Sead ALIĆ

U duhu radikalnog humanizma (kojeg zagovaram) moram pozvati narod Bosne i Hercegovine (svih konfesija) na pokušaj razumijevanja šireg (h)istorijskog konteksta bosanskog tronošca. Nakon rata i zločina, pravnih i političkih ratišta (otvorenih po završetku oružanih sukoba), sve jasnijom postaje činjenica da će sve zlo koje se dogodilo i sva zla koje će se dogoditi – na naplatu doći (i dolaze) njoj – nijemoj bosanskohercegovačkoj većini koja je samo željela (i želi) živjeti u miru.

Zato se nemir koji osjećamo, slutnje i strah mora pretvoriti u riječ, u govor u traženje sugovornika, u razumijevanje širine podijeljenosti svijeta i dubine problema.

Religije su (nažalost) politizirane, dijelom iz nužne potrebe da se korpus vjernika snažnije odupre uništenju, ali dijelom i iz potrebe religijskih hijerarhija da dominiraju kulturnom, društvenom i političkom zbiljom. (Blagosiljanje oružja i obećanje oprosta grijeha ukoliko se sudjeluje u ubijanju ljudi druge vjere nije vjerski čin nego zločin).

Političke stranke pretvorene su u hijerarhije ponzijeve piramide i postale hijerarhijski ustrojene disciplinirane armije jednoumlja. Begovi, šeici i feudalci suvremenih partija preko već u noći izborne pobjede zaboravljaju da im je zadatak služiti. S pobjedom dolazi adrenalin moći i osjećaj nezamjenjivosti. Svaka se kritika tumači kao neprijateljski čin i želja za svrgavanjem. Strah od gubitka moći proizvodi zlo i laž u političkim feudalcima.

Javnost je ustupila mjesto medijski kreiranom prividu javnosti kojim dominira govor mržnje i navijačka strast građana pretvorenih u zagovornike vjerskih, nacionalnih, pa i geopolitičkih podjela na svjetskoj razini. Postoje tako „naši“ i „njihovi“ mediji, novinari, komentatori, kolumnisti. Govor mržnje truje kolektivnu svijest, razumijevanje se pretvara u traženje potvrda i opravdanja za vlastiti negativni psihološki naboj.

Energija intelektualaca previše se usmjerila na dnevnopolitičke interpretacije. Objekti intelektualnog promišljanja postali su jadni, tužni (ali i smiješni) govori i stavovi takozvanih političara koji su osjetili moć i koji je ne ispuštaju iz ruku). Intelektualizam biva zarobljen svakodnevicom. Pametni ljudi postaju medijske gatare koje nam relativno pametno tumače nesuvislosti političkog „establišmenta“.

A za to vrijeme, u Bosni staroj (i Hercegovini) i šire naravno – događa se sukob tektonskih ploča koncepta vjerskih i civilizacijskih sukoba, podesan za proizvodnju mržnje i ratova, prodaju oružja, ekonomska porobljavanja i na kraju za mesijansku ulogu spasitelja onih koji su sve zakuhali. Sukob civilizacija koji je iz ladica američke administracije „pobjegao“ u teoriju, vraća se kao realnost. Huntington će biti u pravu samo zato što je znao planove globalnih igrača. Njegova najava pucanja svijeta po vjerskim i civilizacijskim šavovima samo je „teorijska“ obrada plana proizvodnje svjetskog sukoba na globalnoj razini.

Tako su se još jednom ludila moćnika Istoka i Zapada susrela na (h)istorijskom tlu starih Bošnjana, dobrih i heretičkih kristjana, naroda koji je dijeljen ali nikada podijeljen, kojemu su čupali i srce i dušu stoljećima – i nikad nisu uspjeli iskorijeniti dobrosusjedsko, komšijsko, starokrstjansko, ljudsko u ljudima osvajane, preuzimane, poželjne, ali uvijek nekako svoje -Prkosne.

Otvoreno govoreći (a radikalni humanizam traži otvoreno propitivanje svih mogućnosti)  problem su ipak ponajviše muslimani (islam) jer je u kolektivnoj svijesti i podsvijesti europskog građanina, nažalost’ usađena i na različite načine kroz vrijeme hranjena ideja „čistoće“ krvi i tla kršćanske Europe. Nakon Drugog vatikanskog koncila koji je najviši domet deklariranja suradnje među jednobožakim religijama uslijedila je doktrina ekumene koja se odnosi na suradnju među kršćanskim crkvama. Bilo je to svojevrsno reteriranje koje je moglo biti predstavljeno kao veliki napredak.

Na pravoslavlje se u Bosni (u vrijeme ratnih osvajanja i „čišćenja“ čitavih krajeva od „nevjernik“) prešutno gledalo kao na vjeru koja će počistiti teren i prirediti ga za ekumensko slavlje kršćana različitih orijentacija. Plan je to koji nigdje nije zapisan. Iz kolektivno nesvjesnog on se pretače u realnu politiku a preko nje ide do paravojnih ratnih razbojnika i ubojica). Uz embargo na naoružanje svih (a jedino Bošnjaci nisu imali oružje) sve je izgledalo onako kako je Putinu mirisala Ukrajina. Za kratko vrijeme problem muslimana u Bosni mogao je biti „riješen“. Europa bi ostala čistih ruku, posebno nakon kažnjavanja ratnih zločinaca.

Sjetimo se. Nije bilo šanse za opstanak islama u Španjolskoj (premda je u svoje vrijeme to bila najrazvijenija kultura na europskom tlu i preteča kulturnog segmenta Europe), pa kako bi onda u Europi bilo mjesta za par milijuna muslimana koji ozbiljno „prijete“ mogućim statusom građana jedne građanske države. Taj se plinovod očigledno morao dići u zrak, tajno, bez najave i uz licemjerno kažnjavanje egzekutora.

Nijema je bosanskohercegovačka većina uhvaćena u mrežu medija, financijskih povlastica sa Istoka i Zapada, nacionalističkim retorikama, pozivanjem na ugroženost, te pozivanjem na pravo da se realizira ono zbog čega su predstavnici njihovih nacija kažnjavani u Haagu. Običan čovjek u snu je u kojemu pokušava dići svoj glas, no bića njegovih noćnih mora ne daju mu progovoriti. Strah je postao oružje ratovanja hijerarhija protiv vlastitih naroda.

Nebo je podijeljeno a najveću zaslugu za to imaju nebeski posrednici na zemlji. Svi vjeruju u jednoga Boga, a taj Bog nekim čudom svaku od nacija gleda kao svoj „odabrani narod“. Laž i licemjere najviših božjih posrednika u Bosni i Hercegovini otvoreno je bogohuljenje. Igra povremenih uspostava dijaloga, razgovora, susreta, iskazivanja dobre volje i slično, samo su pokriće za pristajanje na milenijsku igru „čišćenja“ Europe.

Politički izbori bili su samo evidentiranje učinaka straha, propagande i ideologija. Nema dijaloga među ljudima koji su toliko moćni da im dijalog ide na živce. Nema komšijskog razumijevanja u članovima nomenklature koji ne mogu razumjeti dobrosusjedski duh komšiluka jer su im vile i imanja tako velika da komšije i susjede ne mogu ni čuti ni vidjeti.

Pozivam vjerske vođe u Bosni i Hercegovini (posebno pravoslavne) da se suoče sa svim što je urađeno za vrijeme rata, da utjecaj koji imaju ne koriste prvenstveno za očuvanje i širenje materijalnoga blaga, nego da vraćaju ljudima njihovno duhovno blago. Pozivam ih na veliko pročišćenje vlastitih duša nakon kojih bismo svi zajedno mogli (možda) razumjeti i svoje duše i Boga.

Nebo je jedno. No sateliti odozgo šalju šifrirane poruke „svojim narodima“. Politički prijemnici su egzekutori nebeskih podjela. Bez ujedinjenja neba zemlja će u strašnom činu samokažnjavanja – „odletjeti na/u nebo“. (*)