Piše: Husein Muratović
Nakon silnih analiza domaćih zvaničnika i inostranih moderatora (ili navijača) u vezi stabilizovanja stanja u BiH, postavljaju se tri ključna pitanja: 1. ko nas je i zašto doveo u ovu situaciju; 2. kome (ne)odgovara ovakvo stanje i zašto; 3. šta učiniti da Država ne ode u bankrot i/ili podjelu? Odgovor na prvo pitanje je opšte poznat. Međutim, problem je u činjenici da nijedna od tri strane (etnonacionalističke) neće priznati svoj udio u tome, već odgovornost prebacuje na drugu (druge) stranu(e). Odgovor na pitanje, zašto, takođe je poznat svakom razumnom građaninu: ovakvo stanje odgovara trima stranama i nijedna od njih suštinski ne želi da ga promijeni, jer kao uzročnik ovakvog stanja i ona mora biti temeljito promijenjena i/ili otići sa vlasti. Stoga su priče bilo koje od njih o spašavanju Države ili Entiteta lažne i prozirne i služe samo o(p)stanku na vlasti. Odgovor na drugo pitanje je kompleksinji. Naime, ovakvo turbulentno stanje u Državi odgovara onima na vlasti, ali i onima u opoziciji, ali ne i narodu koji to toleriše! Čitalac me može s pravom priupitati da li je ova tvrdnja kontradiktorna. Ona to jeste samo na prvi pogled. Jer, zamrznuto stanje odgovara vlastodršcima, koji koriste upokovani politički kriminal, ali i onima u opoziciji. Jedni i drugi odlično žive na šupljoj priči, zaduživanju Države i u krajnjoj liniji, ne samo na znoju sadašnje generacije koja produktivno radi, već i budućih generacija, jer konsolidovani (ukupni) dug Države (njenih javno-pravnoh kolektiviteta i javnih preduzeća, za čije dugove su ovi kolektiviteti garanti), iznosi oko 20 milijardi (oko 60% BDP-a). Ove dugove, koje su stvorile pohlepne, nesposobne i neodgovorne barabe u politici, moraće otplaćivati ne samo sadašnja generacija, već i njihovi unuci ili će kreditori poklopiti baš sve prirodne resurse ove Zemlje. Opoziciju smatram odgovornom jer se ona od vlasti razlikuje samo po priči, ali ne i činjenju. Stoga direktno pitam opoziciju: dokle ćete biti na budžetima od nivoa općine do nivoa Države, primati enormno visoke plate, paušale i druge naknade za bh prilike?! Dajte dokažite da ste bar malo moralniji od vlasti. To ćete pokazati ako se odreknete navedenih primanja i javnosti pokažete da ste drugačiji od vlasti. Budući da to nećete učiniti, onda se priča o promjeni stanja sa vama završava prije nego što je i počela! Dakle, ovakvo stanje odgovara vlasti i opoziciji, ali je pitanje kada će balon duga puknuti i kada ćemo svi otići u vražiju mater. U vezi s tim treba priupitati i narod: dokle ćete raditi (glasati) u korist vlastite štete i nepopravljive štete za svoje potomke, koji će biti najamni radnici i u vlastitoj Zemlji, budući da će stranci poklopiti sva naša raspoloživa javna dobra? Kako je siromaštvo u zemlji sve veće, dugovi se neće moći vraćati i ako bi htjeli. Ovom prilikom prećutkujem pitanje da li će pametna omladina uopšte htjeti ostati ovdje, te ko će sadašnjoj administrativnoj glasačkoj mašineriji vlastodržaca puniti budžete?
Odgovarajući na dva postavljenna pitanja, nisam rekao ništa novo, niti nepoznato, što javnost već ne zna, ali je pitanje hoće li to ona i da prizna. Međutim, dati odgovor na treće pitanje, odnosno šta učiniti da Država ne ode u bankrot ili da ne bude raskomadana na tri dijela, teško je čak i za najiskusnijeg političara svijeta, Henrija Kisindžera i za najcjenjenijeg ekonomistu svijeta, Pola Krugmana. Dakle, narodu prihvatljiv odgovor na ovo pitanje ne samo da neće, već i ne znaju dati tri nacionalne poglavice, okružene nekapacitiranim i korumpiranim ljudima. Prema tome, odgovor mogu (i trebaju) dati ljudi iz akademske zajednice, koji nisu interesno vezani za vlast, nezavisni intelektualci, poslovni ljudi, sindikati i nevladine organizacije. Kako? Da bi se narod probudio iz letargije, akademije nauka trebale bi korektno snimiti stanje u Zemlji na način da sučele (ne)učinke vlasti i markiraju najvažnije neuralgične tačke, s obzirom da to ovi na vlasti neće učiniti, ne samo što su pohlepni, neodgovorni i neozbiljni, jer je za ozbiljno djelovanje potrebno znanje, a oni ga očito nemaju.
Svaka ozbiljna zemlja pri stabiliziranju stanja i pri koncipiranju svoga razvoja može imati tri, maksimalno četiri prioriteta. Sa makroekonomskog stanovišta ti prioriteti u BiH su:
objektiviziranje obima i strukture javne potrošnje i svođenje u prihvatljive granice,
optimiziranje iznosa i strukture upotrebe javnog duga,
priliv inostranog kapitala na godišnjem nivou u vrijednosti minimalno 8% BDP-a,
prihvatljiv odnos između bruto društvenog proizvoda (BDP) i negativnih eksternalija.
Za prezentiranje stanja i načina njegovog prevazilaženja prvo se mora korektno kvantificirati neproduktivna javna potrošnja, koja je za Zemlju nepodnošljivo visoka u odnosu na njen BDP i rezati ju za po 10% godišnje, u naredne tri godine. U tom cilju potrebno je izvršiti statističko-kolerativnu analizu efekata javne potrošnje na privredni razvoj BiH, gdje bi parametri bili BDP, uvoz i javna potrošnja i njihov kolerativni odnos. Budući da sam obradio udžbenik na temu „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“, matematičkom analizom došao sam do zaključka da optimalna javna potrošnja treba iznositi 30%, maksimalno 34% vrijednosti BDP-a. Drugo, neophodno je objektivno prezentirati obim i strukturu ukupnog javnog duga i u naredne tri godine dovesti ga na 30%, odnosno maksimalno na 34% vrijednosti BDP. I do ovih veličina došao sam obrađujući udžbenik „Javni dug, poluga savremenih finansija“. Obrađujući navedena dva udžbenika i koristeći zvanične podatke o veličinama koje su stavljene u kolerativne odnose, proizlazi da se javnim dugom dominantno finansira javna potrošnja i da se javni dug i javna potrošnja moraju svesti na isti procenat u odnosu na vrijednost bruto društvenog proizvoda.
Sredstva za svođenje javnog duga u prihvatljive granice bila bi ona dobijena od smanjene javne potrošnje. Dakle, utvrđivanje optimalne granice zaduženosti po osnovu javnog duga moralo bi biti prepušteno ljudima koji su stručni, moralni i odgovorni, odnosno koji znaju racionalno upravljati javnim dugom BiH. Treće, makroekonomski cilj Zemlje trebao bi biti godišnji priliv inostranog kapitala po osnovu različitih modeliteta priliva minimalno 8% vrijednosti BDP. Da bi se to i ostvarilo, potrebno je da priliv ovoga kapitala bude jedan od najznačajnijih prioriteta makroekonomske politike i upotrebljen u isplative produktivne namjene. I ovdje bi trebalo statističko-kvantitativnom analizom utvrditi međuzavisnost inostranog kapitala i privrednog razvoja BiH, što sam učinio obrađujući udžbenik „Inostrani kapital i privredni razvoj BiH“ i došao do zaključka da bi godišnji priliv ovoga kapitala trebao biti minimalno 8% vrijednosti BDP-a, odnosno oko tri milijarde KM. Četvrto, kolerativnom analizom potrebno je utvrditi odnose između BDP-a i negativnih eksternalija, nastalih po osnovu troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i kao posljedica toga, upitnost održavanja socijalnih fondova BiH u budućnosti. Neophodnost sistemskog ustanovljenja i racionalnog povezivanja tri najznačajnije makroekonomske politike: fiskalne, monetarne i industrijske, podrazumijeva se u svakoj iole ozbiljnoj zemlji, tako da to mora biti nulti prioritet za BiH. U BiH on će to biti kada makroekonomsku politiku preuzmu stručni i odgovorni ljudi.
Egzaktnno prezentiranje elemenata i zaključaka do kojih će se doći analizom navedenih prioriteta, javnosti mora biti dato u razumljivom obliku i u ime građana, nosiocima političkih i makroekonomskih odluka jasno reći da oni ne žele, niti mogu da provedu te zaključke, već da to mogu učiniti kapacitirani, moralni i odgovorni ljudi, koje će zadužiti „Pokret za Državu.“ Da narodu ne bi unedogled lagali, podnošeći izvještaje o „uspješnoj“ poslovnoj godini, a u suštini o politički upakovanom kriminalu, političari i prave raznovrsne svinjarije da bi pažnju javnosti preusmjerili u pravcu „zaštite“ nacionalnih interesa. Stoga Dodika od prenosa silnih nadležnosti sa nivoa Države na nivo Entiteta suštinski interesuju samo dvije: mogućnost zalaganja pod kolateral (hipoteku) prirodnih resursa za koje je sada po Ustavu nadležna Država, a u cilju dobijanja novih kredita i tužilaštvo i sudstvo, koje bi bilo pod njegovom kontrolom i ne bi procesuiralo njegov i kriminal ljudi oko njega. Sve ostalo je prodavanje magle. Jer, da li u Banja Luci postoji iko normalan ko bi napustio Upravu za indirektno oporezivanje BiH, u koju Republika Srpska (RS) godišnje upaćuje svega 22,18%, a povlači 33,17% ili više za skoro 11%, odnosno 840,8 miliona KM (430 miliona eura)?! Kolika je to pomoć Federacije Republici Srpskoj najbolje govori podatak da je Srbija u zadnjih pet godina braći preko Drine dala u novcu i naturi svega 73,6 miliona eura, dakle, 5,8 puta manje nego što je dobila od Federacije. Činjenica da se entitet RS u ovoj godini mora zadužiti za 1,5 milijardu i da će povući sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje BiH više nego što mu po kriterijima pripada oko 880 miliona, što zajedno čini 43,27% od ukupnog budžeta Entiteta. U strukturi duga ovoga Entiteta, inostrani dug iznosi 71,69%, što pokazuje da je on na domaćem finansijskom tržištu predisponiran i da se imperativno mora zaduživati na inostranom finansijskom tržištu, a za ovo mu je potreban kolateral (prirodna dobra) koji je u nadležnosti (raspolaganja) Države. Stoga je ciljna meta prenosa nadležnosti upravo nesmetana mogućnost zalaganja imovine koja je u nadležnosti Države. Budući da će sredstva dobijena putem kredita i/ili prodajom obveznica i dalje biti netransparentno i sumnjivo upotrebljena, a da Dodikova družina ne bi za to odgovarala, potrebno je prenijeti tužilaštvo i sud pod vlastitu šapu. Sve ovo veliki bosovi prodaće narodu pod firmom nezavisne Republike Srpske, organizujući vojnu parada 9. januara, ali će prećutati činjenicu da se ona finansira sa 44% tuđih sredstava. RS bi bankrotirao za godinu dana kada bi mu međunarodna zajenica stopirala finansijsku pomoć i kada bi se povukao iz sistema indirektnog oporezivanja BiH. I da zaključim: Dodikova pogubna politika može se jednostavnije zaustaviti novcem nego bilo čijim tenkovima. Jer, svaka politika koja se ne zasniva na novcu, isprazna je priča! I upravo kada htjedoh prestati pisati o Dodikovim šarenim lažama uspjeha, na RTRS počinje prenos obilježavanja Dana RS. Da se siromaštvo i bijeda ne mogu prikriti, pokaza snimka glavne ulice u Banja Luci kojojm prolaze silne ešaloni od policije do kojekakvih udruženja. Naime, asfalt na glavnoj ulici je ispucan, izlokvan i neravan, što kamere nisu mogle prikriti, jer su pratile gaženje strojevog koraka učesnika. Dakle, na svečanoj bini veliki „državnici“, a ispred nosa im ogledalo u vidu jadnog asfalta! Još samo su im nedostajali Orban, Milanović i Janša, pa da ekipa bude kompletirana!
Čovića i družinu HDZ-a interesuje da ozvaniče Herceg-Bosnu i formalno-pravno je stave pod svoju sveukupnu kontrolu. To što su uništili Soko, Aluminij, Vitezit i druge velike proizvodne sisteme, kojim su rukovodili (bolje reći, krčmili) HDZ-ovi kadrovi, što je najveće iseljavanje upravo sa područja gdje svu vlast ima HDZ i što su hrvatski narod sveli na svega oko 250 hiljada stanovnika (oko 8,5%), nije važno, jer to „pokrivaju“ pričom o ugroženosti jer Legitimni nije u Predsjedništvu BiH. Zar je zaista moguće da na lažnu priču o ugroženosti nasjedaju ne samo Hrvati u BiH, već i neki od predstavnika Međunarodne zajednice. Jer, kako može proći priča o ugroženosti jednog naroda koji ima mogućnosti veta u Domu naroda FBiH, Domu naroda BiH, koji drži 1/3 funkcija na nivou Države i oko 45% na nivou Federacije i koji drži ministarstva finasija, ministarstvo pravde, ministarstvo civilnih poslova, zatim Upravu za indirektno oporezivanje, Graničnu policiju i gdje javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ u budžet Federacije participiraju sa svega 2,68%. O blokadi formiranja Vlade Federacije, o podržavanju Dodika pri blokadi državih institucija i negiranju genocida, da i ne govorim. S obzirom da sve ovo dobro znaju Milanović, Plenković, Radman Grlić i drugi u Hrvatskoj, postavlja se pitanje dokle će koristiti sistem uvrnute logike i očigledne laži, a to prihvatati i neki predstavnici Međunarodne zajednice?!
SDA je pravila silne kompromise i popuštanja Dodiku i Čoviću da ne bi izgubila koalicione partnere i po cijenu daljnje razgradnje Države u političkom i ekonomskom smislu, što su pokazali izbori u Mostaru i velikodušno prepuštanje Domova naroda SNSD-u i HDZ-u na nivou Države, odnosno FBiH i prepuštajući im Minstarstva finansija na svim nivoima. Budući da Srbija i Hrvatska koriste većinu prirodnih resursa BiH, njima ne treba rat. Preostaje im još da poklope energetski sistem, s obzirom da su poklopili većinu telekomunikacija, da šumske sortimente koriste nemilice, da imaju potpuno otvoreno bh tržište, da putem finansijskih tržišta preuzimaju kontrolu nad najznačajnijim bh firmama i da imaju političke brokere u BiH, koji za njihov interes rade besplatno. Bojati se da će SDA-ovi spavači ovo shvatiti kada Bosnu svedu ma malu muslimansku enklavu, koja će ubrzo biti proglašena utočištem „islamskih fundamentalista“, „opasna“ po civiliziranu Evropu i kao posljedica tog narativa, biti ispresijecana dronovima sa Istoka i sa Zapada. I pored svega, ova Stranka se predstavlja zaštitnikom Države i Bošnjaka, inzistira na pravnoj Državi, ali ne kada su u igri respiratori, naštimani tenderi i uopšte tenderska ekonomija koja je bankomat njenih tajkuna. Dakle, sva politika ove Stranke svodi se na zaštitu svojih tajkuna, finansiranje hiljada budžetlija kao izborne baze i na lažima narodu o patriotizmu. Stoga samozvane patriote ove tri stranke javno pitam: kakvi ste vi nacionalisti kada vam nacije bježe u inostranstvo, dokle ćete mahati stranačkim zastavama, a ne otvarati radna mjesta, koji vam je prvi, koji drugi, a koji treći korak u odbrani Države, da li i dalje smatrate da probleme u Državi mogu rješavati vaše mesije ili ozbiljni timovi ljudi interdisciplinarnog karaktera?
Da se scenarij gubljenja Države u režiji navedenih stranaka ne bi ostvario, neophodno je, što bi rekao A. Sidran, formirati Pokret za Državu. Taj pokret bi morao biti vanstranačkog karaktera. U njega bi se trebale uključiti sve stranke kojima je stalo do države BiH, ali da prihvate pravila i principe koji su isključivo u interesu odbrane Države. Koja će instutucija biti na čelu Pokreta, ostaje da se razmotri. Smatram da bi se u Pokret morali uključiti svi akademici, univerzitetski profesori, poslovni ljudi i sindikati. Akademicima i profesorima mora biti važnije da ponude način izlaska iz krize bar dijela jednog segmenta društva nego sve baze naučnih radova. Jer, Palestincima prioritet svih prioriteta je Država, koju, nažalost i na sramotu svijeta, nemaju. Mi državu BiH imamo i njeno ekonomsko i političko spašavanje mora biti uzvišeni ljudski zadatak svih nas. Stoga, pokažimo da smo dorasli tom zadatku i da baštinimo zajednički život, ravnopravnost i toleranciju, koji su bili odrednice hiljadugodišnjeg postojanja Bosne, koja je bila, što bi rekao rahmetli akademik Muhamed Filipović, „najsvjetlije podneblje slobode misli, vjere i djelovanja u Evropi, odnosno Bosne, koju su branili svi, jer su branili pravo na slobodu“. (*)