Akademik Sead Alić

Svijet je ograđen satelitima. Uloga ovih naprava nije pomaganje objektivnosti uspostavljanjem dijaloga i dijeljenja informacija. Sateliti su informacijske granice kojima se pokušava zaustaviti istina na njenom prirodnom putu oko svijeta.

Voditelji TV emisija ugošćuju komentatore jako pazeći da interpreti ostanu unutar zidova njihovih pitanja. Izravno će „legitimirati“ sugovornika pitanjem o bombardiranju od strane Hamasa ali neće dopuštati protupitanja o povijesti osvajanja palestinske teritorije „obranom od napada terorista“. Tek tu i tamo kroz medijsku blokadu probije se odmjerenost glasa razuma. Razum je postao migrant u svijetu kontroliranih ideoloških granica.

Irski je parlamentarac Richard Boyd Barett preskočio medijske blokade i upozorio Ursulu von der Leyen na dvostruke kriterije u tumačenju ratnih zločina Rusije i cionističke vojne administracije u Palestini. Ne zato da bi opravdao Putina nego da bi vratio nešto od smisla vanjskoj politici Europe.

Žižek je na sajmu knjiga u Leipzigu tek nagovijestio da bi se imalo o još ponečemu razgovarati pa je doživio glasno negodovanje „navijača“ iz publike. No skandal je ostao zabilježen i svjedočit će da se u vremenu medijski oblikovanog globalnog navijačkog jednoumlja – pokušavalo misliti i govoriti i svojom glavom.

Yanis Varoufakis skrenuo je pozornost na paradoks na koji su mnogi također ukazivali, naime da se u Ukrajini slave oni koji se suprotstavljaju osvajanju ukrajinskog teritorija, a da će propagandom oblikovano zapadno mišljenje branitelje iz Gaze, Jemena ili neke slične „nevažne“ zemlje nazvati teroristima. Postavio je i hipotetsko pitanje o tom što bi se dogodilo da se svi Hamasovi ratnici predaju i da priznaju krivicu. Odgovor je bio zanimljiv jer je predviđao potpunu okupaciju cijele Palestine odnosno etničko čišćenje. Dakle bilo ih ili ne bilo – bilo bi isto.

Društvene mreže su se „sjetile“ i izjava Nelsona Mandele o tome kako se okupirani teritorij Palestine mora vratiti Palestincima. Veliki je moralni kapital sadržan u njegovom stavu o tome da se aparthejda nismo oslobodili dok se ne oslobode Palestinci.

Židovski vjernici mnogih zemalja podižu glas protiv cionističke ideje za koju i sami smatraju da im je oduzela bit židovstva kao vjere. Globalni mediji neće prenositi pobunu i Židova protiv cionističke politike aparthejda u Palestini. Neće jer bi time sve stavili u pitanje, a sve i jest u pitanju jer je sada u pitanju sve (što postoji).

Tu i tamo omakne se kakav urednički „propust“. Takav je bio slučaj s pozivom Baasefu Joussefu, egipatskom komičaru koji je sarkastično, cinično, ali i provokativno povlačio konzekvence iz stavova Piers Morgana. Joussefovo bravurozno ismijavanje medijskih laži i nepromišljenih stavova cionističke politike i njihovih medija ostat će u pamćenju ljudi duha. Joussef je pokazao koliko se toga protiv medijskih laži može učiniti promjenom diskursa konverzacije. Jedna od njegovih najjednostavnijih, sarkastičnih poruka mogla bi se interpretirati ovako: Dok Amerikanci ne promijene percepciju i tvrdi stav o tome tko su dobri i zli ljudi u Palestini – realno je očekivati nastavak istrebljenja onih koji su „zli momci“.

Cionistički moćnici oblače kostime žrtve. Žive od kredita holokausta. Misle da mogu sve jer su njima oduzimali sve. Ispuštaju iz vida da su ih jedni ubijali a drugi prihvatili u svoju zemlju. Zaboravljaju da su im tuđu zemlju obećali oni koji nisu bili njeni vlasnici. Smeću s uma da se kao doseljenici drže za slamku oružja koje im dostavlja američka imperijalna tvornica oružja i tvornica ratova. Uzdaju se u svoje kadrove koje su „distribuirali“ po centrima ekonomske, medijske i političke moći u SAD-u. Zato ih nije strah sadistički se odnositi prema ostatcima Palestine u Palestini.

Koje su granice „prava na samoobranu“. Da li se u ime „samoobrane“ može htjeti uništiti narod jedne države. Da li to „pravo“ podrazumijeva istrebljenje Palestinaca iz Palestine. Zašto cionisti imaju pravo na samoobranu koristeći metode državnog terorizma a Palestincima se to pravo označava terorizmom? Kako je došlo do obrata da su bivši teroristi postali „legitimna država“, a bivši državljani postali teroristi? Smije li se pokušaj obrane i preživljavanja nazivati terorizmom? Koje se matrice proizvodnje stavova ponovno stavljaju u promet? Palestinci dakle nemaju pravo boriti se za ukradeni im teritorij a cionisti imaju pravo „braneći se“ osvajati nove dijelove Palestine. Područja na kojemu žive Palestinci sve su manja jer se žrtve (cionisti) bore za svoj opstanak. Svim američkim milijardama ispostavljenim u obliku oružja. Svim globalnim medijima centara medijske moći. Svim ponzijevim piramidama prenapuhnutog petrodolara.

Cionisti, nekada smatrani teroristima, danas teroristima nazivaju ljude koji se nasljednicima tih bivših terorista suprotstavljaju. Britanci su u međuvremenu zaboravili što su mislili. Svijet gleda kako se s teritorija Palestine pokušavaju protjerati ostaci palestinskog naroda. Genocid je izgleda dopušten kad odgovara interesima svjetskih centara moći. Churchill je blagonaklono gledao na Hitlera dok nije shvatio pogubnost nacionalsocijalističkog jednoumlja. Američki kapital u Njemačkoj je vidio vrt za sadnju vlastitog kapitala. Sve dok nisu potekli krv i plin.

Svijet je kroz historiju jako griješio prema Židovima. Uvijek nepoželjni (s biljegom Isusa na čelu), Židovi su morali iznalaziti alternativne oblike rada da bi uopće preživjeli. To je budilo borbeni duh, svijest o nužnosti učenja i rada, svijest o posebnosti (koju su donosile nevolje), te svijest o nužnosti prihvaćanja one interpretacije Tore koja će im omogućiti preživljavanje, uspjeh u poslovanju, a onda kumulativno i uspjeh naroda kao takvog.

I uspjeli su. Poslovanje s kreditima stvorilo je svijet koji živi na kreditima. Poslovanje s medijima stvorilo je svijet koji je na sliku i priliku medijske slike svijeta. Poziv na mitsku istinu obećane zemlje pretvorio je svijet u taoca mitologije.

Židovi su bili žrtve nacističkog pokušaja da ih se istrijebi. Holokaust je sramota ljudskog roda. Ali nisu ga provodili Palestinci.

Židovi su bili žrtve europski uljuđenih Nijemaca. Ubijanje u plinskim komorama bezbožno je neljudsko i nemoralno ponašanje civiliziranih Europljana. To nisu radili ljudi na koje se danas bacaju (možda i fosforne) bombe.

Gaza je godinama geto sličan onome u koji su tjerani Židovi prije nego su ih vodili u logore i plinske komore. Bez vode, struje, nafte, lijekova, sredstava za anesteziju, bez hrane, bez mogućnosti da se izađe iz zemlje, bez opravdanja za lažnog ljudskog Boga koji je prema mitu odabrao svoj narod. Kao da nije jasno da taj ljudski Bog na kojega se mi ljudi pozivamo ne može imati ljubimce među dvonošcima. A ako bi odabrao neki narod, Bog bi tom narodu na ramena stavio odgovornost za moral i pravednost a ne strojnice i bombe. Bog bi odabranom narodu udijelio Riječ i milosrđe a ne tenkove. Bog bi odabranom narodu snažio srce a ne mržnju…

Nacistička ideologija koja je pripremila njemački narod za istrebljenje Židova pozivala se na „životni prostor“ lebensraum. Životni prostor traže danas i cionisti u Palestini. Iseljavaju Palestince, ruše naselja, grade nova. Uvlače nove generacije Židova u igru obećanja tuđega svima koji slijede cionističke ideje. I, Židovi iz svijeta dolaze ne shvaćajući ozbiljnost dolaska na tuđu zemlju, ulaska u tuđe kuće, rušenja tuđih maslina, opasnosti protuzakonite gradnje kojom se smišljeno onemogućava komunikacija među Palestincima. Nitko ih ne upozorava da to može biti opasno, da se Palestinci jednom mogu pobuniti i pokušati oružanom pobunom sve vratiti.

Cionistička propaganda uspijevala je godinama. No zadnja zbivanja pokazuju da doseljeni Židovi ne mogu biti sigurni. Posebno ako grade svoje nelegalne gradove na mjestima gdje su do jučer živjeli Palestinci, ako ne shvate da su se vremena promijenila i da njihov glavni sponzor gubi dah (bez obzira na sve infiltrirane kadrove u institucijama ekonomske, političke i medijske moći SAD-a.

Svaki je Nijemac u nacionalsocijalizmu morao postati članom „više rase“, übermensch. To je bila pretpostavka za opravdanje ekspanzije i istrebljenje Židova i ideju pokušaja osvajanja svijeta. Njemačka je bila über alles, na sličan način na koji SAD danas pokušava realizirati slogan America first. Cionistima nije strana ta ideologija ponižavanja „onih drugih“. Druge, koji su na putu, ne smatra se ljudima, a nove generacije useljenika budućnost „tih drugih“ vide negdje u nekim drugim zemljama arapskoga svijeta. U svakom slučaju ne među cionistima. Milijuni Palestinaca koji desetljećima žive izvan Palestine uistinu više „ne postoje“. Oni nisu problem cionističke države. Problem ove države su preostali kojima treba dokazati da ‘“ne postoje“.

Simptomi nacizma prepoznatljivi su u cionističkom nepriznavanja Palestinaca ljudskim bićima. Riječ je samo o nežidovima za čije istrebljenje treba pronaći dobru laž, „prihvatljivu“ ispriku, te koje treba udaljiti iz životnog prostora cionističkih nacista. Sva ta ubijanja o kojima svakodnevno slušamo, sve te slike koje nas ostavljaju u nevjerici, zapravo su završni čin (odnosno pokušaj završnog čina) jedne velike povijesne tragedije. Žrtve nacističkog zvjerstva prema Židovima preuzele su bešćutnost svojih mučitelja i sada tu bešćutnost, taj sadizam, pokazuju protjerujući, ubijajući, osuđujući Palestince na glad, žeđ, život bez uvjeta za život. Simptomi nacizma zagospodarili su kolektivnom sviješću nacističkih žrtava, odnosno njihovih nasljednika. (Nije to nepoznato da žrtva mora proći katarzu vraćajući se svom mučitelju. No malo tko je razmišljao o tome da se veći dio jednog naroda može navesti na takav oblik iživljavanja patnje prenoseći je na drugi narod).

Nema naime bitne razlike u odluci nacista da se istrijebe Židove i odluke cionista da uz pomoć najsnažnije armije Bliskog istoka protjera Palestince iz njihove domovine, pa makar i po cijenu genocida. U tom kontekstu cionizam je preuzeo nacističku matricu ponašanja dovodeći židovski narod ponovno pred provaliju osude cijeloga svijeta.

Temeljno pitanje cionističke ispostave SADističkog poligona za širenje utjecaja oslanjanjem na mitove i nagomilano oružje je: Kako istrijebiti (nevažan) narod? Sve ostalo je medijska igra plaćenih egzekutora, geostrateška igra klana „civiliziranih“ zemalja. Tko se toj igri suprotstavi postaje neprijatelj naroda koji je kroz povijest toliko patio. Cionizam živi od kamata krvi židovskog naroda. Cionizam je ponzijeva piramida moći kojoj su temelj židovske žrtve kroz povijest (a posebno u vrijeme II svjetskog rata), koja je rasla na krilima sprege ekonomske medijske i političke moći cionista u SAD-u ali i u Europi, a čiji se vrh ne boji ničega jer Bog u kojega vjeruje ima oblik zlatnog tenka.

Zato i nije čudna izjava Netanyahua da se ne boji javnog mnijenja Amerike ili svijeta.   Infiltrirani u sve razine vlasti u SAD-u, a posebno u strukture globalnih medija – cionisti danas predstavljaju inkviziciju suvremenoga doba. Urednici, nakladnici i mediji dobro moraju paziti da se istina o lažnom političko-medijskom cjepivu ne proširi svijetom. Cionizam je izrastao u korporacijsko jednoumlje koje će nužno dovesti do globalnih podjela a vjerojatno i avantura cijepanja atoma.

Theodor Herzl osnovao je 1897. godine World Zionist Organisation koja donosi Izraelsku deklaraciju o neovisnosti. Herzl je napisao manifest cionizma u kojemu se zalagao da „zemlju bez ljudi dobiju ljudi bez zemlje“. Bio je to snažan slogan i naizgled razuman: Zašto ljudi koji su kroz povijest mučeni, proganjani, pa i ubijani – zašto ne bi krenuli prema „zemlji bez ljudi“, posebno ako ta zemlja zauzima posebno mjesto u njihovom vjerovanju.

Grijeh tog slogana je bio u tome što se mislilo na zemlju u kojoj je i te kako bilo ljudi. U vrijeme stvaranja manifesta cionizma u Palestini je živjelo između dva i pet posto Židova. Ostalo su bili Palestinci. I svi su živjeli u (relativnom) miru.

Kako se naizgled približava postizanju svog cilja, cionizam postaje prepoznatljivo zločinačkim projektom. Ne ubija se više u rukavicama. Ne nestaju male grupe Palestinaca. Sada više nisu u pitanju samo neposlušni Palestinci koji ne žele ustupiti svoja sela za nova nelegalna naselja novih doseljenika. Sada je na djelu istrebljenje u sjeni geopolitičke igre koja može dovesti do istrebljenja čovječanstva.

Cionizam naređuje jednom narodu da se iseli iz svoje domovine (prikazujući to privremenim pomijeranjem prema jugu). Cionisti iscrpljuju Palestince nasmrt prozirnim poistovjećivanjem jednog naroda s onima koji su se, nakon stotina i stotina mirnih prosvjeda, odlučili boriti za opstanak. Nelson Mandela je (za Cioniste) bio terorist. A sam je Mandela izjavio da neće biti slobode dok ne prestane aparthejd i u Palestini. Koji dakle oblik otpora stoji na raspolaganju narodu kojemu se pred licem pravde Ujedinjenih nacija, pred svim intelektualcima svijeta i pred svim slijepim medijima odvija krađa teritorija, zatvaranje i mučenje Palestinaca kao i sve ono što smo desetljećima slušali i na što smo očigledno oguglali.

Pitanje koje zdravi razum postavlja je kako se cionizam misli opravdati pred svijetom i kako će administracija SAD-a dopustiti genocid nakon toliko puta izgovorenoga „nikad više“…

Nažalost sve što se događa u zadnje vrijeme ide u smjeru poistovjećivanja ideologija nacizma cionizma i SADizma. Naime milijarde dolara američkog  novca uložene su u oružje cionista. Manje više sve su „kolorirane revolucije“ slabile ili uništavale jednu po jednu državu s većinskim muslimanskim stanovništvom. Kao po nekom nalogu razbijana je svaka mogućnost ujedinjenja arapskog svijeta. Američko „uvođenje demokracije“ nasilnim putem u islamske zemlje stvaralo je pustoš, otvaralo pretpostavke za nove ratove i samim tim čistilo prostor za cionističko širenje životnog prostora cionističkoj ideji koja će u konačnici razotkriti problem hijerarhija kao temeljni problem ljudske povijesti.

SADizam je najkraće ime američke neokolonijalističke politike prema potencijalnim neprijateljima cionističke države na bliskom istoku. Riječ je o bolesnom pristupu politike koja je na zalasku i koja starom slavom širi strah zemaljskom kuglom. Cionisti se ne plaše reakcije američke administracije jer je cionistička ideologija odavno ugrađena u zamrlo demokratsko tijelo Amerike. I administracija i globalni mediji, kao i globalni kapital pokazuju cionističke neokolonijalističke, u osnovi nacističke simptome.

No, ubijanje Palestine polako dovodi svijet do svijesti i savjesti. Narodi misle drukčije od njihovih političkih vođa. U običnim ljudima još uvijek ima i morala i vjere. Vlasti i političke administracije odavno su postale od naroda odmetnute i narodima nametnute parazitske izrasline.

Sve češće se fenomeni nazivaju pravim imenima. Sve je više Židova koji se ograđuju od cionističke genocidne politike. Sve je više protesta građana svjetskih metropola protiv ubijanja jednog naroda. Sve je jasnije da je pozivanje na traženje krivca samo isprika za istrebljenje Palestinaca.

Stvari su se bitno promijenile od zadnjih cionističkih operacija u Palestini. BRICS je nova činjenica na geostrateškoj karti svijeta. Američki poligon za širenje SADizma (bespogovornog potčinjavanja američkoj hijerarhiji moći) više nije tako siguran. Zapravo suprotno. Realno je očekivati slabljenje kanala kojim se iz Amerike slijeva oružje vrijedno milijarde dolara. Židovi svijeta sve više shvaćaju da je eksperiment sa Zemljom obećanom ne od Boga nego od zemaljskih političkih idola – propao. Samo je pitanje koliko će Židova ponovno stradati u svijetu. No i tu činjenicu cionisti pokušavaju iskoristiti za svoje ciljeve. Napadi na Židove koji su se dogodili u nekim državama i kojih će nažalost biti sve više oni ne predstavljaju kao vlastiti poraz nego kao sredstvo za okupljanje svih Židova u zemlji koju su Židovima obećale tajne službe velikih sila. Nažalost, u vremenu koje dolazi i to će se pokazati kao loše rješenje. Naime nema sile koja će ubiti ideju Palestine. Nema nosača aviona koji nije potopiv. Nema tenka koji je neprobojan. Nema vojnika koji će se boriti za oteto onako kako će se Palestinci boriti za svoje.

Palestinci nisu Indijanci. Cionisti ne rade svoj projekt na „divljem zapadu“ nego u postojbini duhovnih ljudi i vjere. Židovi protestiraju. Kršćani protestiraju. Islamski svijet je na nogama. Palestina bi mogla biti okidač za velike promjene u svijetu i realnije političke odnose.

Kriminalci se najlakše sakriju tako da se omotaju nacionalnim zastavama. Njih ne interesira mir drugih nego njihov vlastiti mir a to podrazumijeva prestanak istraga, suđenja i nemogućnost konačne presude. Kriminalcima je do vlastitog naroda stalo jedino ako im taj narod može dati neograničenu moć i nedodirljivost.

Senilni Biden, sjena nekadašnjeg političara, potpuno izgubljeno izgovara visinu nove pomoći cionističkom režimu. No milijarde otisnutih novčanica ne mogu promijeniti istinu: Oružjem su Amerikanci mogli istrijebiti Indijance; Aleksandar Makedonski mogao je osvajati sve do Indije. Osmanlije su mogle osvojiti Mediteran i veliki dio istoka. Rimsko je carstvo moglo biti nedodirljivo u nekim davnim vremenima. I Mongoli su mogli dolaziti opljačkati i vraćati se. Nasreću, vremena su se promijenila. Bune se preživjeli Indijanci. Bune se unuci bivših američkih robova. Bune se muslimani čijim je šeicima važnija nogometna zvijezda nego gladna djeca u Palestini. Buni se Afrika kojoj je dosta i kolonijalizma i neokolonijalizma. Buni se onaj do svijeta koji je shvatio da je petrodolar oblik manipulativnog i nepravednog upravljanja svijetom. Bune se građani svijeta koji polako prepoznaju oblike globalne manipulacije globalnim medijima i instrumentaliziranjem lokalnih vlada.

Treba imati na umu da ako ovih dana započne veliki svjetski rat, da to neće biti iz vjerskih kulturoloških ili civilizacijskih razlika. Na djelu će biti pokušaj obrane prenapuhanog cionističkog mjehura koji je Ameriku doveo do ruba smisla pa i opstanka. Zemlja danas nema jednog „dežurnog policajca“. Svijet je postao mjesto oružane ravnoteže i svaki pokušaj bilo koje strane mogao bi biti samoubilački.

U tom kontekstu i napad cionista na Palestince stvorio bi svijet u kojemu demokratska laž stvarana od „blizanaca“ pa nadalje –  ne bi više mogla živjeti. (*)