Husein MURATOVIĆ
- Uvodne napomene i pristup problemu
Nakon dobijanja kandidatskog statusa BiH za prijem u Evropsku uniju biće zanimljivo da li će domaći donosioci odluka o investiranju, prvenstveno u infrastrukturne sadržaje, preferirati kineske investicije ili one koje se finansiraju iz evropskih fondova. Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. To će zavisiti od slučaja do slučaja i od činjenice da li će odluke donositi pojedinci i vrlo uska grupa interesno povezanih lica oko njih ili će to biti na transparentan način. Da bi dali odgovor na postavljeno pitanje, razmotrimo prvo zašto Kina uopšte ulaže na Zapadnom Balkanu i koje su osnovne karakteristike njihovih ulaganja. Prateći kineska ulaganja u zadnjih nekoliko godina očigledno je da ona ima namjeru da se u Evropu etablira preko Zapadnog Balkana, kao mekog trbuha Evrope. Pri tome u prioritetu su ulaganja u Srbiju na koje otpada oko 80% njihovih ulaganja, a u BiH ona iznose oko 10% ili oko dvije milijarde KM. Zašto je tomu tako, pokušaćemo odgovoriti nakon što razmotrimo osnovne karakteristike ulaganja ove Države na Balkanu.
- Karakteristike kineskih ulaganja
Ključne karakteristike kineskih ulaganja na Zapadnom Balkanu su slijedeće:
- u većini slučajeva odnos domaćih donosilaca odluka i Kineza su pod velom tajne, što podrazumijeva da javnost što manje zna o ovim aranžmanima. Ovo skrivanje od šire javnosti pravda se različitim razlozima koji nemaju ozbiljno opravdanje. Tako crnogorska javnost ne zna konačnu cifru koliko je koštao jedan kilometar autoputa, izgrađen kineskim investicijama, kolika je bila devastacija okoliša i ko treba da ju sanira,
- kod investicija finansiranih kineskim sredstvima (bilo kreditnim ili zajedničkim ulaganjima) nije do sada urađena nijedna ozbiljna Cost-benefit analiza isplativosti, odnosno Cost-efectivines analiza varijantnog ulaganja u bilo kojoj zemlji Zapadnog Balkana,
- cjelokupna procedura od ugovaranja do realizacije predmetnih projekata kod svih zemalja je netransparentna,
- u većini slučajeva u igri su kineski krediti uslovljeni ugovornom klauzulom da realizaciju projekata vrše isključivo kineske kompanije,
- Kinezi imaju katastrofalan odnos prema životnoj sredini, pa stoga troškove njegove sanacije obično ostavljaju domaćim akterima,
- ne postoji potpuna kontrola projekta, što je uslov za korupciju, posebo jer su institucije države nerazvijene i pod kontrolom domaćih, uglavnom korumpiranih ugovarača,
- veliki novac i netransparentnost, uz nerazvijene i neodgovorne institucije, omogućuju različite malverzacije, koje će na kraju platiti građani,
- poseban problem postoji kod nemogućnost vraćanja kineskih kredita. Da li će tada Kinezi svoja kreditna potraživanja pretvoriti u vlasnički kapital? Ovdje je problem što se ne zna u početku šta je garancija (kolateral za kredite),
- veće projekte uglavnom finansira kineska EXIM banka. U ugovoru o preferencijalnom zajmu ugrađeno je niz klauzula kojim je zaštićen njen interes, ali ne i interes recipijenta (zemlje primaoca kapitala). Kinezi idu čak dotle da traže jednokratnu isplatu kredita u slučaju da procijene pokažu da npr. Crna Gora nije u mogućnosti da uredno servisira (vraća) kreditne obaveze. Osim toga, kineska banka ima klauzulu da može prodati kreditno zaduženje trećim licima, što zemlju primaoca izlaže i geopolitičkim rizicima.
- Inostrana ulaganja u BiH
U kontekstu predmetne teme ukratko razmotrimo kojih bi se odredbi zakona morali poštovati ugovori o ulaganju u BiH. Najkraće, oni su slijedeći:
- u BiH ne bi smjelo da postoji ništa tajanstveno oko ugovora koji imaju međunarodni karakter, te da se moraju poštovati sve odredbe zakona, kao i u Evropskoj uniji,
- BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, da su javne nabavke i ulaganja transparentni i otvoreni za sva domaća i inostrana preduzeća, na osnovu nediskriminizacije i javnog postupanja,
- i pored potpisanog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, u BiH i dalje postoji selektivno i netransparentno ugovaranje investicija koje imaju međunarodni karakter i netransparentnost u vođenju sudskih postupaka u predmetima korupcije u javnim nabavkama i investiranju u infrastrukturne sadržaje,
- jedan od najvećih problema kod kineskih investitora (direktna ulaganja) i u BiH je da razliku od manje ugovorene stope dobiti pri budućoj ekspolataciji investicije snosi domaći subjekat. Primjer za ovo je autoput Banja Luka-Prijedor, što je nedopustivo. Dakle, ako je ugovorena stopa dobiti od ovih ulaganja na primjer 8% godišnje (planirano da se ostvari od prihoda po osnovu cestarina) i ako ona bude ostvarena npr. 6 %, razlika od 2% pokriće se iz budžerta entiteta RS. Ovim se kineski ulagač zaštićuje od mogućeg rizika i u cjelosti ga prenosi na domaćeg aktera, što je nedopustivo.
Da je BiH potreban brži privredni rast, kojeg uslovljavaju investicije, nije sporno. Usljed nedostatka domaće akumulacije, nastale kao posljedica visokih fiskalnih i parafiskalnih nameta, odnosno enormno visokog učešća neproduktivne javne potrošnje u odnosu na BDP, kreatori makroekonomskih odluka u BiH oslanjaju se na inostrana sredstva. Budući da je BiH dobila kandidatski status, bilo bi za očekivati da povlačenje sredstava iz fondova Evropske unije bude prioritet pri realizaciji određenih projekata. Međutim, tu postoje tri ključna razloga zašto je upitno da li će se to i dogoditi. Prvi od njih je što projekti, finansirani iz evropskih fondova, moraju biti transparentni i udovoljavati kriterije isplativosti. Drugi razlog je da se sredstva moraju upotrebiti u tačno naznačene namjene, a treći razlog je da cio tok investicije (od početka do kraja) podliježe strogoj kontroli Evrope. 
S obzirom na dosadašnja iskustva pri ulaganju sredstava u projekte javnog sadržaja, nisam optimista da će u prioritetu makroekonomske politike biti evropski fondovi namijenjeni zemlji sa kandidatskim statusom. Uostalom, pažljivo sam pratio programe svih stranaka koji se odnose na određivanje prioriteta razvoja, dinamiku realizacije projekata i izvore finandsiranja i, nažalost, niti kod ijedne stranke nisam zapazio da joj je u prioritetu fokus na ulaganja koja će se finansirati iz evropskih fondova. Jer, da su evropski fondovi u prioritetu, stranke bi to morale navesti i građanima reći koji su to timovi koji će pripremiti konkretne projekte, kako i kada ih realizirati i kakvu konkretnu odgovornost će preuzeti po tom osnovu. Toga nema ni u fusnoti, što dovoljno govori da se i ovaj put radi o „budžetskim patriotima“ kojima je važno da imaju PIN (vlast) da mogu trošiti narodni novac prikupljen po osnovu fiskaliteta i parafiskaliteta i da se mogu zadužiti i na inostranom finansijskom tržištu, dajući pod kolateral (hipoteku) još ovo malo preostalih prirodnih resursa. O vraćanju budućih obaveza po osnovu javnog duga ovi „patrioti“ i ne razmišljaju, što potvrđuje činjenica da entitet RS u ovoj godini mora vratiti obaveze po osnovu ranijih zaduženja i iznosu od oko 1,2 milijarde. Na osnovu strukture budžeta ovoga Entiteta, vidljivo je da se planira dospjele obaveze podmitriti novim zaduženjima na inostranom finansijskom tržištu, budući da su već predisdponirani na domaćem tržištu. Kao kolateral inostrani ulagač (kreditor) imperativno će zahtijevati kvalitetan kolateral po obimu, strukturi i mogućnosti utrživosti, pa se stoga sva halabuka oko društvene imovine svela ne na činjenicu da li se ta imovina može nesmetano koristiti u entitetima, već da da se ona može založiti i na osnovu nje dobiti inostrane kredite. To državne patriote ne smiju dopustiti po bilo koju cijenu. Nažalost, ni oko ovoga pitanja nisam vidio da su se probosanske stranke uopšte odredile, niti to potenciraju. Dokle će u fokusu biti drugorazredna pitanja, ostaje da se vidi. Jer, svaka politika koja se ne zasniva na novcu, isprazna je priča. Budući da u BiH dominiraju isprazne priče, bojim se da se ovo stanje može presjeći jedino Lenjinovim tipom revolucije. (*)