U romanu prvi puta opisana pedeseta
Ove godine na područjima općina Cazin i Velika Kladuša nije bilo organiziranog obilježavanja Jurjeva, odnosno Omahe te tako nisu iskazana sjećanja na taj događaj i barem na trenutak otrgnut od zaborava. Omaha kao stari i tradicionalni običaj koji je zauzimao posebno mjesto u srcima građana Cazina i Velike Kladuše, ali i njene okoline, nije ni blizu onom šta je nekada bio. Kako je vrijeme odmicalo, neki od običaja se iz godine u godinu razlikuju, odnosno na jedan način se moderniziraju, ali su se ipak obilježavali. Tako očito više nije pa ova nekad redovna i tradicionalna manifestacija odlazi u zaborav. Stariji Krajišnici se prisjećaju majskog okupljanja oko mlinova i na drugim lokacijama, na Mutnici, Kladušnici, Čaglici i drugim krajiškim rječicama. Vodenice su mahom porušene, a Omaha onakva kakva je nekad bila otišla je u nepovrat. Omaha je svojevremeno predstavljala jedan od glavnih izlazaka za lokalne djevojke i momke. Poljoprivredni poslovi bi se priveli kraju do tog datuma i stanovništvo je imalo razlog za veselje i zabavu. Omaha bi počinjala u ranim prijepodnevnim satima, a završavala bi se kasno uveče.
Omahu je 1986. godine u svom romanu pod istim nazivom opisao poznati prijeratni novinar Dževad Sabljaković, porijeklom je iz Donje Lučke u općini Cazin. Autor romana „Omaha“ rođen je 1939. godine u Beogradu, tamo vojsku služio i radio preko dvadeset godina, ali je Cazinska krajina bila i ostala njegov zavičaj. Nakon rođenja u Beogradu, djetinjstvo je proveo u Cazinu i ponešto zapamtio iz tog vremena, ali, što je ipak najvažnije, nešto je, za razliku od drugih poznatih Krajišnika, napisao i ostavio generacijama u naslijeđe. Njegov roman „Omaha“ po prvi puta je opisivao „pedesetu“ koja je i tada bila tabu tema. Ovaj Sabljakovićev roman je pandan pet godina kasnije objavljenoj knjizi Vere Kržišnik – Bukić. „Omaha“ je interesantna literatura i fikcija, doduše sa dosta stvarnosti, dok je „Cazinska buna“ ipak historijsko štivo. Dževad danas živi i penzionerske dane provodi u Parizu, ali je sve češće u svojoj Cazinskoj krajini. Uživa penziju naše zemlje i Francuske u kojoj se našao sasvim slučajno gdje ga je odnio tadašnji vihor rata koji je zahvatio Sarajevo u kojem je radio na tada poznatoj informativno-političkoj emisiji „Yutel“. Iz Sarajeva u Beograd nije niti mogao, a niti smio jer mu je Arkan javno prijetio da će ga ubiti i da za to neće odgovarati. Dževad Sabljaković još uvijek ponešto radi kao novinar. Podsjećamo da se radi o jednom uspješnom Krajišniku kojeg je poznavala cijela bivša država kao novinarsku TV zvijezdu koji se pored novinarstva bavi i pisanjem. Godine 2014. promovirao je knjigu pod naslovom „Kako ubiti gospodina Frojda“.
Cazinska krajina je uvijek bila zemlja izuzetnih događaja, na izvjestan način neformalna država u državi, samo svoja, neuporediva sa bilo kojim drugim krajem, i uvijek unekoliko izvan opcija općih zbivanja. Prisjetimo se još nekih događaja u lokalnoj historiji. Podsjećam na Hasan-agu Pećkog krajem XVIII i početkom XIX stoljeća. On je apsolutno jedinstvena ličnost, čija uloga i značaj su nedovoljno historijski istraženi. Prisjetimo se kontraverznog Huske Miljkovića u Drugom svjetskom ratu. Te ličnosti i događaji s njima u vezi čine posebnost, ako ne i ekskluzivnost historije našeg kraja. Događaji u Cazinskoj krajini su nekim nitima uvijek bili vezani za zbivanja na mnogo širem planu, ali su u toj mjeri imali individualan pečat da se ne mogu svesti ni na kakav historijski ili politički stereotip. Esad ŠABANAGIĆ