Prof. dr. Husein Muratović
Posmatrajući sinoć na FTV („Mreža“) način na koji se u Bosansko-podrinjskom kantonu „ubjeđuju“ poslanici Skupštine ovoga Kantona oko funkcija, tukući se flašama (čak i žene) i hvatajući se za prsa (muškarci), način na koji je javnost ravnodušno primila vijest da su sudije Ustavnog suda BiH išle u Užice (Srbiju) da prime vakcinu protiv Covid-a, veselje zvaničnika zbog hedije (bolje reći jada) koji se zove donacija vakciona od Srbije, Slovenije i Turske i na kraju, natezanja oko nabavke vakciona protiv Covid-a 19, prisjetio sam se izjave akademika D. Bilandžića, koji je svojevremeno rekao: „Jugoslavija je uspjela preživjeti hrvatski nacionalizam, ali ne vjerujem da će uspjeti preživjeti i srpski nacionalizam“! Bilandžić je ovo izjavio na samom početku Miloševićeve „antibirokkratske revolucije“. Istina, on nije rekao da je hrvatski nacionalizam bio poražen jer je Tito bio živ i glavni akter dovođenja stvari u red, a da u drugoj polovini 1980-tih godina u Jugoslaviji nije bilo ličnosti koja je bila čak ni blijeda kopija Broza. Javnost se može zapitati čemu ovakav uvod u tekst koji pišem. Odgovor je u bojazni dobronamjernih ljudi da li će Država BiH uspjeti preživjeti neodgovornost i pohlepu kreatora i provodilaca bošnjačke politike u BiH. Stoga, krenimo redom, postavljajući pitanja i dajući odgovore na njih.
Prvo, BiH je preživjela agresiju komšija i susjeda i domaćih falangi u zadnjem ratu jer je na svojoj strani imala domoljube koji su je branili, u prvom redu Bošnjake, kao najbrojniji i najugroženiji narod. Odbranom Države rukovodili su najbolji njeni ljudi. Pitanje: da li danas odbranu Države vrše najodgovorniji, najsposobniji i najmoralniji ljudi? Odgovor je: ne! Dakle, raščlanimo tri navedena atributa. Prvi od njih je najodgovorniji. Pitanje: da li se uopšte mogu nazvati odgovornim kreatori bošnjačke politike kada su istrumente blokade Države i Federacije dali u ruke onima koji je bezobrazno opstruiraju na svakom važnom koraku? Odgovor je: ne! Naredno pitanje odnosi se na atribut sposobni. S tim u vezi pitam: da li se neka politika može nazvati sposobnom, a kamoli najsposobnijim, ako do dana današnjeg nije nabavila ni jednu vakcinu za svoje stanovnike? Jasno je da ne može. I na kraju slijedi atribut moralan i pitanje: da li se bošnjačka politika može nazvati moralnom kada se bošnjački kadrovi međusobno prepucavaju, prebacujući krivicu jedni na druge, a narodu prodaju otrcane fraze kako se nešto ne može i da li se mogu smatrati odgovornim oni zvaničnici koji u odbrani svoje bahatosti kažu da ih je izabrao narod, ali koji ne dijele sudbinu naroda koji ih je izabrao. Jasno je da ne mogu.
Drugo, izjave određenih bošnjaka zvaničnika da nabavku vakcina blokiraju ministri iz reda SNSD-a i HDZ-a, ne prihvatam, već javno pitam: ko je ključna ministarstva na nivou Države i Federacije prepustio drugima?! Stoga se opet vraćam na pitanje odgovornosti i tvrdim da ne može biti odgovorna ona politika koja glavne instrumente (ministarstva) daje drugima i onda priča da oni blokiraju kreiranje i provođenje najvažinijih odluka za narod i Državu. E, pa gospodo, ko je i zbog čega po vertikali prepustio ministarstva finansija (HDZ-u – Bevanda, Miličević), ministarstva pravde (HDZ-u – Grubeša, Jozić), resore zdravstva (opet HDZ-u –Gudeljević, Mandić i Pehar), te Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (SNSD-u – Košarac)? Da su ova, najznačajnija ministarstva, prepuštena drugima samo ovaj put, pa bilo bi možda i razumljivo, ali ne i opravdano. Jer, problem je u činjenici da ministarstva finansija Bošnjaci nemaju od rata do danas, kao ni ministarstva pravde od 1999. godine do danas. Na pitanje zašto, moj odgovor je vrlo jednostavan: trebalo je ustoličiti kadrove u druga, daleko „tanja“ ministarstva, jer su i bošnjački kandidati bili tanji, ali poslušni i podobni! Kome? Očigledno onome ko najviše priča o patriotizmu i odbrani Države zbog ličnih i uskih stranačkih interesa! Toliko o odgovornosti koje nema ni u fusnoti! Naredno pitanje: može li biti odgovoran onaj koji od svih atributa uglavnom ima onaj koji se odnosi na stranačku podobnost i poslušnost, ali je stručno (i intelektualno) nedorastao funkciji koju obavlja, što i ne čudi jer je dobar dio njih do kojekakvih diploma i titula došao prijekim putem. Dakle, odgovornost i upitna sposobnost u iole ozbiljnoj politici ne idu zajedno.
Treće, da li je moralno pričati o zaštiti naroda koji svakodnevno umire, a da se pri tome do sada nije poduzelo ništa ozbiljno da se posljedice pandemije bar ublaže. Sigurno da nije.
Četvrto i najvažnije pitanje: kako ovakva neodgovorna i rasipnička politika opstaje? Ozbiljan odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi obradu temeljite političke, ekonomske i sociološke studije. Stoga ću ukratko ukazati samo na najvažnije razloge:
- Zvanična politika održava se na vlasti zahvaljujući rasprodaji nacionalnih dobara i zaduženju na inostranim i na domaćem finansijskom tržištu. Bojim se da će buduće generacije, koje će otplaćivati dugove sadašnje vlasti, spoznati u pravom smislu svojevremenu izreku Rikarda, koji je ustvrdio: „ili će narod uništiti javne dugove ili će ovi dugovi uništiti narod“! Jer, izjave zvaničnika da BiH nije prezadužena jednostavno nisu istinite. Naime, u bilansiranju javnih dugova u obzir nisu uzete sve obaveze po unutrašnjem dugu, niti obaveze javnih preduzeća, koje prema Izvještaju MMF-a iznose četiri milijarde. Dakle, sabiranjem evidentiranih obaveza i četiri milijarde obaveza javnih preduzeća, dobije se cifra od oko 17 milijardi, što čini oko 50% vrijednosti BDP-a. Dospjele prošlogodišnje obaveze po osnovu inostranih dugova (otplate i kamate) iznosile su milijardu i 65 miliona KM i nisu mogle biti izmirene bez novog zaduženja, tako da su priče zvaničnika o prihvatljivoj zaduženosti BiH za naivne.
- O rasterećenju privrede i rada priča se godinama, ali se ne čini ništa da se to i ostvari. Jer, redukovanje neproduktivne lične javne potrošnje, kao uslova smanjenja fiskalnih i parafiskalnih nameta, ne čini se jer valja finansirati uhljebe i ulizice od općinskog nivoa pa naviše, budući da općinski vijećnici svoj patriotizam naplaćuju mjesečno u neto iznosu od 500 KM.
- Stranke na vlasti poklopile su sve javne institucije (sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje, zdravstvo…), pa nije ni čudo što se pred zgradu Ustavnog suda u Sarajevu nije okupilo bar deset hiljada ljudi da pitaju „uvažene“ sudije ko ih finansira i zašto ne dijele sudbinu sirotinje koja ih plaća i nije li ih stid da svoje guzice spašavaju prodajući ugled Države, vakcinišući se u Srbiji. O rasprodaji kojekakvih diploma, suvišno je i govoriti, kao i o zdravstvu, za koje je važno da zadovoljava zvaničnu vlast, a narodu šta bude.
- Pohlepa ljudi na vlasti nema granica. U jeku najveće pandemije kupuju se novi automobili, daju nagrade, obilježavaju razni praznici i događaji i ne štedi se baš ni na čemu. O visokim platama za nerad da i ne govorimo. Uz to ih finansijski podržava stranački obojena građevinsko-tenderska mafija i uvoznički lobiji.
- Da bi narodu skrenuli pažnju sa vitalnih životnih problema, nacionalni „reprezentativci“ se svađaju iznad stola, ali se međusobno čuvaju ispod stola. Jer, kako objasniti činjenicu da poslanici SDA ne glasaju za smjenu Gudeljevićke, koja je namjerno odugovlačila nabavku vakcina ili da dopuštaju da entitet RS dobije više sredstava iz javnih prihoda 840,8 miliona KM (ili 430 miliona eura) u 2020. godini, a da od majke Srbije za četiri godine po svim osnovama dobije samo 73,6 miliona eura. Stoga je priča Dodika o otcjepljenju prodaja magle u rinfuzi, kao i Čovićeva o trećem entitetu. Jer, čak ni Ante Jelavić i Vojislav Šešelj, ne bi omogućili Čoviću i Dodiku blagodeti koju imaju u kontroli tokova novca, prava, vanjske trgovine, zdravstva i drugih materijalnih i nematerijalnih dobara, koje im omogućuju njihovi partneri iz SDA i DF.
Na osnovu iznijetog, bojim se da BiH kao Država ide stopama Jugoslavije, jer uz to:
- ne povećava novostvorenu vrijednost, već se održava zahvaljujući zaduženju,
- krug stranačkih uhljeba koji se finansiraju iz budžeta svakim danom se širi,
- pohlepi zvaničnika nema mjere, ni kraja, a sve pod okriljem patriotizma,
- neodgovornost, nesposobnost i nekompetentnost cvjetaju na sve strane,
- prostori se prazne. U USK-u ljudi su usmjereni ka Zapadu, oni iz Istočne Bosne ka Sarajevu (stranački kadrovi), a ostali ka inostranstvu, tako da prostori ostaju bez ljudi.
Na kraju, prepuštam čitaocima odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovoga teksta da sami prosude da li Država BiH na duži rok može opstati na postulatima neodgovornosti i pohlepi, u prvom redu bošnjačke politike, i druge dvije, rušilačke politike? (*)