Prof. dr. Nedžad Bašić
Ovaj tekst je objavljen ravno prije sedam godina, kada secesije entiteta RS još nije bilo tako vidljiva. Tada je uz ovaj tekst javno upućeno nekoliko otvorenih pisama javnosti USK-a i BiH u kojima su bile iznijete brojne kriminalne radnje i nepravilnosti u ponašanju tadašnjeg i sadašnjeg rektora bihaćkog Univerziteta Fadila Islamovića, tadašnje i sadašnje predsjednice Kantonalnog suda Fate Nadarević, tadašnjeg predsjednika Vlade
USK-a i sadašnjeg člana VM F BiH, Huseina Rošića i tadašnjeg i sadašnjeg komesara policije USK-a, Muje Koričića, a sve to da bi se ukazalo na opasnost njihovog činjenja ili ne činjenja za opstanak i budućnost BiH. Poslije niza upozerenja javnosti USK-a i BiH desilo se je to da je profesor Univerziteta u Bihaću koji je ukazivao na teške posljedice ovakvog djelovanja za sudbinu BiH otjeran sa Univerziteta pod lažnom optužbom da nema diplomu doktorata, koju je lažno iskonstruisao rektor Univerziteta Fadil Islamović a sve to da bi prikrio nezakonito zapošljavanje svoga sina na Univerzitetu. Svi ti imenovani nosioci kriminalnih i nemoralnih radnji ostali na istim funkcijama ili su unaprijeđeni na više pozicije, a povjerenje stanovništva u sudstvo, policiju, vladu i u budućnoist ove zemlje dramatično uništeno, što je umnogome doprinijelo da se politika secesije i razaranja BiH razvije do neslućenih razmjera, što sada prijeti novim krvoprolićem u ovoj zemlji nesrećnih ljudi.
„Republika Srpska (RS) nema čega da se plaši. To je akt narodne volje na putu osamostaljivanja njenog naroda“, pobjednički izjavljuje njen lider Milorad Dodig. Nema čega ni Dodig da se plaši više. Nema njegove odgovornosti za stravično naraslu korupciju i nepotizam i nezaposlenost u RS. Nema više nikakve odgovornosti za one koji vladaju, koji sada imaju pokriće za sve nevolje i pljačke koje su nametnuli sopstvenom narodu. Ako treba neko da se hapsi to može biti samo narod. Odluka skupštine entiteta RS nije pribavila opću zaštitu samo Dodiku i njegovim političkim parterima u RS već isto tako neprikosnoveno je zaštitila od odgovornosti i njegove kriminalne partnere i u Federaciji BiH. Ko bi sada mogao postaviti pitanje odgovornosti vlasti u Federaciji BiH za sve pljačke, za siromaštvo i bijedu naroda, za prevare u doba velike epidemije, za sve snažniji organizirani kriminal, za korupciju i nepotizam u svim institucijama ovog entiteta, i to sve uz efektnu triangularnu suradnju između političkih elita tri „konstitutivna naroda“, a da ne bude proglašen izdajnikom koji urušava BiH u kritičnom periodu njenog preživljavanja. Svi su se oni svjesno ili nesvjesno namjerno ili ne namjerno našli na zadatku rušenja BiH na ovakav ili onakav način. Da nije bilo njih i njima sličnih, za vjerovati je da ne bi ni Dodik mogao dogurati dotle dokle je dogurao. I tako će i Dodik i njegovi pajdaši u Federaciji biti pošteđeni odgovornosti pred sopstvenim narodom za svu nesreću koju su svalili na njegova leđa, ma šta da se desi sa ovom nesrećnom zemljom.
Nažalost više od 20 godina njihove vladavine ništa se nije promjenilo izuzev što se alternative i mogućnosti naroda znatno sužavaju. Perspektive za mlade su sve blijeđe i neizvjesnije. Korupcija, prevara, nepotizam i laž sve više stežu omču kako oko onih koji su glasali za ovakvu politiku tako i oko oni koji nisu i koji su bili protiv ovakve politike, dok se manipulacije i laži neslućenom brzinom uvećavaju. Jedni slave pobjedu čvrste volje i odlučnosti „svog naroda“, drugi pozivaju na kažnjavanje onih koji slave a da i sami nisu svjesni šta slave. Treći opet čekaju u zasjedi pogibiju ili slavu prvog ili drugog da bi se tek tad odredili. Svi su opijeni historijskom „slavom“ svoga naroda, Svako popuštanje i zdravo rezonovanje za njih je ravno porazu i izdaji.
Niko ne zna šta će međunarodna zajednica, koja je dovedena pred vrata nemoći sopstvenom krivnjom, da poduzme u takvoj situaciji, a trebalo bi da se zna. Niko ne zna šta će poduzeti institucije BiH čije su odluke tako drsko pogažene, a trabalo bi i to da se zna. Teško je predvidjeti slijedeće poteze međunarodne zajednice a još teže je predvidjeti posljedice bilo kakvih mijera kažnjavanja za protiv-ustavno i kriminalno ponašanje, naših nacionalnih elita. Jedino što se zna to je da kriminalne nacionalističke strukture ne brinu o sudbini njihovih sunarodnika, i to da bi ih olako gurnule u novo krvoproliće samo da bi zaštitile svoje financijske i materijalne pozicije ostvarene pljačkom sopstvenog naroda. Neupitne su i njihove odstupnice u slučaju da se pokaže potreba za tim.
Ekonomska izolacija je moguća ali kontraproduktivna. Dalje siromašenje populacije u BiH koja i tako živi na samom dnu životnog standarda, izazvalo bi samo produbljavanje osjećanja nemoći i očaja onih najsiromašnijih, a njih je u BiH više od 90%. Osjećanje nemogućnosti preživljavanja dodatno bi radikaliziralo cjelokupnu populaciju uključujući tu i onaj ostatak populacije u BiH koji ne misli da je novo ratovanje izlaz iz ćorsokaka u koji su ga uveli njihovi politički lideri.
Gdje je izlaz iz ove tragične situacije u koju su nas uvele kriminalne igre naših provincijalnih nacionalističkih elita, i defektna strategija međunarodne zajednice, koja je nakon krvavog raspada bivše zajedničke države Jugoslavije neodgovorno preuzela obavezu stvaranja državotvornih nacija (tri konstitutivna naroda) uz permanentno slabljenje države koja nikad u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije bila nacionalna već isključivo „decentralizirana građanska država“ i kao takva opstajala stoljećima. U vršenju pritiska na međunarodnu zajednicu da uvode sankcije, izopći i izoluje nacionalne vlastodršce u BiH teško se šta može efektno postići. Imajući u vidu da sve te mjere koje bi međunarodna zajednica mogla poduzeti ne poništavaju ideologiju mržnje i kriminala, i tražiti takav rasplet „krize“ dosta je iluzorno. Igra je savršeno jasna, a posljedice mogu lako biti nova krvoliptanja na Balkanu. To bi bilo katastrofalno kako za cjelokupno stanovništvo BiH tako i za tzv. „konstitutivne narode“ i za međunarodnu zajednicu koja bi mogla ostati moralno teško ranjena.
Potrebna je nova strategija i nova doktrina koja bi mogla efektno eliminirati koncept unutarnje strukture odnosa u BiH koja je bazirana na unutarnjoj ustavnoj strukturi „nacija-partije-kriminala“ i koja je stvorila impregniranu kriminalno-nepotističku strukturu vladanja u ovoj zemlji. Ova degenerativna unutarnja društvena struktura, nametnuta od međunarodne zajednice, koja je pojačana strukturom „konstitutivnih naroda“, proizvela je visok stupanj „rigidnog nacionalizma“, „funkcionalnog nepotizma“, „partijskog kriminala“, što je neminovno poticalo na nove sukobe radi zaštite svojih kriminalnih utjecaja. Ovako postavljena ustavna struktura nije u mogućnosti podržati normalnu strukturu društvenih odnosa bez prethodnih unutarnjih političkih i pravnih strukturalnih promjena.
Te unutarnje strukturalne promjene za početak bi tražile uvođenje „novog ključa tehnološkog razvoja“ koji bi doveo do promjene moći između ruralnih i urbanih sredina, što je nužno, da bi se ruralne sredine učinile manje tradicionalnim i nacionalističkim, iz čega proističe i sva politička moć i utjecaj vladajućih nacionalističkih i kriminalnih struktura. Potrebno je urbane centre učiniti „kreativnim žarištima“ koja bi postala privlačna za brojne mlade stručnjake (inženjere, programere, arhitekte, filozofe, pravnike…) i koji bi kreirali novu „kreativnu klasu“ koja bi otvarala nove razvojne projekte, što bi bilo atraktivno za nova kreativna investiranja i otvaranja novih radnih mijesta i stvaranje novih izazova. Time bi se postupnu stvaralo urbano „kreativno jezgro“ oko kojeg bi se stvarala nova struktura društva bazirana na novom unutarnjem odnosu „države-društva-tržišta“ sa novim sistemom zajedničkih vrijednosti i novom zajedničkom sviješću o nužnosti preživljavanja čovjeka bez obzira na njegov nacionalni, socijalni ili kulturni background.
„Novi ključ tehnološkog razvoja“ stvorio bi novu socijalnu stabilnost, omogućio bi međusobno povezivanje energetskih sistema, funkcionalno bi obezbijedio integriranje svih izvora energije u jedinstvenu energetsku mrežu. Obezbjedio bi slobodniji pristup novom profilu talenata, fleksibilniju fluktaciju stručnjaka i lakši pristup tehnološkoj opremi. Bili bi stvoreni uvjeti za razvoj novih zajedničkih tehničkih i tržišnih standarda, novih istraživačkih programa na sveučilištima i poduzećima povezanim posebno sa razvojem kvantno sigurnih komunikacija i umjetne inteligencije (AI), što bi dalo nov zamah razvoju bosanskohercegovačkog društva. Sve bi to stvaralo rast atraktivnosti stranih investicija i time favorizovanje tehnološke i tržišne „kreativne privlačnosti“ BiH na svjetskim tržištima. U tako stvorenom novom tehnološkom ambijentu razvijala bi se i nova zajednička svijest i novi način upravljanja tehnologijama, inovativnost i sigurnost zaštite „pametnih mreža“, energetski internet eko-sustava preko kojeg bi se kontrolirali svi aspekati proizvodnje, prijenosa i potrošnje energije.
„Taj novi ključ tehnološkog razvoja“ sam po sebi bi nametnuo „novi koncept javne politike“ kako bi se poboljšalo informiranje a time i veća mogućnost građana (birača) da optiraju za model javne politike (države) koja će im moći ponuditi adekvatno, realno i dugotrajno rješenje problema preživljavanja. Sve više bi se stvarala potreba za takvim konceptom javne politike koji može da prati novu globalnu digitalnu ekonomiju i društvo u kojem će problem preživljavanja pojedinca (nacionalne, etničke, kulturne grupe) biti učinkovito rješavan kroz novu redistribuciju poreskog opterećenja između rada i kapitala, što će nužno voditi novoj preraspodjeli dohotka između bogatih i siromašnih. Taj novi koncept javne politike inherentno bi tražio da se nacionalno povjerenje predstavnicima centralne državne vlasti dodatno obezbijedi s povjerenjem 20% glasova iz svake druge etničkih zajednica, što bi bila garancija povjerenja i zastupanja interesa za sve ljude bez obzira kojoj kulturi ili naciji pripadaju. Uz to ovaj koncept javne politike traži unifikaciju prava glasa svakog građanina BiH isključivo samo u jednoj državi. To bi obezbijedilo brzu eliminaciju nacionalista i kriminalaca, sa visokih političkih pozicija u nacionalnim entitetima i zajedničkim institucijama državne vlasti, te eliminiralo interes susjednih država da se miješaju u unutarnje stvari BiH radi obezbjeđivanja glasačkog tijela u toj zemlji.
Time bi se novi koncept javne politike snažno fiksirao isključivo na odnosu između demokratizacije društva, novih tehnologija, umjetne inteligencije (AI), poduzetničke sposobnosti, sistema javnih finacija, i bržeg prilagođavanja novim tržišnim uvjetima, što bi brzo i efektno pomjerilo anahroni politički sistem koji izrasta na ustavnoj strukturi „nacija-stranka-kriminal“ ka novom ustavnom modelu utemeljenom na odnosu „država-društvo-tržište“ što bi imalo određujuće značenje u novoj kreativnoj integraciji bosanskohercegovačkog društva.
Za te strukturalne promjene bilo bi dovoljno samo nekoliko velikih i ozbiljnih stranih investicija Zapada koje bi stvorile snažnu ekonomsku i društvenu interakciju na području cijele države što bi dovelo do novog optimizma i oslobodilo društvo straha i ukočenosti. To bi obezbijedilo stvaranje „kreativne klase“ novih generacija koje bi obezbjedile snažnu podršku institucijama civilnog društva, brojnim nevladinim organizacijama, ekološkim, antiratnim pokretima, pokretima za zaštitu prava i sloboda čovjeka i manjina što bi ohrabrilo slabašnu, rastrganu i dezorjentiranu političku opoziciju u entitetima RS i F BiH. To bi vodilo stvaranju novog regionalnog društvenog pokreta koji bi bio u stanju iskristalizirati zajedničke interese i zajednički sistem vrijednosti na kojima bi se efektno mogla kreirati zajednička svijest o nužnosti opstanka jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva.
Međutim, imajući u vidu urgentnost sprječavanja disolucije BiH što bi moglo proizvesti lančane sukobe sa velikim razaranjima i velikim brojem žrtava, ne samo u BiH već i u Crnoj Gori, S. Makedoniji, Kosovu i Sandžaku, potrebno je snažno ohrabriti međunarodnu Zajednicu prije svega USA i EU da poduzmu sve diplomatske, ekonomske i političke mjere da se pokušaj dislolucije BiH hitno neutralizira. Nužno je poduzeti sva moguća lobiranja u USA, EU, u UN, i svim drugim institucijama međunarodne zajednice radi spriječavanja nasilne disolucije BiH.
Nakon toga potrebno je fokus djelovanja međunarodne zajednice usmjeriti ka F BiH. Međunarodna zajednica može efektno podržati kreirati efektne institucije vlasti u tom entitetu, kreirati demokratsku klimu, eliminirati korupciju, nepotizam, kreirati novi obrazovni sistem, podići životni standard stanovništva. To je program koji može stubokom promjeniti političku klimu i u RS, transformirati političku opoziciju u ovom entitetu u jednu odgovornu političku strukturu koja će efektno izmjestiti sadašnju seceonističku političku strukturu iz institucija vlasti.
Imajući u vidu da međunarodna zajednica ima interes da pomogne preživljavanje BiH, i to isključivo zbog svojih sopstvenih interesa, po ovim pitanjima Federacija BiH može obezbjediti široku i efektnu podršku međunarodne zajednice. Ovaj program mora biti program koji bi se stavio u prvi plan kao miran i racionalan odgovor na „secionistički izazov“ entiteta RS, ali isto tako kao i program koji bi mogao biti oslonac za evropske vrijednosti i standarde, s čime bi BiH izrasla u novu vrijednost od interesa za Zapad. Kada bi životni standard stanovništva u Federaciji BiH bio znatno viši i perspektive za normalan i bolji život mnogo izglednije nego što je to u RS, Milorad Dodig i njegovi sljedbenici bili bi vrlo brzo izolirani i izmješteni sa političkih pozicija u RS od samog srpskog naroda. Međutim, ta razlika između životnog standarda i perspektiva za bolji život pojedinca (grupe) u odnosu na RS mora biti stvarna i efektna, mora proisticati iz stvarnog i realnog općeg ekonomskog razvoja i razvoja demokratskih institucija, što bi vodilo iskorijenjivanju korupcije i kriminala. U situaciji u kojoj bi insistiranje na secesiji imalo visok rizik, a suradnja i kooperacija visoku korist, secesija kao politički program RS bila bi brzo odbačena na miran i racionalan način.
Ove promjene u Federaciji BiH, što ih nije teško ostvariti, naravno uz pomoć međunarodne zajednice, imale bi odlučujući značaj na razmišljanje i ponašanje običnog čovjeka u RS. Imali bi sada jednu novu društvenu spiralu koja bi se pomjerala u pravcu zahtjeva stanovništva za višim životnim standardima, za višim stepenom zdravstvene zaštite, za boljim obrazovanjem, za višim stepenom sigurnosti preživljavanja pojedinca… Kad mogu oni zašto ne možemo mi? To bi bilo temeljno referendumsko pitanje u RS, na koje Milorad Dodig i njegovi sljedbenici zasigurno ne bi mogli odgovoriti da je to historijsko pravo Srba da žive tako kako žive.
Međutim, ako imamo na obje strane siromaštvo, korupciju, bezperspektivnost, organizirani kriminal, bahatost i nesposobnu i neiskrenu vlast, kao što je to sad, onda će referendumi o secesiji u RS uvijek prolaziti sa 97,4% pozitivnih glasova. (*)