BIHAĆ, HRGAR, ORAŠAC – Posjetom jami Bezdana na Hrgaru i obilaskom Šehidskog mezarja doline heroja u Dulibi, te šehidskih spomen-obilježja u Orašcu i Kulen Vakufu, nastavljena je manifestacija „Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi“ i obilježavanje dvadeset i devete godišnjice progona i stradanja bošnjačkog stanovništva naselja u Ljutočkoj dolini, Kulen Vakufu, Orašcu, Klisi i Ćukovima. Srpski agresor je tog 11. juna 1992. godine u naseljima Ljutočke doline ubio 36 civila, uglavnom staraca koji nisu mogli izbjeći na lokalitet Radolja, a u jami Bezdana ugašeni su životi osamdeset i troje Ljutočana.
Na lokalitetu jame Bezdana na Hrgaru, još jedno tužno prisjećanje na strašan zločin kojeg je srpski agresor juna 1992. počinio nad 83 Bošnjaka u Ljutočkoj dolini. Brojne porodice žrtava svojim najmilijim proučili su fatihu i suru Jasin. Među njima i Zejna Šiljdedić čiji je suprug bačen u ovu jamu. Stradali su i njeni brojni rođaci. -Njega smo našli. Našli smo satove, našli ključeve, sve osim glave. Uspjeli ste ga identificirati? Jesmo, ja i njegov brat, mi smo to učinili, jer sam poznala što sam šila hlače. I onda mi ovaj potvrdio, kaže supruga Zejna Šiljdedić. Tih teških vremena u kojem je izgubila najbliže članove porodice sjetila se i Munira Dizdarević. -Kad smo krenuli od moje kuće, moj brat je poginuo nakon dva-tri kilometra od granate i ostao je tu iza nas. Onda sam krenula s narodom. Mati mi je ostala u svojoj kući i tu je ubijena, ono nakon nekoliko mjeseci 23. septembra. Čula sam da je ubijena i zapaljena i ne znam brate više ništa, kaže Munira. Porodice žrtava, te predstavnici vlasti Unsko-sanskog kantona i Grada Bihaća položili su cvijeće na spomen-obilježju jame Bezdana i proučili fatihu, odavši počast svim poginulim Ljutočanima. -Pamtiti, pamtiti i pamtiti. Nikad ne zaboraviti ono što se dogodilo u ovim junskim danima našem narodu u agresiji na našu Republiku BiH, mi moramo prenositi na mlađa pokoljenja, da se ne dogodi ono što se dogodilo i u onom tamo ratu kada je ova sredina, Ljutočka dolina nastradala pa i ovome zadnjem samo zato što su možda neki to zaboravljali, kaže Razim Halkić, predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona. Samir Jašaragić, ministar za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida u Vladi USK-a kaže kako moramo njegovati kulturu sjećanja i dostojanstveno obilježavati ovakve događaje. -Kod naših budućih pokoljenja treba graditi obavezu i osjećaj da su ovo značajni događaji, da je ovo bitno obilježiti, da je bitno sjećati se, da je bitno sjećati se šta je učinjeno ovom narodu koji je goloruk napadnut, koji je preživio strašne zločine, naglasio je ministar Jašaragić.
-Danas smo ovdje poslušali himnu BiH, učili smo jasin, učili smo fatihu, učili ilahije ali ništa to ne može da olakša bol i patnje majkama, očevima, sestrama, braći, djeci, oni koji su ovdje ubijeni tog dana 1992. godine, istakao je Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća. U Ljutočkoj dolini ubijeno je oko četiri stotine mladića, žena i djece, a na samom mostu izdvojeno je 200 mladića koji su završili u masovnim grobnicama, istakao je Bajro Dedić, predsjednik Organizacionog odbora manifestacije. -Pozivam Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona da se uhvati u koštac sa svima koji su činili zločine. Mi smo njih znali. Oni su nas vidjeli. Mi smo se skidali dopasa goli. To su neki ljudi koji su stajali ispred nas. Nisu stanovnici Ljutočke doline slučajno krenuli prema Štrbačkom Buku. Krenuli su tamo jer su bile tzv. plave kacige, francuski bataljon koji nije mogao preći Unu da spasi toliki broj stanovnika Ljutočke doline, kaže Bajro Dedić, predsjednik Organizacionog odbora manifestacije. Zločin je počinjen i u naselju Duljci u kojem su žrtve zvjerski ubijene i spaljene na lomači. Tu su se nalazili i zatočeni mještani Ripča. U dvanaestoj godini ubijena je i djevojčica Aldijana Vojić. Ljutočkom dolinom još uvijek odjekuje vapaj majki, supruga i djece, te svih onih koji nemaju mezar kojem će dolaziti jer još uvijek ne znaju za svoje najmilije. Samir TULIĆ
