Od čega poći u razmatranju pitanja: kako biti dorastao Državi Bosni? To je ljubav i obaveza da joj budemo dorasli u ljudskom, društvenom, stručnom, naučnom i moralnom smislu. Da bi to bili, mi moramo prvo spoznati sami sebe, svoj identitet, svoju historiju i činjenicu da smo, kako kaže akademik Muhamed Filipović, „mi sami odgovorni i obavezni da damo svoje najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih problema našeg naroda i našeg opstanka u Bosni“. S tim u vezi, mi smo obavezni da stalno preispitujemo svoju savjest u odnosu prema Bosni, da ne ispadne da smo spremni žrtvovati se za kratko vrijeme za nešto lijepo i veliko, a da se nakon toga ponašamo po starom (M. Selimović). U našem nastupu i djelovanju mi ne smijemo prihvatiti kalupe u mišljenju koji nam se nameću od drugih, posebno nedobronamjernih komšija i susjeda. Jednostavno, mi ne smijemo dopustiti da nam oni budu mjerilo vrijednosti, odnosno da umjesto aktivne politike vodimo politiku reakcije, kao što smo činili do sada.
Teškoće koje nas okružuju treba da nam prodube i učvrste saznanja da smo dorasli da ostanemo uspravni i da na sve izazove odgovorimo istinom i neukaljani, odnosno da Bosnu i bošnjačku tradiciju i kulturu tretiramo na način da nam ona bude san o mogućem! Da bi to i ostvarili, inat, tvrdoglavost i sirova hrabrost moraju biti zamijenjeni sistemskim i institucionalnim pristupom u rješavanju naših najvažnijih problema preko kvalitetnog obrazovanja, kvalitetnog privređivanja i što je najvažnije, preko odgovornog državničkog ponašanja ljudi koji predstavljaju BiH i njene javno-pravne kolektivitete. Traženja krivaca van nas samih nije opravdano ni korektno, jer mi moramo poznavati svoju historiju, odrediti se prema potrebama u sadašnjosti, i u hodu, prema budućnosti. S obzirom da se Akademija nauka i umjetnosti BiH, kao institucija, do sada nije precizno određivala prema ključnim problemima Bosne, a posebno ne prema Bošnjacima kao kičmi Države, bilo je potrebno da se osnuje Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU) koja će to učiniti. To je i odgovor onima koji se pitaju čemu osnivanje BANU. Jučerašnji Simpozij o životu i djelu akademika Muhameda Filipovića, koji je održan u Sarajevu, povodom njegovog 90-odišnjeg rođendana, svjedoči o životu koji je dostojan čovjeka i koji se uvijek pravovremeno određivao prema ključnim problemima države BiH. Da bi dali svoje najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih problema opstanka BiH kao racionalne države, bilo je potrebno da se Bošnjaci i institucionalno organizuju u formi Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Inicijatori osnivanja BANU bili su najumniji Bošnjaci na čelu sa akademikom Muhamedom Filipovićem. Stoga se, u kontekstu predmeta ovoga Simpozija, vrijedi podsjetiti da smo mi obavezni da stalno preispitujemo svoju savjest i svoj angažman u odnosu prema doprinosu koji smo dali Bosni i Hercegovini.
Svaka generacija u svakoj naciji treba da ostavi svjedočanstvo o vremenu u kome je živjela. Ta svjedočanstva su vrijedna ako ih prihvati većina ljudi i ako ona opstanu kroz vrijeme. Mogu ih dati ljudi koji liče na rudare kopače, koji imaju hrabrost, znanje i moral, koji su se oslobodili ograda i predrasuda, koji iskreno gledaju na stvari i pri javnom angažmanu ne žale ni sebe ni druge. Primjer za ovo je Husein kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne i akademik Muhamed Filipović. Njima je bilo važno da njihove ideje vode među ljude. Pri tome oni svoja viđenja bosanske stvarnosti nisu podešavali prema bilo čijem mišljenju koje nije korespondiralo sa njihovim. Jednostavno su htjeli istovremeno da ostanu grub kamen s natpisom, ali i razgranato drvo sa čvrstim korjenima i da vrijeme tumače na svoj način (M. Zukorlić). Da bi razumijeli ove ljude, moramo se sa njima identifikovati.
S obzirom da mi je ekonomija profesionalno usmjerenje u praktičnom i teorijskom pogledu, na žalost, moram reći da sada u ovoj oblasti u BiH nema ličnosti s kojom se treba poistovjetiti. Naime, većina mojih kolega ekonomista našu privrednu stvarnost tumačili su i tumače na način da opravdaju lošu makroekonomsku politiku aktuelnih vlasti, a ne stvarno stanje i kako ga racionalno prevazići na opštu korist. Naime, svojevremeno sam tražio od uglednih profesora ekonomije da me podrže u nastojanju da se:
- ustanovi jedna Agencija za kontrolu banaka na nivou BiH, a ne da postoje dvije entitetske Agencije za kontrolu banaka, a postoji jedna Agencija za osiguranje depozita. Egzaktno sam dokazao da 2/3 obaveza po osnovu osiguranih depozita u entitetu RS plaća FBiH za to jer je tako ustanovljeno statutom Agencije za osiguranje depozita BiH;
- predlagao i obrazlagao da Centralna banka BiH treba da funkcioniše po utvrđenim tržišnim kriterijima, da pomogne privrednom razvoju Zemje, a ne da bude obična mjenjačnica, zasnovana na dvije ključne pretpostavke: fiksnom kursu KM u odnosu na euro kao valutno sidro i 100%-tnom pokriću emitovanih KM u eurima, gdje se preferira uvoz, a devizne rezerve drže u Cirihu i u Frankfurtu i služe za podsticanje privrednog razvoja i zapošljavanja Švicaraca i Njemaca,
- da moramo ustanoviti industrijsku politiku koja će se zasnivati na raspoloživim domaćim resursima i
- da u makroekonomskoj politici moramo odrediti tri, maksimalno četiri prioriteta u razvoju Zemlje (proizvodnja, zaposlenost, uravnoteženje bilansa vanjskotrgovinske razmjene i povećanje dohotka zaposlenih).
Nisam naišao na podršku ekonomskih fakulteta i Akademije nauka i umjetnosti BiH, iako je i studentu druge godine ekonomije jasno da je politika razvoja, politika prioriteta i da ovi prioriteti moraju biti pravilno rangirani. S obzirom da od tri ključne makroekonomske politike (industrijska, fiskalna i monetarna) imamo samo fisklalnu politiku, te da joj je ključni cilj obezbijediti sredstva za enormno visoku neproduktivnu javnu potrošnju u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP), ali ne i druge dvije, nerealno je očekivati neophodnu stopu privrednog rasta od 5% na godišnjem nivou.
Bosna i Hercegovina može imati potreban intenzitet i dinamiku privrednog i opšteg društvenog razvitka pod slijedećim uslovima:
– da se visoka neproduktivna javna potrošnja u odnosu na domaći bruto društveni proizvod reže za 30% u narednom četverogodišnjem periodu i sredstva od ovoga rezanja preusmjere za kvalitetno obrazovanje i privređivanje,
– da na čelu javnih preduzeća, ustanova i institucija budu ljudi ranga konkurencije koja postoji u Evropi, a ne isključivo stranački ljudi, nedorasli zadatku,
– da se modeliranje privrednog razvoja prepusti ljudima koji znaju racionalno iskoristiti raspoložive proizvodne resurse i, što je najvažnije,
– da u politici budu ljudi-državnici koji BiH promišljaju kao prosperitetnu i odgovornu državu, a ne kao stranački plijen.
Da bi naprijed navedeni uslovi bili prihvaćeni, intelektualci, a posebno akademije, trebaju javnosti egzaktno dokazati da nas ovakva ekonomska politika vodi u propast. S tim u vezi potrebno je izvršiti:
– statističko-kolerativnu analizu odnosa između visoke neproduktivne javne potrošnje i bruto društvenog proizvoda i svesti je u razumnu mjeru,
– kolerativnu analizu između bruto društvenog proizvoda i negativnih eksternalija,
– kolerativnu analizu odnosa između troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i upitnost održavanja socijalnih fondova BiH u budućnosti,
– redizajnirati industrijsku politiku razvoja, zasnovanu na raspoloživim prirodnim resursima i domaćim radnim kapitalom i
– ustanoviti investicionu klimu, koja će podjednako odgovarati inostranim i domaćim ulagačima, posebno u domenu proizvodnje.
Za ostvarenje naprijed navedenog, potrebno je odstraniti kombinaciju ličnih interesa i iskrivljene ideologije, odnosno imati dovoljno intelektualne bistrine i političke volje za djelovanje. Ako toga ne bude, onda je put u propast u ekonomskom smislu neminovnan. (.)