Samovolja, bahatost, surevnjivost, sujeta, kriminal, korupcija, nepotizam, neznanje
Prof. dr. Nedžad Bašić
Bihać je nekad, ne tako davno, bio čudesan grad. Grad bistre i hirovite rijeke. Grad ćutljivih i oporih ali dobrih, čestiti i poštenih ljudi. Grad zelenila, cvijeća. Grad sa najviše sunčanih dana u godini, s orkanskim vjetrovima i visokim snjegovima. Kad je dobio Univerzitet (1998) postao je i gradom nasmijane i bezbrižne mladosti. Bio je grad kome se vraća i u kojem se ostaje. Grad najljepšeg susreta prirode i čovjeka, mladosti i smijeha, bezbrižnosti i sanjarenja. I baš kao da je ta harmonija prirode i čovjeka, osmijeha i sanjarenja zasmetala nekom, i Bihać se je našao pod udarom ljudskog nemara, nemorala, bahatosti, kriminala, korupcijae, nepotizama i neznanja. Baš kao da je to neko tako htio. I postao je gradom sumornih i bolesnih i prerano ostarjelih, gradom pasa lutalica, gradom kojim upravljanju osorni, surevnjivi i sujetni ljudi, skloni prevarama i spletkarenjima.
Kako nekom objasniti zašto se na Bihać svake godine sruči preko 30 hiljada tona gareži, dima i pepela, zbog čega ovaj grad sve više postaje gradom bolesnih i prije vremena ostarijelih ljudi. Kako objasniti da se svake godine uništi više od 10.000 hektara šume da bi se svake jeseni potpalilo više od 30.000 ognjišta. Zašto se grad pretvara u veliku drvarnicu u kojoj se pripremaju, cijepaju i tranžiraju drva za ogrijev preko cijele godine, što dodatno zagađuje grad i čini ga sve daljim od urbanog ambijenta i gradskog mentaliteta čime se je ovaj grad ponosio prije više od 30 godina. Kako objasniti zašto grad nema centralno grijanje (a bilo ga je prije 30 godina) što bi drastično smanjilo zagađenost zraka, smanjilo kriminalnu sječu šuma, fantastično podiglo vrijednost nekretnina, učinilo trgovačku, turističku i poslovnu atraktivnost grada znatno vidljivijom i privlačnijom za domaće i strane turiste i investitore. Kako objasniti onima koji vode ovaj grad da bi ekološki čistiji i urbano sređeniji Bihać učinio Bišćane srećnijim i veselijim ljudima, njihov rad produktivnijim i inventivnijim, što bi rezultiralo velikim rastom njihovog životnog standarda i osjećanjima da su srećni i zadovoljni ljudi.
Kako nekom putniku namjerniku objasniti zašto se pravi lokalni aerodrom iz budžetskih sredstava, a da se ne zna ni kome će ni zašto služiti. Niko ne zna na koje se destinacije planiraju letovi i sa koji se destinacija očekuje bogata turistička klijantela (posebno u vrijeme velike virusne zaraze koja je blokirala cijeli svijet na veoma dug period) koja bi mogla opravdati ulaganje više stotina miliona konvertabilnih maraka budžetskih (narodnih) sredstava i za čiji se to interes radi. Kako objasniti da gradnja aerodroma postaje prioritet lokalne vlasti a da grad nema ni osnovnu saobraćajnu infrastrukturu koja bi mogla ovaj grad povezati sa drugim turističkim i urbanim destinacijama. Kako objasniti da grad ima aerodrom a nema bolnicu u kojoj se može obaviti iole složenija hirurška intervencija ili neka medicinska istraživanja, i da njegovi građani, dakako i turisti koji bi navodno dolazili tu, moraju da za najbanalnije intervencije odlaze u druge gradove udaljene više stotina kilometara, a sve to o svom sopstvenom trošku.
Kako objasniti zašto grad čiju su gimnaziju pohađali svjetski priznati umjetnici kao što su pisci Skender Kulenović, Branko Ćopić…, slikari Jovan Bjelić, Enver Krupić…, danas nema moderan i uređen sistem školstva. Univerzitet koji je osnovan nakon velike tragedije ovog kraja (čiji je uzrok neobrazovanost i nepismenost lokalnog stanovništva), za koji se svake godine izdvaja između 10 i 15 miliona konvertabilnih maraka, danas je poznatiji po brojnim kriminalnim i seksualnim aferama i plagijatima, nego po znanstvenim istraživanjima. Priča o uništavanju Univerziteta i početku ruiniranja grada Bihaća traje više od 20 godina a počelo je sa prepiskom između pojedinih profesora Univerziteta u Bihaću i onih koji su tada (i koji i danas) obnašaju funkcije rektora i prorektora Univerzuteta (Fadil Islamović i Refik Šahinović), dekana pojedinih fakulteta (Atif Hodžić, Mirsad Veladzić, Halid Makić), predsjednika Sindikata univerzitetskih nastavnika (Esad Bajramović). I ništa se nije promjenilo. Samo su protjerani oni koji su otvorili tu javnu polemiku. Bihać je postao još tužniji i siromašniji.
I umjesto da se brinu o životnom standardu svojih građana (o njihom liječenju, školovanju, o njihovim malim sitnim radostima i pogodnostima koje im život znače) oni koji su dužni da to rade, krenuli su u potragu za sopstvenim zadovoljstvima i izopačenim egzibicijama a sve to na račun onih koji su im dali povjerenje da brinu o njima i njihovoj budućnosti. Budžet se nemilosrdno troši na sumnjive projekte koji više služe radi pokrivanja kriminalnih radnji i za pranje novca a ne za stvaranje povoljnijih uvjeta življenja građana. Svaki drugi gradonačelnik završava u istražnom zatvoru zbog lopovluka i korupcije. Na istu destinaciju odlaze i brojni predsjednici skupština općina i Kantona, ministri, rektori, dekani i ljekari… zbog kriminala i nemorala. Svaka druga presuda suda pada na višoj pravnoj instanci zbog korumpiranosti i neznanja sudaca, što izaziva ogromne psihičke patnje čovjeka i nemjerljive materijalne štete po društvo, koje opet plaćaju siromašni građani. Sprega između državnih javnih poduzeća, kriminala, sudstva i tužilaštva postaje javna i otvorena tako da se to smatra sasvim normalnom pojavom. I tu zapravo nastaje najozbiljniji problem koji urušava ovu zemlju u samom temelju.
Sa nakanom da se zaustave takve kriminalne radnje, da se ukaže na opasnost koja prijeti ovoj zemlji koja se polako urušava pod teretom kriminala, nepotizma, korupcije, nemorala… pisana su „otvorena pisma“, tadašnjoj (i sadašnjoj) predsjednici Kantonalnog suda u Bihaću Fati Nadarević, tadašnjoj (i sadašnjoj) glavnoj tužiteljici USK-a Fadili Amidžić, te tadašnjem (i sadašnjem) Komesaru policije USK-a Muji Koričiću. I sve to nizašto, izuzev progona onih koji su njihovu samovolju, neznanje, bahatost, surevnjivost, sujetu, kriminal, korupciju, nepotizam, učinili javnim.
I tako više od 20 godina kod nas se ne zna šta je prvo a što je gore: samovolja, bahatost, surevnjivost, sujeta, kriminal, korupcija, nepotizam, neznanje…. Kod nas je to sve isprepleteno i toliko međusobno povezano da se ne zna gdje jedno prestaje a gdje drugo počinje. Tako se stvara društvo nepotizma, korupcije, pohlepe, kriminala, prevare, licemjerstva, apatije i nepovjerenja, u kojem život običnog čovjeka postaje nepodnošljiv i izuzetno težak i mučan, i ni sa čime zaštićen. U društvu nepodnošljive lakoće siromaštva, licemjerstva i podaništva, ne zna se ni ko tuži ni ko sudi, ne zna se ni ko donosi odluke ni ko te odluke provodi…. Izgubljena je nit koja dijeli moral od nemorala, znanje od neznanja, korupciju od ljudske čestitosti, ljudsku savjest od bahatosti… Moral s lakoćom prerasta u nemoral i lakomost, neznanje neprikosnoveno biva oktroisano kao znanje i umješnost, a korupcija i kriminal ovdje sasvim prirodno izrasta u čestitost i vrlinu čovjeka.
Kako bilo da bilo, običnom čovjeku u svoj njegovoj nevolji i ne pada na pamet da se opterećuje sa ovim dnevnim apsurdnim filozofskim nedoumicama sve dok ne padne u makaze nemoralnosti, samovolje, bahatosti, surevnjivosti i sujete… moćnih pojedinaca, institucija vlasti, politike i onih koji odlučuju o njegovoj slobodi i imovini, o njegovom životu i životu njegove porodice. Ali tad je već prekasno za bilo kakvo razmišljanje i kajanje. Zato nikom i ne pada na pamet da traži od državnih institucija da ih zaštiti od korupcije, kriminala, bahatosti i lakomosti …njihovih službenika, lokalnih političara, policije, tužilaštva ili sudova… već se svako snalazi kako zna i umije. Nemoć često ustupa mjesto ljutnji i osveti što ne rijetko vodi u zločin i samovolju, što život običnog čovjeka čini još sumornijim i tragičnijim.
Ima li izlaza iz tog tragično-začaranog kruga samovolje, bahatosti, surevnjivosti, sujete, kriminala, korupcije, nepotizma, i neznanja? (*)