Piše: Prof. dr. Husein Muratović
U tekstu „Kako dobiti lokalne izbore“ nastojao sam obrazložiti kakav menadžerski i stručni kapacitet trebaju imati kandidati za načelnika i kakav bi trebao biti profil vijećnika za Općinsko vijeće. U ovom tekstu pokušaću dati odgovor na pitanje kakva treba da je odgovornost glasača, s obzirom da Općinski izbori u svakoj lokalnoj zajednici moraju biti važan test njihove odgovornosti. Jer, greške učinjene pri izboru načelnika i članova općinskih vijeća imaće posljedice čiji je rok trajanja duži od četiri godine. Stoga građani moraju dobro razmisliti ko je dorastao zadatku i razvojnim potrebama općine prije glasanja, koje ne smije biti zasnovano isključivo na dresu (stranke) i emocijama, već na konkretno ostvarivim projektima, rangiranim po važnosti i prihvaćenim od građana. Dakle, pri izboru treba se deklarirati kome dati glas, a ne skrivati se. Međutim, tu se odmah postavlja pitanje: na osnovu kojih objektivnih kriterija se opredijeliti? Ako se to čini samo ili isključivo na osnovu stranačke pripadnosti kandidata, onda u igri nije izbor, već obična seoska utakmica u kojoj ključne poteze vuku tzv. „kreatori“ iz sjene (zbog ličnih interesa), dok su kandidati za načelnika obične ikebane, a kandidati za općinsko vijeće uhljebi kojima je paušal uzvišeni cilj „društvenog angažovanja“! To što će kandidati na stranačkim skupovima, bolje reći vašarima, nuditi mnoštvo gluposti za degustaciju prisutnim, nije važno. Jer, što bi rekao Branko Ćopić, „od svih životinja najljepša i najčasnija je koza koja se jedina smije dok je jarac vebe!“ E, pa narode, hoćemo li biti koza koja se smije…?! Znam da će neki čitaoci reći da sam na sporednom kolosjeku primitivizma zbog navedenog citata, ali i to radije prihvatam nego da budem u društvu onih koji manipuliraju i onih kojima se manipulira, a da je rezultat te manipulacije masovna bježanija mladih ljudi u inostranstvo. Da ne bih ulazio u područje sociologije i psihologije (gdje nisam stručan), samo uz put postavljam pitanje: ako odgovornost za pravi izbor i demokratiju ne postoje u narodu (glasačima), postoji li onda čarobnjak da oživi ono čega nema?
Da bi bar pokušali oživjeti ono što treba postojati u svakoj lokalnoj zajednici, potrebno je odgovoriti na pitanje kakvu mi to hoćemo općinu: prosperitetno razvojnu ili učmalo statičnu? Odgovor na ovo pitanje ne može pojedinačno dati ni jedna stranka, ni kandidat za načelnika, već dogovor umnih i moralnih ljudi koji će sjesti i dogovoriti se o ciljevima razvoja, prioritetima razvoja, instrumentima kojima će se ostvarivati razvoj i ljudima koji će biti nosioci razvoja. Jer, opasno je ovo dati u ruke neznalicama ili ljudima osrednjeg kapaciteta, koji su uz to limitirani ličnim i stranačkim interesima. Dakle, ljudi, vrijeme je za političku pragmatičnost, a ne samo za stranačku „ljubav“.
Odgovorni glasači treba da se opredjele na osnovu objektivnih kriterija. U startu treba eliminisati kandidate koji nude fraze poput onih „mi ćemo“ uraditi… pa slijede nabrajanja čak i onih sadržaja koji su u nadležnosti Vijeća ministara BiH ili Vlade Federacije. Dakle, ti kandidati i stranke lažu! Naime, u nedostatku vizije razvoja prilazi se nabacivanju svega i svačega. Konkretni su samo u onim projektićima za koje imaju isključivo lični interes. E, sada, da li je to i interes šireg građanstva, to je poseban problem. Stoga zadaci svakog ozbiljnog kandidata za načelnika i stranke za općinsko vijeće trebaju biti:
- podnošenje izvještaja šta je obećano, a šta (ne)izvršeno u prethodnom periodu,
- konkretan program rada koji će građanstvo prihvatiti na zborovima,
- vremenski prioriteti pri realizaciji prihvaćenog programa rada,
- predviđeni izvori sredstava za realizaciju od građana prihvaćenog programa rada,
- spisak ljudi imenom i prezimenom sa kojima će realizovati prihvaćeni program,
- dinamički plan početka i završetka svakog od navedenih projekata,
- ponuđeni koncept međusektorske analize, bar za područje općine, između poljoprivrede i trgovine (tzv. Leontijeva međusektorska analiza),
- eliminisanje i pomisli da će kandidatu za načelnika biti dat glas ako će se okružiti kojekakim savjetnicima, bolje reći uhljebima, koje stranke unaprijed traže da bi podržali kandidata, a koji pojma nemaju o bilo kakvim ozboljnim projektima. Već u ovoj fazi počinje trgovina glasovima, dakle, prije nego što glasanje i počne,
- kovertirana ostavka, koja mora uslijediti nakon godinu dana ako se obećano ne bude izvršavalo u predviđenim rokovima.
Devet nabrojanih tačaka uglavnom je opšte poznato, osim tačke koja se odnosi na međusektorsku analizu. Nju sam voljan besplatno objasniti i konkretizirati osobi koja vodi Sektor poduzetništva i razvoja u bilo kojoj općini, pod uslovom da zna njenu važnost i da je za nju zainteresirana. Tačku koja se odnosi na eliminisanje jednog ili više savjetnika načelnika valja ukratko obrazložiti. Prvo, ona je već u ovoj fazi predmet trgovine glasovima, odnosno predmet pogađanja: mi tebi glasove za načelnika, ti nama mjesto savjetnika za našeg čovjeka. Drugo, ni jednom rječju ne pita se za reference savjetnika, što podrazumijeva da se radi isključivo o uhljebljenju. Budući da savjetnička mjesta traži više stranaka, sve ovo vodi trajnom stanju ljenčarenja. Stoga predlažem da se umjesto plata i naknada koje idu „zaposlenim“ savjetnicima, plati izrada konkretnih projekata (po Ugovoru o djelu) ljudima koji to znaju. Jer, postoji vrijeme kada se ne smije nešto prešućivati i vrijeme kada se sve to mora reći, da se politika ne bi svodila na niz malih i većih laži. Sve što je do sada poduzimano u domenu savjetnika uglavnom je išlo u krivom pravcu, ali se od toga pravca nije odstupalo? Biti bolji od tih savjetnika (uhljeba) nije nikakva sreća. Zaključujem: rukovodioci sektora po funkciji su pomoćnici načelnika, pa stoga nema nikakve potrebe za savjetnike.
Bez ozboljnih projekata koji će se uraditi i finansirati iz Predpristupnih fondova EU, fondova IBRD-a, fondova Federacije, Razvojne banke FBiH, direktnih inostranih ulaganja, zajedničkih ulaganja, slobodnih (poslovnih) zona i komercijalnih banaka, načelnik jednostavno nema manevarskog prostora za razvoj. Jer, ako se sve svede na očekivanja dotacija viših nivoa vlasti, onda načelnik može biti i moja strina! Sada slijedi ključno pitanje: ima li načelnik bilo koje općine sa svojim saradnicima menadžerski i stručni kapacitet da uradi pozitivno evaluirane projekte iz navedenih izvora ili ne? Bilo bi dobro da kandidati pred biračima predstave planirane projekte i način kako ih realizovati. Ako to nisu voljni (ili u stanju), onda ne zaslužuju glas razumnih ljudi.
Građani se mogu zapitati: čemu ova navođenja? Odgovor: ako kandidat (za načelnika), odnosno kandidati (za OV) nisu voljni i sposobni prihvatiti i uraditi naprijed navedeno, njih ne treba birati jer se radi o običnim folirantima! Odgovor na pitanje zašto je važan ponuđeni i od naroda prihvaćeni program rada je u činjenici da njegovo izvršenje mora biti jedino mjerilo (ne)uspješnosti njegovog rada. Jer, kako ocijeniti rad dosadašnjeg načelnika bilo koje općine koji nije imao program verifikovan od birača? Nikako! Zapravo, on i njegovi protagonisti će navesti tačno one poslove koje su sami odredili kao (lični) prioritet i reći da su obećano i izvršili. To što je navedeno licemjerno, nije ih briga da opet rade na isti način, računajući na kratko pamćenje naroda.
Prije par dana razgovarao sam sa prvim privrednikom Bužima. U jednom momentu čovjek mi je postavio dva pitanja: „prvo, možeš li mi navesti imena doktora nauka ili magistara koji su osnovali svoju firmu i koji rade u proizvodnji i drugo, zašto većina njih juriša na mjesta koja se finansiraju iz budžeta“? Moram priznati da je čovjek pogodio u suštinu stvari. Ova pitanja „natjerala“ su me da ozbiljnije razmislim o tzv. intelektualnoj „eliti“ i o ljudima koji su kandidati za načelnika i koji već rade u općinama. Nažalost, većina njih su majstori procedura i teorijskih razglabanja, koja nemaju upotrebnu vrijednost. Što se mene lično tiče, preferiraću kandidata i kandidate koji budu iz realnog (proizvodnog) sektora, jer sam dugo radio i u realnom sektoru i znam kako se mukotrpno stvara dohodak.
Umjesto zaključka, postavljam pitanje nama biračima: imamo li zajednički minimum razloga za ozbiljan izbor ili će i dalje na sceni ostati politička arogancija na granici primitivizma, gdje ćemo biti koze koje će začešljani jarci zaskakivati kad im odgovara. Dakle, do nas je! (*)