Prvo, samo očekivanje da se nešto dogodi neće dovesti do toga. Razvojni psiholog Žan Pijaže je primjetio da mala djeca imaju poteškoća da razlikuju subjektivni svijet u svojim glavama i spoljašnji, objektivni svijet. Prema Pijažeu, djeca stoga ponekad vjeruju da njihove misli mogu direktno da dovedu do toga da se stvari dogode – na primjer, misli ispunjene ljutnjom o mlađem bratu može dovesti do toga da padne niz stepenice. Pijaže je ovo nazvao magičnim razmišljanjem i predložio da ga svi prerastemo do oko 7 godina. Tu je Pijaže pogriješio. Ispostavilo se da mnogi normalni odrasli nastavljaju da se bave raznim oblicima magijskog razmišljanja. Molitva može biti oblik magijskog razmišljanja. Svjedoci smo ogromne popularnosti Zakona privlačnosti, koji kaže da naše misli privlače događaje u naše živote. Mnogima od nas je teško napustiti ideju da će očekivanje da se nešto desi to i učiniti. Drugo, ljudska bića imaju prirodnu tendenciju da svoje nade u sreću vezuju za ispunjena očekivanja. Nema ništa loše u tome samo po sebi, sve dok imamo dobre razloge da vjerujemo da će nas ispunjenje očekivanja učiniti srećnim, i ako preduzmemo neophodne korake ka ispunjenju tih očekivanja. „Dobri razlozi“ mogu uključivati da znamo iz prethodnog iskustva da nas određene stvari čine srećnim. Na primjer, iz iskustva znam da će mi jutarnja šolja kafe gotovo neizbježno donijeti malo sreće. Stoga očekujem ovo iskustvo svakog jutra nakon što završim sa trčanjem i doručkom (i jedno i drugo mi takođe pouzdano daje malo sreće).

Problem očekivanja nastaje kada očekujemo da će se nešto dogoditi bez dobrih razloga za to očekivanje. Mnogi od nas su u nekom trenutku pogrešno vjerovali da će očekivati da se drugi ljudi ponašaju onako kako mi želimo zapravo natjerati da se tako ponašaju. Jedan partner može očekivati da drugi skuva kafu. Ovo je u redu i dobro ako druga osoba to želi.  Ali šta se dešava ako druga osoba nema interesa da ispuni ta očekivanja? Osjećamo se šokirano i ogorčeno. Zašto se ne uznemirimo kada se šoljica kafe ne napravi sama, ali bismo se mogli uznemiriti ako nam neko drugi ne skuva kafu? Odakle dobijamo osjećaj moći da mislimo da će samo očekivanje od drugih da se ponašaju onako kako mi želimo da ih natjera da se tako ponašaju? I šta nam daje pravo da se ljutimo na druge ljude kada ne ispune naša očekivanja?

Gotovo je garantovano da će neizgovorena očekivanja ostati neispunjena. Otvoreni razgovor o tome šta očekujete od drugih ljudi može poboljšati vaše šanse za ispunjenje očekivanja. Istovremeno, nerealno je misliti da će samo jasno saopštavanje vaših očekivanja navesti ljude da se ponašaju onako kako vi želite. Očekivati da je činjenje onoga što je u prošlosti pouzdano dovelo do željenog rezultata je realno. Očekivati da drugi rade ono što je u vašem interesu, ali ne i njihovom interesu, je nerealno.

Teško je locirati tačno porijeklo slogana „Očekivanja su unapred smišljena ljutnja“ ali rekla bih da isto važi ne samo za djecu, koja zbog svoje nezrelosti i prirodne buntovnosti često ne reaguju na očekivanja, već i za sve odrasle osobe koje funkcionišu. To je zato što svako od nas, kao odrasla osoba, ima svoje želje i planove. Želimo da radimo ono što mislimo da je u našem najboljem interesu. Ako očekujemo da se drugi ljudi ponašaju na način koji nije u skladu sa njihovim interesima, verovatno će se oduprijeti našim očekivanjima, ostavljajući nas ogorčenim. Štaviše, vjerovatno će vam se ta osoba zamjeriti.

Oslobodite se očekivanja i pronađite nešto na čemu ćete biti zahvalni, čak i kada stvari ne ispadnu onako kako ste se nadali, i doživjećete spokoj, a ne ljutnju. Ako ustanovite da vaša očekivanja nisu ispunjena, važno je da napravite korak unazad i procijenite situaciju. Pokušajte da razumijete zašto se to dogodilo i šta možete da uradite drugačije u budućnosti. Imajte na umu da su očekivanja samo uvjerenja — nisu uvijek stvarnost.

Pokušajte koristiti ovaj „recept“: Ja radim svoje, a ti radiš svoje. Nisam na ovom svijetu da bih ispunio tvoja/vaša očekivanja, a ti nisi na ovom svijetu da živiš u skladu sa mojim. Ti si ti, a ja sam ja i ako se slučajno nađemo lijepo je. Ako ne, ne može se pomoći. Maja ZORIĆ, psiholog i porodični psihoterapeut