Zar vam ja, vitezovi, ličim na krčmara? Ne znam na koga ličite ali znam da govorite koještarije kad ovu krčmu nazivate zamkom. (Don Kihot)
Prof. dr. Nedžad Bašić
Bosansko hercegovačka politička pozorišna predstava pod otvorenim nebom, u kojoj caruje podsmjeh, sumnja i mržnja, daje se neprekidno više od dvadeset godina a da pozorišna publika nikako da prepozna tragikomediju u kojoj joj režiseri ove predstave dodjeljuju glavnu ulogu. U današnje vrijeme u kojem populistička autoritarna retorika nacionalističkih „bosanskih vitezova“ nudi izopačenu sliku dostojanstva čovjeka u kojoj se ludilo, prezir i budalaština pretvara u uzvišenu stvarnost, sve postaje parodija, lakrdija i šegačenje. U toj predstavi svi postaju tragične lude, koji u odbrani identiteta svojih vitezova preuzimaju njihove nakazne moralne vrijednosti, njihove psiho poremećaje i njihovu opremu i oružje, i kreću u boj u potragu za velikim podvizima koji će ih proslaviti.
U toj potrazi za velikim podvizima osjeća se ludost i iščašenost u svakom činu predstave gdje nepismene i neobrazovane budale postaju idealisti, romantičari, zanesenjaci, postaju vitezovi, borci za pravdu, za slobodu i čast njihovih izmaštanih „dama“ (nacija), prema kojima su kao pubertirajući adolescenti grubi, cinični i bezosjećajni zavodnici. Oni odbacuju erotično-seksualne potrebe s čime se pojačava patološka potrebu za vladanjem i moći i to nad sirotinjom i nemoćnima koji ne mogu da im se odupru, što čini komiku i tragiku ove pozorišne predstave.
Oprezni i nepovjerljivi, lukavi i lažljivi, lakomi i praktični, postaju mjerilo svih stvari koje se dešavaju u ovoj pozorišnoj komediji. Njihovi pohodi postaju pohodi međusobne prijetnje (šegačenja) i njihove umišljene borbe sa moćnim i zlim neprijateljima koji ih okružuju a kojih nema na vidiku sem u njihovoj iščašenoj mašti.
„Isušenog mozga” svaki od njih poklanja svojoj „dami” nebrojene maštarije i ludorije, da ne bi otkrile njihove nerazumnosti, halapljivosti, i neutoljivu žeđ za slavom i bogatstvom. U tom nadmetanju prepuni su trikova i podvala sa kojima uspjevaju da omađijaju svoje „dame” da same sebe bičuju kako bi zaštitile njihovu „vitešku čast” da se ne bi otkrila njihova nemoć i njihovi trikovi i podvale.
I tako će ta ludorija, budalaština i šegačenje trajati sve dok u drugom činu predstave pozorišna publika ne otkrije da je sama umješana u sve te podvale, laži, potkradanja i mimikrije, da je sama stvorila te lažne bezumne lakrdijaške „viteške” likove pomućenog uma, nemilosrdne i hladnokrvne u prevarama i pljačkama najslabiji i najsiromašniji, hladne i odbojne u opštenju sa svojim „damama”. Tada publika definitivno shvata da su je režiseri ove pozorišne predstave uvukli bez njezinog znanja u svijet lažnog viteškog nadmetanja u kojem su učitelji i ljekari divovi koje treba pobjediti, izbjeglice skup čarobnjaka koje treba uništiti, a seljaci i radnici su sukobljene neprijateljske vojske koje atakuju na krčmu, koja je zamak za „vitezove”, koju trebaju zauzeti.
Sad bi publika da izađe iz te pozorišne predstave. Ali ne može. Ne može ne zbog toga što su vrata teatra zaključana, ne zbog toga što joj vitezovi i dalje obećavaju zamkove, oni to više i ne mogu i ne žele obećati, već zbog toga što se je sama publika odveć prepustila viteškim snovima, i sada ih je spremna i sama podržati u njihovim zadnjih ludostima.
U trećm činu predstave slijedi rasplet komedije ili tragedije. –Svi ‘oćemo samo dobro, a od dobra jedino budala mož’ da ispadneš. A nevolja, opet, ‘oće da te napravi pametnijeg, al’ to tek ako te ne ubije, prvo treba da ju preživi. Izmeri sad šta ti je gore. (Petrijin venac). (*)