Sead Alić

Mediji su akceleratori oblikovanja javnog mnijenja. Oni jednim okom uvijek gledaju na vrh političke piramide a jednim uhom osluškuju puls “naivnoga tla“. Oblikuju javnost, vode miru ili u ratove. Utoliko Boris Havel[1] “zaslužuje” pozornost.

Njegovo pretvaranje znanstvenog istraživanja u kontradiktorno pripovijedanje starozavjetnih priča, orijentacija je koja je nekim čudnim putanjama dospjela i do Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, od kuda se autoritetom te institucije pokušava nametnuti kao neka nova znanstvena paradigma. Neznanstvenost te paradigme očita je već s autorovim  upućivanjem na metode i znanja Biblije, kao okvira svih mogućih ljudskih znanja. U ovom ćemo tekstu analizirati dijelove Havelove knjige Arapsko-izraelski sukob posvećene njegovoj obrani cionističke ideje pozivanjem na kršćanstvo.[2]

Sa čime bi drugo pripovjedač Havel mogao krenuti u svoju obranu cionizma ako ne – teorijom zavjere. Havel naime naklonost Britanaca Arapima u vrijeme prije ekspanzije cionizma tumači ni manje ni više nego Protokolima sionskih mudraca, odnosno prijevodom tog spisa na engleski. To, kao, ne tvrdi on, nego “svjedoci vremena i povjesničari” [3] Britanci su dakle Arapima (pa onda valjda i Palestincima) bili naklonjeni zbog pojavljivanja prijevoda jednog pamfleta. Time se “Protokoli…” uključuju među djela s najsnažnijim utjecajem u povijesti.

 Na djelu je uobičajena Havelova metoda zanemarivanja činjenica i kazivanja propagandnih priča.[4] Protokoli sionskih mudraca tako postaju odgovorni i za etničko čišćenje u Palestini, jer eto, razotkrivena je laž o uroti Židova da osvoje svijet (a Protokoli su zavodili Britance).

Kao drugi mogući razlog nekadašnje naklonosti Britanaca, Pripovjedač navodi slanje “najgoreg britanskog kadra” u Palestinu. Taj je kadar (u pomoć se poziva časnik Orde Wingate) pao na laskanje arapskog stanovništva (podcrtao S. A.). Arapi su taj kadar naime “osvojili laskanjem“. Ni manje ni više nego laskanjem. Palestinci koje se od prvih ozbiljnijih doseljavanja cionista u Palestinu maltretiralo i ubijalo potrudili su se laskati Britancima (koji su usput rečeno cioniste tada smatrali teroristima). Eto tako je laskanje ušlo u metodu ratovanja, a Havel u prvorođene sljednike objave jednog časnika o laskanju kao metodi ratovanja.[5]

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, objašnjava nam Pripovjedač, dolazi do promjene: “Podržavanje Izraela  povezuje se ne samo sa sigurnosnim i političkim interesima, nego i sa židovsko-kršćanskom teološkim, etičkim i civilizacijskim bliskostima“[6] Iz današnje perspektive vidljivo je da nije riječ o “etičkim bliskostima“. Teško zapadnoj civilizaciji ako je riječ o “civilizacijskim bliskostima“. Sigurnosni interesi uvijek su bili izgovor za oduzimanja novih površina palestinske zemlje. “Politički interesi” uvijek su skrivali imperijalni karakter namjera koje su podupirane od strane najbogatijih ljudi svijeta (skrivenih iza korporacija koje su u njihovom vlasništvu ili kojima upravljaju njihovi ljudi).

Laskanja nigdje. Palo je pod naletom političkih interesa i “civilizacijskih bliskosti“. Danas Gaza svjedoči koje su to “civilizacijske bliskosti“. Pripovjedaču međutim nije bitna istina ili ono što bi do istine vodilo. Njemu odgovara priča koja ima veće tržište i koja se uklapa u mainstream evangelističko-protestantsko-židovske ideologije[7]. Konzekvenca “bliskosti” trebala bi danas biti “braća po ubijanju” ili “braća po etničkom čišćenju” ili recimo “braća po imperijalizmu“… no pripovjedač voli meku ideologiju pa zastaje na terminu “bliskost“.

Pripovjedačevo rabljenje logičkog zaključivanja je indikativno. Tako se te sedamdesete godine tretiraju kao godine Vijetnamskog rata kada su “mnogi lijevo orijentirani intelektualci, političari, aktivisti i dio javnosti stali protiv imperijalizma i kolonijalizma“[8] (Sugerira se da je kritika kolonijalizma i imperijalizma nešto negativno, nešto što pripada samo lijevoj političkoj opciji. Pripovjedač se mora tako postaviti jer ukoliko kritiku imperijalizma ne bi kritizirao ne bi mogao izaći nakraj s problemom neokolonijalnog imperijalizma u Palestini. Situaciju pak u Palestini i odnos prema Izraelu, posebno nakon Šestodnevnog rata, pojašnjava kao povezivanje Izraela s imperijalističkom politikom u Vijetnamu). Dakle lijevo orijentirani intelektualci su protiv imperijalizma i kolonijalizma. “Neki” su cionističko doseljavanje u Palestinu interpretirali kao imperijalizam…  I sad slijedi zaključak koji to nije, koji je nemoguće iskazati u obliku zaključka. (Priča se može samo prepričati). Protuizraelski stav službene politike bio je vidljiv u Švedskoj (zbog “sekularizacije” i “socijalizma“), a nešto sasvim drugo, po Pripovjedaču Havelu (koji je propovijedanje priča učio u američkoj školi u Švedskoj) događa se u Americi gdje evangelisti daju potporu Izraelu. To bi otprilike trebalo značiti da nije prihvatljiv švedski pristup (koji kritizira imperijalizam), a prihvatljivo je američko iskustvo jer u Americi ima puno evangelista!?

Imperijalizam i kolonijalizam za autora su očigledno prihvatljivi, a kritika imperijalizma i kolonijalizma samo je dio folklora zbog kojeg se čak može i optužiti nekoga. Koga? Ljevičare i aktiviste. Konzekvenca toga je da tkogod se usudi kritizirati recimo doseljenički kolonijalizam u Palestini – on je samo ljevičar, ili antisemit, ili aktivist, ili (podrazumijeva se) nevjernik. Ubijanja djece u Palestini opravdat će se tako brigom za nerođenu djecu od strane desno orijentiranih politika, odnosno nerazumijevanjem zabluda Protokola sionskih mudraca ili grijehova ateizma i sekularizma.

Doslovno tumačenje “stvaranje neba i zemlje”

Pokušaj pojašnjenja protocionističkog stava kršćana, onog prije nastanka židovskog cionizma, Havela vodi proroštvima Staroga zavjeta (da bi stvar dobila znanstveni izgled govori se o eshatološkim proroštvima). Suptilno se nudi proroštvo Biblije kao neumitnost koju su shvatili samo desno orijentirani vjernici “protestantsko evanđeoskih krugova“. Tradicionalna crkva (Rimokatolička i Pravoslavna) s pravom govori Havel, nije povezivala mesijanska očekivanja i cionistički pokret. Razlog za nedostatak interesa Havel međutim ne pojašnjava, nego pronalazi pomak evanđeoskih zajednica prema “doslovnom tumačenju Biblije” kao ključan za razumijevanje cionističkog projekta. Riječ “načelno” koju Havel pridodaje sintagmi služi kao pričuvni položaj za nebranjive situacije.

Teško je naime doslovce tumačiti U početku bijaše Riječ… Ne samo da je u početku možda Logos s mnoštvom značenja. Ili možda da Riječ podrazumijeva postojanje Boga. No bez obzira, Riječ ili Logos, teško je, zapravo nemoguće, dati važnost doslovnom čitanju Objave i objavljeno smatrati poviješću[9]. Što bi primjerice doslovno značile riječi: U početku stvori Bog nebo i zemlju? Samo to da ljudi imaju svog lokalnog privatnog Boga koji ne brine o milijardama galaktika i bezbroj svemirskih tijela. Naš lokalni Bog razdvojio je nebo koje vidimo od zemlje po kojoj hodamo. Je li on onda Bog? Jasno je da je iza “načelnog” stava skrivena teza da se ta načelnost odnosi na samo nekoliko mjesta u Bibliji, kojima se može poduprijeti pozivanje na protestantsko-evangelističko korištenje Biblije za ekonomsko-političke ciljeve.

Dodatni problem Pripovjedaču čini činjenica da kršćanska teologija u Isusu Kristu vidi ispunjenje starozavjetnih obećanja. To međutim onemogućuje “spasiteljski aranžman” politički predviđen za suvremene cioniste u kojima se želi vidjeti Hebreje. Tko će nas spasiti? Isus (pomazanik-Mesija-Kristos-Hristos-Krist) koji se za nas žrtvovao (i koji će ponovno doći) ili cionisti koji žrtvuju djecu i žene Palestine ne bi li dozvali još jednog Mesiju (koji nije Isus Krist?

Katolička se crkva u svom nauku vidi kao Božji Narod. U tom smislu svi smo “odabrani“, a ne samo božji “odabrani narod“. Evangelizacija vjeru vraća ideji odabranog naroda, ideji koja je bitno suprotstavljena ideji Crkve koja ujedinjuje narode i koja čovjeka iskupljuje u Isusu Kristu.

U Havelovoj interpretaciji nema nikakve suprotstavljenosti. On predbacuje tradicionalnom kršćanstvu da neke stvari nije vidjelo: “S pojavom ideje o židovskom povratku u Palestinu, evanđeoski kršćani nisu imali teoloških teškoća u prepoznavanju postojanja nacionalnoga, a kasnije i političkog kontinuiteta između starozavjetnog Izraela i Židova svoga vremena…“[10] Riječ je dakle o nacionalnom i političkom kontinuitetu. Katoličko ili pravoslavno kršćanstvo, svedeni su tako na promatrače kontinuiteta židovskog naroda od biblijskih vremena do danas. Ne postoji povijest osim biblijske povijesti i interpretacije te povijesti iz rakursa aktualnih političkih interesa doseljeničke kolonije cionista u Palestini.[11]

Proroštvo je očigledno prestalo vrijediti s odustajanjem od Isusa. Protestantsko-evanđeoski krugovi nude starog-novog subjekta na izborima za Mesiju. To je ponovno židovski narod i to zbog “nacionalnog i političkog kontinuiteta“. Kontinuitet (osvajanja Palestine) ukopava se u rovove starozavjetnog proroštva. Iz tih rovova ubija se bez grižnje savjesti. Mrzi se bez crvenila na obrazima. Etnički se čisti bez straha od Boga.

Nije dakle važno što donosi Novi zavjet. Važna je aktualna politička situacija na Bliskom istoku i, očigledno, odnosi moći u svijetu. Proroštvo Novog zavjeta se odbacuje da bi ustupilo mjesto vojnicima IDF-a koji će raščistiti Palestinu za dolazak Mesije 2.0. Kršćane se ponovno smatra sektom židovstva koja je prihvatljiva samo ukoliko prešutno prizna da Isus nije ono što kršćanstvo misli, odnosno da spas dolazi s granatama, tenkovima i zrakoplovima Izraela. Kontinuitet s mitskim čišćenjem Kanaana dokazuje se aktualnim čišćenjem Palestine, a ovaj je kontinuitet pretpostavka iskupljenja čovječanstva.

Mjesto je to gdje se ljudski razum mora pitati o karakteru tog “iskupljenja“. Količina sredstava uloženih u naoružanje izraelske okupatorske vojske, te ulaganje u globalne medije, ulaganje u ujedinjenje političara svih zemalja, ujedinjenje “odabranog naroda” s narodom koji je nekada stvorio übermenscha kao i narodom koji Ameriku ponovno želi vidjeti na najvišem mjestu – sve to svjedoči o igri svih igara. Ukoliko ne dođe do osvješćivanja ta će igra završiti plesom majki svih bombi i igrama sustava ratovanja koji će nastaviti rat i kada nas više ne bude na zemlji.

Prema starozavjetnoj predaji Izrael je ime koje je Bog u obliku rvača, nakon cjelonoćnog meča – udijelio Jakovu. Na svakome je da to interpretira “doslovno” ili metaforički. Svatko neka vjeruje u što hoće. Ali kada se izvlače konzekvence koje se odnose na druge religije i druge narode, pravo je tih religija i naroda primijetiti da je riječ o instrumentaliziranju Starog zavjeta. Sinovi Jakova postali su sinovi Izraela, a zemlja se iz geostrateško-teoloških razloga nazvala Izraelom. Spasenje po Jakovu postalo je spasenje po Izraelu a ovo se pretvorilo u spasenje koje omogućuje izraelski narod. Danas smo dospjeli na razinu gdje nam se tumači da je Šestodnevnim ratom otvoreno područje razumijevanja države Izrael koja će spasiti svijet.

Novi zavjet ne prepoznaje Izrael kao “zemaljski židovski narod“. Ali, evanđeoski dispenzacionalizam je donio novo tumačenje pojma Izrael. To tumačenje vodi prema tenkovima IDF-a. A ako se Biblija tako čita onda treba preskočiti Isusa i spas potražiti u “najhumanijoj vojsci na svijetu” i izraelskim zagovornicima etničkog čišćenja Palestine.

Pripovjedač olako preskače one dijelove povijesti i one stavove koji mu ne odgovaraju. Primjerice, ne želi izvući konzekvence iz onoga što je sam napisao: “Pio X tada je – riječ je o razgovoru s Herzlom – židovskoj religiji priznao da je ‘temelj naše’ (religije), ali je i upozorio kako Židove koji još čekaju Mesiju i ne priznaju da je Isus Krist bio taj, katolici ne mogu podržati u njihovom naseljavanju Palestine; još manje ukoliko onamo idu ‘kao narod bez ikakve religije‘”[12].

Budući da nije pročitao ono što je napisao, naš Pripovjedač je odmah krenuo objašnjavati jednu sličnu ali sasvim drugu stvar. Postoji naime za Havela određeno nesuglasje između Židova i kršćana (ne znam zašto je Ž još uvijek veliko a k malo) ali to se sad uglavnom odnosi na interpretiranje povratka Židova u Jeruzalem: “Nesuglasje koje o toj temi postoji između Židova i kršćana prvenstveno se odnosi na pitanje okolnosti i židovskog motiva koji će taj povratak potaknuti“.[13] Tako se dubinski teološki prijepori prebacuju na područja politike gdje se sve rješava globalnom propagandom i proizvodnjom stereotipa. Nažalost.

Tko će nas iskupiti? Isus, židovski narod ili cionistički tenkovi?

Kako Pripovjedač rješava problem božanskih atributa Mesije u kršćanstvu i nepripadanja božanskih atributa Mesiji u židovstvu. Jednostavno, preskače mogući odgovor i problematizira pitanje “povratka Židova u Erec Izrael“. Havela i ne interesiraju odgovori o razlikama kršćanstva, posebno katoličanstva i židovstva. On je u funkciji opravdavanja evangelističko-protestantsko-židovske interpretacije Starog zavjeta (uz povremeno citiranje Novog) koja može opravdati sva sredstva kojima se etnički čisti Palestina. Naime, ako će nas iskupiti Židovi onda ne možemo osuđivati cioniste koji se pozivaju na židovstvo. Ako postoji “kontinuitet“, onda treba pustiti cioniste da “dovrše posao“.

Gdje je onda Krist i s njim zajedno kršćanstvo? Havel krivotvori kršćanstvo da bi ga približio inačici prosvjetiteljstva. Uništavajući bit kršćanstva poziva se na civilizacijsku srodnost. Ta civilizacijska srodnost pak proizlazi iz proizvodnje islama u neprijatelja. Novi će neprijatelj ujediniti alegorijsko i doslovno čitanje Biblije. Sve postaje moguće kada postoji politički razlog i interes geostrateško-religijskog karaktera.

Evangelistički protestantizam i cionizam nakon gotovo stoljeće priprema, na krilima masmedijski stvarane islamofobije, pokušavaju interpretirati božju objavu na način koji će opravdati novu križarsku vojnu u Palestini. Dva su velika igrača sklopila brak iz interesa. S figom u džepu. I jedan i drugi žele instrumentalizirati partnera. Brak će biti razvrgnut čim ključni posao bude zgotovljen.

I nije važno što su u grijeh uvučene administracije mnogih država a samim tim i njihovi narodi. S druge strane nije važno što milijuni diljem svijeta protestiraju. Plan je zacrtan: zločine u Palestini traži sam Bog.

Kad govori o obnovi hrama kao bitnom segmentu božjeg obećanja, Havel među ostalim piše: “Usprkos vjeri u obnovu Hrama, obje su zajednice (misli se na židovsku i kršćansku) do sad pokazivale relativno visok stupanj senzibilnosti te su do sada zabilježeni samo povremeni manji ispadi uglavnom nevažnih aktera sa svrhom nasilnoga ostvarenja te vizije…“[14]

Čudno je da se u isti koš trpaju židovska i kršćanska zajednica jer su na “muslimansko sveto mjesto” nasrtali samo cionisti. Možda autor misli i na one koji su vukli konce i koji su raspirivali mesijanski vatru među cionistima? Možda, ali ništa nije sigurno u ovakvom pristupu koji hoće znanstveno pripovijedati o proročanstvima u skladu s geostrateškim interesima cionista i njihovih akceleratora – sljedbenika kršćanskog evangelističko -protestantskog cionizma. A, da to naprosto nije istina, poznato je i površnom pratitelju zbivanja u Palestini.

Cionizam kao lažni kraj biblijske povijesti

Kršćanski je cionizam, to donekle s pravom tvrdi i naš autor – prethodio židovskom. U “doslovnom tumačenju Biblije” doslovni interpret Biblije pronalazi “viđenja tijeka povijesti kao teološki spoznajnoga” (tijeka povijesti). “Teološki pak spoznat tijek povijesti” nije ništa drugo nego historija reinterpretirana prema potrebama obrane političke ideje. To bi trebala biti teološki čitana povijest, no to bi otvorilo pitanje različitih povijesti čitanih kroz prizmu različitih teologija. Kršćanski je cionizam nekih struja protestantizma imao naravno vrlo zemaljske interese.

Kod našeg Pripovjedača, pod kršćanstvom se misli na evangelističko protestantsko kršćanstvo. Ono jest bilo podstrekač cionističke ideje. No ideja naseljavanja/povratka na tlo koje su Židovi jednom već osvojili u biblijskim vremenima, stara je ideja židovske teologije. U tom smislu evangelijstičko-protestantska ideologija Židova kao odabranog naroda – pojavljuje se kao trojanski konj nove imperijalne politike skrivene u svećenička i teološka ruha.

Cionisti su, po svemu sudeći, trebali riješiti dva ključna problema: smanjiti broj Židova na Zapadu, zauzeti i etnički očistiti Palestinu, te predati je novoj inačici židovstva – židovstvu 2.0 odnosno evangelističkom protestantizmu. Igre su to koje nadilaze okvire analize slabe misaone karike protestantsko-židovske inicijative – Borisa Havela. Havel je igrač velikog projekta, igrač velikog pripovjednog dara, ali i propagandist kojemu je cilj neodrživu ideju prodati kao spas čovječanstva.

Religijska kostimografija zvuči ovako: “Puritanski teolog John Owen još je u 17. Stoljeću pisao o židovskom povratku u njihovu pradomovinu… Od 1820-tih godina kršćanski su misionari postali aktivni u propovijedanju kršćanske vjere među palestinskim Židovima i u zagovaranju židovskoga povratka na Cion. U njihovu povratku vidjeli su važan preduvjet za ispunjenje mesijanskih proroštava i obećanja vezanih uz posljednja vremena“.[15] Treba li u tome vidjeti opravdanje novih ratnih igara u Palestini? Treba li misionarskim namjerama bojati etničko čišćenje? Je li pozivanje na “epistemiologiju” i “metode Biblije” dovoljan argument za opravdanje zločina koji su činjeni i koji se i danas čine u Palestini?

Pitanja postaju znakovitija kada se vidi na koga se poziva Pripovjedač. Naime, jedan od citiranih autora koji bi trebali potkrijepiti Havelovo razumijevanje doslovnog čitanja Biblije je i Benjamin Netanyahu. Cinik bi mogao reći da nije jasno da li Netanyahu treba svjedočiti svojom ratnom, vojnom ili propagandnom metodom.

Slijedi još jedna priča. To je pripovijest o životu Williama Wingatea. Djed je Williamu pričao priče, a naš pripovjedač to smatra važnim za bliskoistočnu krizu: „Priče o podvizima starozavjetnih junaka, skupa s bujnom maštom i vjerovanjem u Bibliju kao u štivo koje do njegova vremena nije izgubilo ništa od svoje relevantnosti, u najranijoj su ga mladosti formirale za cio život“.[16] Slijedi romantizirani i ideologizirani bućkuriš u kojemu se životom engleskog časnika opravdava stvaranje cionističkih terorističkih grupa iz kojih će kasnije nastati i IDF. Evo jednog primjera obrtanja teza: „Židovski odgovor na arapsko nasilje i terorizam do tada je gotovo isključivo bio defenzivnost. Iznimka su bili teroristički napadi koje je Irgun započeo koncem 1937., no ta je radikalna organizacija bila malobrojna, a njihove taktike ne samo da nisu zaustavile arapske teroriste nego su mnoge umjerene Arape pretvarale u ustanike. Hagana, koja je činila glavninu židovskih borbenih snaga pod političkim vodstvom Sohnuta, iz koje je 1948. nastala Izraelska vojska, ustrajala je u defenzivnosti“.[17].

I tako je isključivo defanzivom, braneći se i tamo gdje Židova nije bilo dva tisućljeća, cionizam uspio “obraniti” cjelokupni teritorij Palestine. Isključivo braneći se, cionisti su, biblijskim čudom, osvajali zemlju u koju su došli kao doseljenici, bježeći od terora civilizirane Europe (a dijelom i Amerike). No umjesto da postavlja pitanja o karakteru doseljeničkog nasilja, o činjenici da su doseljenici postali veliki borci protiv autohtonog stanovništva – Havel namješta nišanske sprave tako da njegove riječi proizvode odbojnost prema – Arapima. Dakle ne više Palestincima ili državljanima Palestine, nego – Arapima.

Sve skupa ima za cilj da se načelo “agresivne obrane” opravda unaprijed. Naime, ono što viđamo zadnjih desetljeća agresija je koja se pokušava opravdati upravo obranom. A tu dobro dođe neki britanski časnik s njegovom životnom pričom i borbenom taktikom koju je IDF samo preuzeo. Tu je i poveznica s Biblijom: „Wingate je bio uvjeren kako su vojni uspjesi SNS-a dokaz da su biblijske borbene taktike još uvijek učinkovite te da se Bog koji se nekoć borio za Gideona i Davida danas bori za Židove u njihovu pokretu povratka na Cion. ‘Sam Bog nam daje da uništavamo neprijatelje Židova!‘”.[18] Ako se pak pokuša pronaći nešto što bi svjedočilo o biblijskim taktikama, ozbiljan čitatelj će pronaći samo puhanje u ovnujske rogove. Toliko o biblijskoj taktici.

Na kraju dijela o kršćanskom cionizmu Boris Havel otvara karte: riječ je o “kršćansko-židovskoj platformi suprotstavljanja globalnom džihadu“. Gledajući unatrag to bi značilo da su Židovi u Palestinu došli unatoč globalnom džihadu koji im je prijetio. Valjda je u vrijeme koje je prethodilo doseljeničkoj kolonizaciji globalni džihad bio kamufliran. Globalni džihad je vjerojatno organizirao koncentracijske logore po Europi. Arapi su vjerojatno upravljali Nijemcima koji ideju übermenscha nisu preuzeli od “odabranog naroda” nego iz udžbenika globalnog džihada.

Sve u svemu, niti našem autoru nije jednostavno kretati se u vlastitom labirintu ideološki posložene propagande koja podučava znanost Biblijom, a Bibliju ne interpretira nego čita doslovno. Srednji je vijek u takvom pristupu barem bio ozbiljan. (*)

[1] Boris Havel (Sarajevo, 1966.), hrvatski politolog, povjesničar i prevoditelj, stručnjak za Bliski Istok. Podrijetlom iz BiH sin je Ane Havel jednog od utemeljitelja HDZ-a Bosne i Hercegovine. Ujak mu je Tomislav Vidović hrvatski disident i politički zatvorenik iz Sarajeva. Havel je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a do 2016. bio je zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Sudski je tumač za engleski, hebrejski i švedski jezik. Doktorirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 2012. na temi Religijski aspekt arapsko-izraelskog sukoba. Na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu magistrirao je komparativnu religiju, a na sveučilištu Livets Ord koje je podružnica američkoga sveučilišta Oral Roberts University u Uppsali diplomirao je međunarodne odnose i povijest. Studirao je i na Uppsala sveučilištu. (stranica Naklade Ljevak https://www.ljevak.hr/12013-boris-havel

[2] Ideja je ne spuštati se na razinu politikanstva. To je razina kojom se samo vješto prikriva političko-teološka namjera. Ovaj tekst želi upozoriti na tu namjeru kao i na opasno nekritičko povezivanje hrvatske stvarnosti sa cionističkim režimom Netanyahua.

[3] Boris Havel: Arapsko-izraelski sukob. Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada ljevak, Zagreb, 2013. Str. 404/405.

[4] O tom zaobilaženju činjenica govori i tekst Željka Perića: “Havel je napisao jednostrani propagandni pamflet, ovo je prava istina o genezi sukoba Palestine i Izraela“. Vidjeti: https://www.jutarnji.hr/globus/politika/havel-je-napisao-jednostrani-propagandni-pamflet-ovo-je-prava-istina-o-genezi-sukoba-palestine-i-izraela-15472959

[5] Boris Havel: Arapsko-izraelski sukob. Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada ljevak, Zagreb, 2013. str. 405.

[6] Isto, str. 406.

[7] Teško je govoriti o horizontu koji se koristi u cionističke svrhe. Dobre strane pobune protestanata danas se koriste u funkciji opravdanja cionističkih zločina. Kršćanski pokušaj unošenja ljubavi u svijet Starog zavjeta danas završava pretvaranjem u simpatiju prema cionističkoj interpretaciji situacije u Palestini. Tekst ne želi ni u jednom trenutku ni o jednoj denominaciji govoriti generalno. No postoje aspekti na koje se mora ukazati, koji upozoravaju zaspalu teološko-kritičku misao.

[8] Isto, str. 407.

[9] Vidjeti zanimljivu studiju: E. Leach, D. A. Aycock STRUKTURALISTIČKE INTERPRETACIJE BIBUJSKOG MITA August Cesarec, Zagreb, 1988.

[10] Boris Havel: Arapsko-izraelski sukob. Religija, politika i povijest Svete zemlje, Naklada ljevak, Zagreb, 2013. str. 411.

[11] Svaka namjera da se u Starom zavjetu detektiraju historijski likovi i događaji svodi Stari zavjet na pripovjedačko štivo. Povijesnost na koju se ukazuje u Starom zavjetu samo je pripovijedanje o pripovijestima i motivima koji su se u različitim kulturama javljali i prije kanoniziranja priča u Stari zavjet. Tu nije riječ o povijesti jer se do same ideje povijesti ljudska kultura uzdigla mnogo kasnije. Kod Havela se pripovijedanje (prvo usmeno a onda zabilježeno) proglašava poviješću da bi tako stvorena “povijest” postala horizontom teološke ideje. Na djelu je stalna igra miješanja znanosti povijesti i političke znanosti s mitom, mitskim obrascima i naknadnim teološkim interpretacijama.

[12] Isto, str. 413.

[13] Isto.

[14] Isto.

[15] Isto, str. 414.

[16] Isto, str. 422.

[17] Isto, str. 428.

[18] Isto, 431.