom, mlađom, poletnijom i još glupljom  grupom režisera i glumaca koji će u svom reportoaru unijeti nove farsične dijaloge i scene, u kojima se zločin pretvara u hrabrost, nehumanost u ljudsku dobrotu, podvala i laž u ljudsku vrlinu, krađa i otimanje u ljudski altruizam. Stvara se novi ekcesni, razarajući, kriminalni i karikaturalni lik čovjeka koji artikulira nasilnost, samovolju, brutalnost, sebičnost,  kao autentične ljudske  vrijednosti.

Lik glumca – čovjeka (vladara) koji vlada u ovoj pozorišnoj sceni (društvu) istovremeno je i zastrašujući i zabavan i zbog toga se niko njemu ne smije i ne želi suprotstaviti. On artikulira sebičnost i nasilje, koje primarno leži negdje u svima nama, otuda tako dinamičan društveni fenomen našeg obožavanja vladara i želje za osvajanjem vlasti nad svim i svakim. Brutalnost i istinitost ovog što je sad rečeno vodi nas u užasan strah od realnosti u kakvo se ludilo može pretvoriti ova pozorišna predstava ako i dalje ostane na reportoaru.. Kaliko će se ludila i strasti za svekolikom pljačkom, nekontrolisanim vladanjem i nekažnjenim zločinom taložiti u svima nama ako se ta farsična pozorišna predstava i loše odrađena medijska interpretacija predstave ne stavi pod kontrolu. I dok kontrola stvara novi strah, a strah indukuje nove laži, svi mi zajedno postajemo ludaci optužujući za to tamo neke „druge“ koji su navodno spremni na zločin prema nama dok mi sami ostajemo „nevini, nemoćni, usamljeni  i uplašeni“ pred naletom tog ludila koje smo i sami stvorili. (*)