Ima sve više oblasti u kojima nam nikako ne ide. Ili nam, u najgorem slučaju, ide traljavo. Eto, recimo, i ova zima. Taman mi mislili da je na izmaku, da je odzimila svoje, i taman se mi pripremili za doček novoga proljeća, kad ono cvrc. Pade novi snijeg. Onako bez veze… Eto nama lijepih objektivnih teškoća, otežavajućih okolnosti i više sile. Sad samo da biramo: hoćemo li ukakiti stvar u oblasti privrede, poljoprivrede, školstva, ili međustranačkih odnosa. Pokriće već imamo. Palo s neba… A i metereolozi opet tjeraju po starom, te ne znamo, hladno, te ne znamo, koliko minusa, hej, minus stepeni! Ne interesuje me koliko minusa! O tome – neću da pišem! Neću da iznosim negativne primjere na portalu! A tek mace! Najviše mi je žao maca! Ovo je mjesec koji one poznaju, mjesec na koji su navikle. Po čemu mačke da znaju da je upravo februar, taj hladni mjesec s mnogo hladne kiše i snijega? Po čemu? Mace nemaju kalendar, a ni naviku da čitaju prognozu vremena. Šta će biti sa mačjim potomstvom, a da ne spominjem čisto mačje seksualno zadovoljstvo! Koliko li će mačaka ovog februara, pasti u depresiju zbog seksualnih frustracija? To samo one znaju! Možda bi tim problemom moglo da se pozabavi i Društvo za zaštitu životinja? Makar da osmisli i izda nekakav kalendar za mačke… A mi volimo mačke. Toliku ljubav prema mačkama svijet ne pamti. Mi smo u tome prvaci kosmosa, a i šire. 
Za deceniju i kusur, poslije oslobodilačkog rata, dok smo se neprekidno prestrojavali u hodu, navrat nanos, dok smo prevladavali prelomne historijske trenutke, sate, dane, mjesece i godine, dok smo sužavali manevarski prostor mnogobrojnim vanjskim i unutrašnjim neprijateljima i prijateljima, dok smo se hrvali s nedaćama, problemima, teškoćama, demokatijom, krizama, što političkim, što ekonomskim, i drugim nama nametnutim, od nas i sa strane nedaćama, mi smo neprekidno mislili i na mačke. U tim teškim trenutcima misliti na mačke – to možemo samo mi i niko drugi na svijetu. Mi o tome ćutimo, ne hvalimo se. Ne želimo bjelosvjetske medalje. Mi to čak i ne registrujemo. Samo napaćeni narod odmahne rukom i kaže: „Pojela maca“. Nismo žalili fabrike, pruge i puteve, domove zdravlja, domove kulture i nekulture, školske ustanove, prirodna bogatstva, velike namjere, i još veće poduhvate. To što je kod nas pojela maca, to bi u nekom svijetu bez emocije, svijetu surovom i okrutnom prema macama sve pripalo radnom ili radnom čovjeku na čekanju, ili demobilisanom borcu, ili nekom drugom čovjeku. Sebičnom i nezasitnom. To nas nije moglo da pokoleba, da nas odvrati ili uputi u kakvom drugom smjeru. Ne, i po sto puta ne! Mi smo naše kantonalne mace toliko izvježbali da jedu sve, i to bez ostataka. Dok se okreneš, maca pojede dobit od propale privatizacije, odluke, zaključke, ugovore, dogovore. Kad zatreba, maca pojede ključ, paritet, konsenzus, ili već kako se zove. Ne bira monete, jede eure, dolare, funte, konvertibilne marke. Pojede pola budžetskih sredstava i više. Sve. Tako nam je maca vaktile pojela sredstva za izgradnju Bihaćke džamije, ma sitnica, oko 500.000 KM. Građani Bihaća za zdravstvo godišnje izdvajaju 22 miliona KM, a optimalno tokom godine potroše 12 miliona KM. Šta je sa ostatkom novca? Pojela ga maca. Isto se događa i u ostalim općinama Unsko-sanskog kantona. Privredni kriminal nam je u porastu. Krivične prijave za taj privredni kriminal su u tužilaštvu USK-a. I njih je pojela maca. Maca jede sve. I tu smo principijelni. Imamo dobro uhranjene općinske mace, pa kantonalne, i federalne. Svako se pomno brine da maca ne ostane gladna. Što je dobro i veoma značajno, često se udružujemo na federalnom nivou. Poneki naš veliki poduhvat pojedu zajednički općinske, kantonalne i federalne mace. Tu nam je zajedničko tržište besprijekorno. Na tim iskustvima se valja učiti, jer smo davno prevazišli sve granice, sva lokalna obilježja i izašli na širok zajednički demokratski put, te ljepšu budućnost. Možda imamo kojekakvih zamjerki, ali odnekud se moralo krenuti, a mi smo izabrali put koji nam najviše odgovara. Pa polako. Nikuda ne žurimo. Evropski cilj smo zacrtali, svi ga znamo i svi ćemo, prema mogućnostima, doprinijeti da se tom tamo predalekom cilju približimo. A ‘ebeš cilj koji je duži od života. To mi i ne dođe kao neki cilj. To je više onako. A šta ako i njega pojede maca? Šta nas briga. Udri brigu na veselje. Napravićemo novi i bolji, nama prikladniji. A, do boljeg, PIS MACO! Esad ŠABANAGIĆ