„Bijednici goli, ma gdje bili, vi što trpite ove bure, udarce nemilostive, kako će vas glave nezaštićene, trbuh nehranjen i rite prodrte odbraniti od nepogode kao što je ova. „Wiliam Shakespeare u „Kralj Lir“.

Neću na izborima podržati stranku koja promiče ekonomiju ovisnu o financijskim zajmovima, podstiče siromaštvo koje nezaustavljivo raste, lije krokodilske suze na zabrinjavajući broj mladih koji svakodnevno bježe iz zavičaja i uživa u političkoj korupciji koje ovo društvo izjeda poput termita. Gnušam se političara i ekonomsko- tajkunske elite koja većinu građana drži taocima jer im je po volji i meraku korumpirani sistem u kojem su zakoni i pravila tu da se gurnu ustranu i prilagođavaju u mjeri kako samo njima odgovara. Neću glasovati za mafijaški sistem koji služi da se javna dobra prebiju i zalijepe za privatne šajtove, a od novca koji se na taj način opere koristi se da se kupe glasovi, politička naklonost i mediji. Zašto? U nas politika je postala klijentelistički markenting , biznis se sveo na šićar, ekonomija se pretvorila u čarobnjaštvo koje vode ljudi ograničenog dometa , scena na kojoj će u okomici ići svi oni koji su nekvalitetni za određeni posao po izvrsnosti, stvaralaštvo i novatorija preselila se u standard prosječnosti i odanosti partiji, korupcija i organizovani kriminal u političkim slojevima društva vrijednosno je opća priča (poštenje je iščezlo iz vokabulara svakodnevnice). Financijski sustav u javnoj admnistraciji i preduzećima online je povezan s političkom sferom, sklonost političara u vlasti za podmićivanje i potkupljivanje što većeg broja građana postala je prirodna pojava, tajkuni i ratni profiteri postali su istoznačnica nezakonitog bogaćenja, a koje je otvorilo golem prostor za nespokojstvo, uvredu i poniženje ranjivih kategorija stanovništva: nezaposlenih demobilisanih boraca i sirotinje u stanju socijalne potrebe. 

Političke stranke u poziciji vlasti, od dejtonskog mira uspostavili su matricu–politički klijentelizam po kojoj vladajuće stranke osiguravaju mandat upravljanja u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Klijentelizam je uspio zagaditi bh društvo mržnjom, populizmom, nepotizmom, korupcijom i uspostaviti obrazac za sigurnu izbornu pobjedu. Jonathan Hopkin u svom uradku „Konceptualizacija političkog klijentelizma“: Politička razmjena i teorija demokratije iz 2006. godine opisao je politički klijentelizam kao „raspodjelu odabranih prednosti pojedincima ili jasno određenim skupinama u zamjenu za političku podršku“. Po ovom pojednostavljenom opisu, politički i izborni procesi u tranzicijskim zemljama imaju izrazito klijentelistički karakter. Iako fenomen za sebe, klijentelizam predstavlja i jedan od najmalignijih oblika korupcije i u političkim krugovima uzdiže se kao poželjan i opravdan način ostvarivanja gospodarskih, društvenih i političkih ciljeva. Ključni cilj klijentelističke politike u praksi je moć i utjecaj. U okrilju klijentelizma stvara se društvo otporno na reforme u kojima rješenja i terapija za korupciju nemaju nikakav utjecaj. Ovisnost o klijentelizmu je bolest, kao da je u fizički i mentalni sklop ušla superbakterija koju nijedan antibiotik više ne može izliječiti. Taj poremećaj još nije dodat na popis bolesti i time klijentelizam nije još uvijek uvršten u inačicu Međunarodne klasifikacije bolesti.Poremećaj je u vezi sa zaštitom podupirača i stranačkih fanova za koji je karakterističan gubitak kontrole nad igrom prijestolja, davanje prioriteta onima koji podržavaju stranku na izborima u tolikoj mjeri da ona potisne središte interesa drugih i dugačijih, te nastavak pa i snažno igranje u mandatu vlasti uprkos štetnim posljedicama za sustav demokracije. Ovim poremećajem obuhvaćeni su svi u političoj borbi za poziciju vlasti. Kako funkcionira klijentelizam? Političke stranke okrenute klijentelizmu ne bore se za interese građana, ne ostvaruje svoj politički program nego je u žarištu osobni probitak njezinih članova ili probitak njezine političke grupe (klijentele). Klijentelizam se očituje tako da patron ( političar u vlasti) zaposli svog klijenta (nezaposleni član ili simpatizer stranke–u nas posprdno nazvano uhljebljivanje). Dakle, akteri političkog klijentelizma – ljudi iz vrha političkih stranaka u vlasti, menadžerskog svijeta i pojedinci koji u isto vrijeme zauzimaju političke funkcije i mjesto u javnim i privatnim kompanijama razmjenjuju prljav novac, pozicije, zaposlenje… Glavni mehanizam političkog klijentelizma je financiranje političkih stranaka, zaobilaženje javne procedure na javnim tenderima, zapošljavanje fanova i lobiranje za zakonodavne i administrativne usluge. Tako se stvara mreža interesnih sfera, međusobne ovisnosti i zaštite koji funkcioniraju po sustavu „quid pro quo“ odnosno ja tebi ti meni. Konkretni primjeri ovisnosti od vlasti vidljii su posvuda, posebno u sustavu socijalne zaštite u kojoj socijalnu pomoć dobijaju klijenti vlasti u tri ključne kategorije stanovništva: javni činovnici posla, penzioneri, borci i osobe sa socijalnim potrebama, dakle brojne boračke organizacije, šehidske porodice i porodice poginulih boraca, RVI – svi osim demobilisanih boraca. Ko je odgovoran, a ko kriv što nam je stvarnost ovakva kakva jeste? Odgovor je prost. Odgovornost što smo se našli u raljama politike i ekonomske krize nesumnjivo snosi vlast. Što je život jadan i čemeran, nebo visoko a zemlja tvrda nisu krivi strani kreditori oličeni u međunarodnim financijskim organizacijama, prije sega u MMF, pa čak i nesposobni i korumpirani političari. Krivi smo mi birači. Zašto?U postraću smo glasovali za one kojima smo vjerovali i najviše obećavali, a oni su nas prevarili, slagali i opljačkali, a sve je isto: razmjenjuje se pozicija i opozicija (SDP – ljevičari i SDA i A-SDA desničari i priljepuše raznog svjetonazora, a građani u dubokom sleđivanju nikako da dožive osvješćenje, dostojanstvo i suvereno političko ja, ne mijenjaju način razmišljanja kod izbora promicatelja i zaštitara svojih interesa i poslije izbora svaki put izdani, sjebani, smrvljeni i odbačeni kao stare krpe sve svoje nade i spas polažu u korumpirane, istrošene i nesposobne izbavitelje. Ja ću 7. oktobra na svom biračkom mjestu osloboditi klijentelističku političku strukturu rješavanja svekolike krize i odbaciti reizbor klijentelističke mreže i bajatih, sada već bogatih kandidata kojim je stvarna demokracija sustavni neprijatelj. Hoće li birači udaljiti politiku uvezanu s najboljim pristupom državnim jaslama i time poraziti kampanju koja uspijeva uliti najviše javnih sredstava, zapošljavanje podobnih na radna mjesta u javnoj administraciji i obećanju najmasnije postizborne ugovore probranim kompanijama i biznismenima? Hoće li se birači osloboditi svih onih kandidata koji su sada u vlasti i ko zna koji put na izbornoj listi i koji ne samo da ne znaju kako se hrvati sa krizom nego još proširuju i produbljuju njene posebne oblike ? Hoće li spomenici sebičnosti, lijenosti, ravnodušnošću, umišljenosti, površnosti i gluposti oličeni na bilbordima postati kolateralne žrtve nadolazećih promjena? Ako ima Božje i ljudske pravde izbore će dobiti antikorupcijski programi i najpošteniji kandidati. Hasan ZULIĆ, hasanzulic828@gmail.com