U vrtlogu besparice
Budžet je osnovni i najvažniji politički dokument iz kojeg se, bez uobičajenih šupljih izričaja političara može iščitati vizija zemlje. Nacrt budžeta USK za 2017. godinu koji se nalazi u javnoj raspravi, predstavlja odraz i nastavak opredjeljenja Vlade SDA/SBB (u Nacrtu nije određen budžetski okvir: 216 ili 238 miliona KM) da odgodi za neodređeno vrijeme ograničenje javne potrošnje s ciljem što sporijeg postizanja stabilizacije i održivosti fiskalnog sistema i kontrole javne potrošnje sukladno stavom u institucionalnom okviru. Nakon desetogodišnjeg trošenja novca bez pokrića, Kanton je ušao u postupak prekomjernog javnog duga, mehanizma za sređivanje javnih financija u budžetu za iduću fiskalnu godinu. Globalno gledano, neodrživo i neizdržljivo je stanje visoke javne potrošnje u okolnostima kada u godišnjoj bilanci rahodi znatno nadmašuju prihod. Kako nema stalne financijske infrastrukture iza sebe (nemogućnost korištenja sredstava MMF i Svjetske banke i dugoročne kreditne igle, sve dok se stari zajam ne otplati) budžet više neće moći plaćati sve korisnike. I kad bi imala političku volju da konačno krene u primjenu reformskih mjera, u Vladi Huseina Rosića, fiskalna prilagodba otežana je u samom startu stvaranja budžeta zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centralizovanog odlučivanja oko budžetske potrošnje.
Budžetski proces u kojem ministar i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja budžeta povezan je s većom fiskalnom disciplinom i ima bolju šansu smanjiti tekući manjak u budžetu. Međutim, nijedan ministar ne želi fiskalnu sređenost budžeta, svi oni tvrde da u njegovoj nadležnosti nema prostora za smanjenje novčanih sredstava. Iako je jedini odgovoran za budžetske prihode, ministar financija u uvjetima pritiska ministara „potrošača“ ima ograničen suverenitet da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u raspored mogućnosti. Moć ministra financija valja povećati, on je zadužen da centralizira budžetsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko budžetsko ograničenje, te limitira moć svih drugih „ministara potrošača“. Time se dobiva veća šansa osigurati fiskalnu disciplinu upravo onda kada je najpotrebnije, jer budžet stvoren po želji resornih ministara neće osigurati fiskalnu stabilnost javnih financija. Vlada bi trebala odlučiti, a Skupština izglasati tekući fiskalni deficit budžeta i ukupnu potrošnju kojom se deficit postiže, a onda dogovoriti oko raspodjele potrošnje među korisnicima. S obzirom da Kanton ima nejaku moć da prikupi potrebna sredstva za servisiranje planiranih rashoda uključivo i obavezu, jedino svrsishodan izbor jeste smanjenje javnih troškova. U kantonalnom fiskusu postoji problem prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, pa se nužno nameće potreba za izradu budžetskog plana i reformi za stabilizaciju javnih financija. Budžet treba da obuhvati i uključi sve najavljene reformske mjere. Temeljitim snimanjem cijelog budžeta valja dva ograničavajuća faktora izdvojiti i dati prednost: štedjeti na svemu osim na plati i zaustaviti rast javnog duga. Bitno je da dođe do promjene. Tapkanje u mjestu odgovara jedino krajiškim samoukim političarima i uhljebima, a treba uvesti da promjene postanu status quo.
Budžet USK-a je u problemima. Kako ministar financija može malo ili nimalo utjecati na rast prihoda, ključ budžeta za iduću fiskalnu godinu je rashodna strana. Deficit budžeta trebao bi biti na razini tri odsto prihoda. Kantonalna vlast dugo ne može računati na suficit, kredite i novac od Federacije. Bez stalnih zaduženja (owerdraft, dugoročno zaduženje) realan budžet ne bi mogao biti dovoljan za tekuće potrebe. Razlog za zaduživanje nije otplata dugova već financiranje budžetskih izdataka za potrebe vojske stranačkih i porodičnih uhljeba. To zaduživanje moraće se vraćati, zadužujući se iznova, i iznova. Nije moguće napraviti fiskalni suficit u okrilju golemog javnog duga i brigadom činovnika posla koji će pokriti silna zaduženja. I ranijih godina zajmovi su uzimani za redovnu potrošnju, a ne za razvoj. Sada je vrijeme da se stvore uvjeti da se počne otplaćivati što je išlo u tekuću potrošnju i nema prostora za razvoj. Izlaz iz začaranog kruga je budžetski okvir od 195 miliona maraka uz predvidiv porast nezaposlenih poslije otpuštanja u javnom sektoru (najmanje 800 uhljeba u državnoj i javnoj upravi, javnim preduzećima i institucijama) u roku od tri godine (alternativa je: ukupna mjesečna sredstva za plate, naknade koje nemajaju karakter plate i ostale tekuće rashode trebalo bi iznositi 10 odsto manje od ukupne mase iz mjeseca decembra 2015. godine). Smanjenje broja zaposlenih povezano je s promjenama izazvanim objektivnom nemogućnošću povećanja prihoda uzrokovanih promjenama u poslovnoj okolini i poslovanju, a koji vodi otpuštanju s rada. Otpuštanje nepotrebnih i prijem novih, boljih kadrova nikad ne smije prestati. Problem prevelike i neproduktivne javne potrošnje može se riješiti na dva načina: (1) postići dvije nule, manjak u budžetu svesti na nulu, te da ministri ne troše više, već da se dodijeljenim sredstvima raspolaže kako znaju i umiju i (2) staviti pod kontrolu problem održivog javnog duga i fiskalni deficit svesti na tri odsto od ukupnog prihoda. Pri tome se ne smije urušiti sistem kolektivnog pregovaranja u javnom sektoru. Valja uspostaviti učinkovit i jasan sistem javne uprave, te transparentan sistem plata u javnom sektoru uz poštivanje kolektivnih ugovora. Reorganizacija državne i javne uprave temelji se i na smanjenju broja agencija, državnih ureda, zavoda i ostalih javnih ustanova. Potrebno je racionalizirati tamo gdje se događa paralelizam i dupliranje posla radi zbrinjavanja političkih podobnika. Objedinjavanjem sličnih poslova sistem će biti učinkovitiji. Ovaj model izrade budžeta vodi održivosti ne samo u smislu pravednosti nego i u smislu ekonomske efikasnosti da omogućava pozitivne ekonomske učinke. Budžet mora biti ekonomski efikasan, izvediv, prihvatljiv i onima koji će provoditi budžetsku politiku i zaposlenima u državnoj i javnoj administraciji i na koncu otvarati perspektivu rasta. Jer, cilj je fiskalna konsolidacija. Bez reformskog budžeta nije moguće provesti strukturne reforme i izići iz rejtinga deficita. Za to su potrebne sistemske promjene, a teret promjena se mora vidjeti u budžetu. Ali kako srediti budžet ako krajiška zakonodavna i izvršna vlast vuče za sobom obaveze kao lance? Autor: Hasan ZULIĆ