Prof. dr. Nedžad Bašić
„Ako imamo dobro školstvo, imaćemo bogatu, efikasnu i dobro informiranu zajednicu zdravih, iskrenih i zadovljnih ljudi koji su sposobni i motivirani savladati sve poteškoće i prijetnje pred kojima se Atinjani nalaze. Ako imamo loše učitelje imat ćemo loše i pokvarene ljude, koji su uvijek spremni samo na spletkarenja i međusobna saplitanja i izdaju Atine“. (Aristotel)
„Kultura nepotizma, korupcije i sukoba“ nesmetano i velikom brzinom prerasta u „opću kulturu življenja“ u BiH razarajući temelje njene multikulturalnosti i njen historijski identitet stoljećnog zajedničkog življenja različitih kultura i civilizacija.
Kultura „nepotizam, korupcije i sukoba“ postaje sve više općeprihvaćenim standardom življenja koji je sve manje sporan i koji se sa sve većom lakoćom prihvata kao realnost od najšireg sloja stanovništva. Nema pobune, nema organiziranog protesta, nema pritiska javnog mnjenja. Imamo opće priče i osude koje nikog direktno ne dotiču. I tako „kultura nepotizma, korupcije i sukoba“ postaje impregnirani dio našeg folklornog mentaliteta. I niko na to više ne gleda kao na kriminal već isključivo kao na sposobnost samopreživljavanja pojedinca ili grupe, što takve pojedince ili grupe čini idealnim uzorkom ponašanja novih mladih generacija. I baš kao što je Aristotel rekao tamo gdje nema dobrih učitelja, nastavnika, profesora, gdje nema dobrog sistema obrazovanja, nema ni dobrog sudstva, nema ni države, a gdje nema dobrog sudstva i dobre države nema ni morala pojedinca.
I prosijak na ulici, i otpušteni radnik iz fabrike, i prevareni seljak, i isterani učitelj iz učionice, i svi drugi postaju svjesno ili nesvjesno dio te opće „kulture nepotizma, korupcije, primitivizma, nemorala, kriminala i sukoba“ što razara zajednicu u kojem sve više raste tolerancija i razumjevanje između onih koji „ćute i daju“ (glasaju) i onih koji „uzimaju i vladaju“ (političke stranke). Za razliku od „kulture konflikta i kriminala“ (Thorsten Sellin) koja počinje na sukobu različitih interesa kriminalnih grupa i pojedinaca, „kultura nepotizma, korupcije i sukoba“ impregnirana je zajedničkim vrijednostima i interesima onih „koji daju i ćute“ i onih „koji uzimaju i vladaju“ gdje strah od isključenja iz zajednice, gubljenja društvene pozicije i razotkrivanja jednih ili drugih, čini dodatnu unutarnju impregnaciju ove dominantne kulture življenja u 21. stoljeću. U ovoj čudnovatoj igri rođaka, prijatelja, političkih apartčika, kriminala i straha, svako dobija ponešto, taman toliko da ostane u zatvorenom krugu kriminalne „kulture nepotizma, korupcije i rata“. Svaki izlazak iz tog kruga vodi u totalnu izolaciju, nepovjerenje, prezir, i podozrenje neposrednog okruženja, što ovu kulturu drži hermetički zatvorenom i kompaktnom supstancom kriminala i nemorala. I tako u krug. Sve do potpunog ludila i potpunog socijalnog, političkog, moralnog impregniranja zajednice (nacije) u zatvoreni krug „kulture nepotizma, korupcije i sukoba“.
Time ova kultura neizbježni postaje dio narodnog folklora i kulture kao univerzalne metafore preživljavanja za jedne i bogaćenja za druge. Ta impregnirana „folk percepcija preživljavanja i bogaćenja“ postaje sudbonosna odrednica nove populističke kulture u kojoj se moć temelji na „porodici“, na vladavini većinskog plemena (nacije) „čija je kulturna dominacija jasna i neupitna, a protiv koje se svaki otpor čini uzaludnim“ (Yoram Hazony). Nekritičko prihvatanje porodičnog, stranačkog i nacionalnog esencijalizma poriče važnost povezanosti ekonomskih i razvojnih potreba i ljudskih prava i postavlja nacionalističku, plemensku i bezobzirnu politiku protiv esencijalnih prava čovjeka kao ljudskog bića (S. Menon). Na platformi „kulture nepotizma, korupcije i sukoba“ izrasta kultura novog saveza (koalicija) u kojem se razvija šira „nova kultura sukoba“, utemeljena na nacionalističkoj i nativističkoj ideologiji, što čini novu „strukturu moći”, koja ima tendenciju prerastanja u ideologiju autoritarnih populističkih elita.
Percepcija „preživljavanja i bogaćenja“ na kojoj izrasta ideologija bosanskohercegovačkih populističkih elita nije proizvod historijskog i mentalnog bacgrounda društva u BiH i urođenog egoističnog instinkta siromašnog i nepismenog čovjeka koji se bori za preživljavanje na rubu egzistencije, gdje se često zanemaruje pravednost, jednakost i humanost prema drugima. To je prije svega proizvod institucionalne uređenosti interakcija između „kulture preživljavanja i bogaćenja“ (glasanja i biranja po nacionalnom osnovu) iz čega regularno proističe „legitimnost“ korupcije, nepotizma, kriminala i nemorala u našem okruženju. I u razvijenim zemljama postoji visok stupanj korupcije i nepotizma ali izostaje ta sudbonosna „moralno i pravno uređena veza“ između „preživljavanja i bogaćenja“ što bogaćenje putem korupcije i nepotizma čini nelegitimnim i nelegalnim, što čini branu da se korupcija i nepotizam stavi u funkciju političkih i nacionalnih interesa zajednice odnosno države, što je kod nas slučaj.
Kako izaći iz ovog zatvorenog kruga „nepotizma, korupcije, kriminala i nemorala“? Odgovor na ovo pitanje možda donekle daje koncept „relativne deprivacije“, koji uočava mogućnost stvaranja izvjesne napetosti između onih „koji daju i ćute“ i onih „koji uzimaju i vladaju“. Odstupanja između očekivanih vrijednosti između „davanja“ i uzimanja“ mogu biti značajan faktor otvaranja pandorine kutije „nepotizma, korupcije i rata“. Otuda je značajno podstaknuti one „koji daju i ćute“ da podignu prag svojih zahtjeva za ostanak u zatvorenom krugu korupcije, što bi one „koji uzimaju i vladaju“ uvelo u fazu psihološke frustracije, što bi otvorilo proces mentalne neravnoteže između onih „koji daju i ćute“ i onih „koji uzimaju i vladaju“ koji zajedno grade „kulturu nepotizma, korupcije i sukoba“. Taj mentalni proces unutarnjeg razgrađivanja „kulture nepotizma, korupcije i sukoba“ od izuzetnog je značaja. S ovim se stvara unutarnja dualnost ove kulture što dovodi do unutarnjeg interesnog ruiniranja „kriminalnog miljea“ u kojem više nije moguće obezbjediti ravnotežu između preživljavanja i uzimanja.
U ovoj strategiji „kognitivne disonance“ (Leon Festinger) javni mediji imaju određujuću ulogu koja bi se svodila na njihovu objektivnu i otvorenu kritiku „kulture nepotizma, korupcije i sukoba“. Ta kritika mora biti korektna, oštra i fokusirana prije svega na one „koji daju i ćute“.
Nije normalno da milion ljudi u BiH mogu preživjeti čitav mjesec dana samo od mjesečnih dnevnica političara u BiH, a da pri tom nema nikakve pobune niti protesta od onih koji čine taj milion ljudi. To je posljedica legalizacije „kulture nepotizma, korupcije i sukoba“ kao percepcije opstanka zajednice. Bez onih koji jedva sklapaju kraj s krajem svog ponižavajućeg i otužnog života, nema korupcije i nema onih „koji uzimaju i vladaju“. Sudbina cijele zajednice je u rukamo onih „koji daju i ćute“. Otud glavni dio javne kritike mora biti upućen njima.
Zlo i nesreća jednog naroda uvijek počinje sa djelovanjem onih sa najvišeg vrha hijerarhijske ljestvice društva, onih „koji uzimaju i vladaju“ a završava se sa izopačenošću oni koji se nalaze na samom dnu hijerarhijskog poretka zajednice, onih „koji daju i ćute“ i od kojih zavisi opstanak onih „koji uzimaju i vladaju“. U tom hijerarhijskoj degradacijskom poretku od višeg ka nižem treba tražiti put kako se od jednog običnog (ne nužno i nepismenog) slobodnog pojedinca sa tradicionalnim nacionalnim kulturnim sistemom vrijednosti stvara neslobodna društvena jedinka koja je spremana na rat i na sve grozote koje biološki i socijalno nisu karakteristike normalne ljudske zajednice. Otuda put od mirnog, tihog i poslušnog čovjeka posvijećenog svojim nacionalnim tradicijama i vjerovanju, do ratnog zuločinca nije dug u društvima koja počivaju na „kulturi nepotizma, korupcije i sukoba“. Otuda svu društvenu pažnju pa i kritiku zaslužuje taj mirni i tihi pojedinac koji je spreman predati svoje glavno oružje (glas) u ruke onog koji ga unižava i goni na rub siromaštva i očaja. To oružje taj glas tradicionalnog vjerujućeg pojedinca izrasta u odredjujuću društvenu moć u 21. stoljeću i u glavno oružje borbe protiv onih „koji uzimaju i vladaju“ i koji su ga doveli do ruba nesnošljivog siromaštva i međusobnog ubijanja, protjerivanja i silovanja. Potrebno je stvarati novu inspiraciju i novu motivaciju za preživljavanje onih koji „daju i ćute“.
„Možemo imati demokraciju, ili možemo imati nekoliko bogataša u čijim rukama je koncentrisano svo društveno bogatstvo, ali ne možemo imati oboje“. (Louis Brandeis, sudac vrhovnog suda USA). (*)