Da je kojim slučajem bilo više slobode i prostora za kritičko javno mnijenje i da su krajiška sredstva javnog informiranja (RTV-USK-a, USN Krajina, i brojni portali) imali više samostalnosti, da su razni direktori i urednici radija, TV, novina i vlasnici brojnih društvenih mreža imali više hrabrosti i morala, najvjerovatnije nas ne bi zadesile razne političke afere, prevare, krađe, korupcija i nemoral, koje su Krajišnike dovele do prosijačkog štapa, natovarili im na vrat moralnu sramotu, donijeli im nepismenost a u njihove kuće gurnuli neimaštinu, beznađe i dugove. Da su krajiška sredstva javnog informiranja u samom početku aktualizirala „afere“ poklanjanje junica, koza i ovaca, i druge razne rogate, pernate i vunene marve od strane raznih kandidata za gradonačelnike, predsjednike, guvernere i ministre, neukoj krajiškoj raji, za povjerovati je da oni nikad i ne bi došli na funkcije sa kojih su mogli varati i pljačkati sopstveni narod. Da se ti likovi nisu domogli tih funkcija najvjerovatnije da Krajišnici ne bi bili sada u ovakvom bezizlaznom političkom, ekonomskom i moralnom kolapsu u kojem se sad nalaze. Koliko sredstva javnog informiranja imaju utjecaja na podsticanje i prikrivanje korupcije, kriminala i lopovluka raznih vrsta, dobro znaju oni koje je taj narod izabrao da ga vodi u maglovitu budućnost punu kiše i studeni. Znaju to svi od predsjednika vlade kantona, raznih ministara, načelnika općina, gradonačelnika, direktora državnih preduzeća, škola, rektora Univeriteta pa sve do onih koji  preživljavaju od milosti i nemilosti onih koje su izabrali i aminovali njihovo pravo da ih pljačka.Otuda je i velika borba između političkih stranaka ko će imati pravo da izvrši selekciju urednika javnih elektronskih i pisanih medija. Odanost i poslušnost direktora i urednika javnih medija i „politička fleksibilnost“ novinara, kod koji je do krajnjih granica razvijen refleks autocenzure, posebno kada su u pitanju nedjela političkih djelatnika, najbolji je medikament za slanje u duboku hibernaciiju društva i za bezbolnu eutanaziju onih koji  bi da budu samostalni u svom razmišljanju i slobodni u svojoj kritici. Ko ima svoga Senada, Saju, Izu, Fadila, Mirsu, Esu,… koji  imaju moć prikrivanja i moć blaćenja, ti imaju u našem raspadnutom društvu i glavne poluge političke moći. Da su javna glasila imala samo malo hrabrosti da iznesu na vidjelo dana poklanjanje ovaca, koza , junica, odjela, košulja i gaća.., u vrijeme utrke za razne načelničke fotelje, za fotelje direktora vodovoda i kanalizacije, raznih parking servisa, nacionalnih parkova i slivova… da imaju samo malo hrabrost da sad postave pitanje poklanjanja budžetskog novca u iznosu od 35.000,00 KM za organizaciju konjičkih utrka u našem gradu, kada se dug Kantona strmoglavo približava cifri od milijardu konvertabilnih maraka, da imaju hrabrost da sad postave pitanje kriterija i načina izbora profesora i gazdovanje sa austrijskim kreditom na njihovom  Univerzitetu, da imaju hrabrosti postaviti pitanje prvom krajiškom akademiku kada je gdje magistrirao u Njemačkoj (kako on to javno navede), bili bi Krajiišnici pošteđeni velikih muka, dugova, sramote i stida. Biti dužan, slagati, izgubiti obraz i  poštenje to je uvijek za Krajišnike od pamtivijeka bila najveća kazna i božiji usud. Nažalost, i Krajišnici su se promjenili. Danas u Krajini svi znaju kakav lopovluk, nemoral i laž vlada Krajinom, a ipak niko da se usudi suprotstaviti tome. Ni policija, ni tužilaštvo, ni javno mnijenje, ni novinari, ni intelektualci. Čudan neki narod postao, koji prosto uživa da ga neko laže, pljačka i vara na najprizemniji način i da u tome još i uživa. Kad policija otkrije neku aferu u glas će svi dići dreku i viku i krenuti u zajednički ulični linč, kamenovanje kuća, hotela i okupljanje javnih protesta, i to ne da bi se takve pljačke dalje spriječile, nego da bi se dodvorili onim novima koji dolaze i koji su spremni za nove pljačke i prevare istog tog naroda. A kada im neko samo došapne da bi mogli biti ponovo opljačkani ili u najmanju ruku prevareni od još uvjek neotrkivenih  prevaranata koji tek dolaze u NOVOM izbornom mandatu, spremni su odmah da ga proglase neprijateljem napaćenog krajiškog naroda koji uznemirava one koji su od tog istog naroda ovlašćeni da ga pljačka i vara. Nikakvu kritiku vlasti Krajišnici ne podnose. A nije samo riječ o kritici. Tamo gdje nema kritike nema opreza kod onih koji imaju vlast. A ako nema opreza lako se čovjek strmoglavi u kriminal i nemoral, a ceh plaća u krajnjoj instanci sam narod, sami Krajišnici. Kako su Krajišnici prijeke naravi a vole svoju vlast, ma kakva da je, često kada ta ista vlast ne želi ostvariti pravdu za njih, preuzimaju pravdu u svoje ruke. Tako Krajišnici iz velike ljubavi prema svojim vlastodršcima stvaraju anarhiju i bezvlašće, u kojoj sami stradaju. I time se krug zatvara: od ljubavi do mržnje. I tako opet iz početka. Krajišnici kao i uvjek oprezni, mudri i lukavi, ćute sve dok se njihov ljubimac ne nađe iza brave, tada tek stupaju u akciju ulične galame i linča. Nehaju mnogo što ih ta njihova „opreznost, mudrost i lukavost“ vodi u siromaštvo, bijedu i moralnu dekadenciju, ne samo njih nego i njihovu djecu i djecu njihove djece. Ne brinu se i ne kaju Krajišnici za to što su opljačkani i prevareni od onih koje su sami izabrali. A i kako bi kad su od tih istih prevaranata dobijali  junice, i ovce i pernatu marvu za svoje glasove, ne misleći na život svoje djece i njihove djece. I opet će tako. Pa šta Bog da. Možda tako i treba! Ko zna? Vjerujem Fadila i Fata kao predsjednice Tužilaštva i Suda znaju šta je bolje i šta treba činiti? To bi trebale znati po funkciji koju zauzimaju i zašto ih Krajišnici plaćaju od svog jada i bijede koje im njihovom voljom izabrana vlast na vrat namaknu. Pitanje je: kako Fadilu i Fatu javno podržati? Kako Fadilu i Fatu javno ohrabriti? Kako im dati više legitimnosti i moći u borbi protiv ovog našeg krajiškog mentaliteta i ludila? To su pitanja koja se sada nameću sama od sebe i pred Krajišnike, koji vjerujem vole svoju Krajinu. Druge nemaju. Vrijeme će pokazati šta treba činiti sa nama ovakvim kakvi smo.