Kako probuditi narod na racionalno djelovanje i uozbiljiti političke „elite“ u BiH?

U kontekstu naslova teme, odmah postavljam 12 konkretnih pitanja:

• Očigledno je da u BiH postoji tronacionalna, kriminogena i virusna koalicija. Stoga slijedi logično pitanje običnim ljudima: može li ova koalicija korektno braniti ekonomske, ljudske i nacionalne interese naroda?
• Za one ljude koji tvrde da ova „kriminogena avangarda“ može i dalje predstavljati interese običnih ljudi, slijedi logično potpitanje: na kojim postulatima i kriterijima ona može efikasno i pristojno djelovati?
• Ako za trenutak apstrahujemo (zanemarimo) sve afere koje prate ove nacionalne „elite“, postavlja se naredno pitanje: kako i pored svega one ostaju u sedlu vlasti i drsko i samouvjereno najavljuju da će pobijediti i na narednim, lokalnim izborima. Na osnovu kojih vrijednosnih ili ljudskih postulata će pobijediti? Koga će pobijediti: marginalizovane, siromašne i ponižene građane? Hoće li opet glas kupiti za 20-tak maraka, otetih od usta upravo tih poniženih građana?
• Hoće li opet na sceni biti jedinstvo u nemoralu onih koji sada vladaju i onih kojima se vlada ili će narod konačno shvatiti da se pod parolom „zaštite“ nacionalnih interesa vrši bezočno uništavanje ekonomske i ljudske supstance Države BiH?
• Dokle će obični ljudi nasjedati na podvale da je napad na konkretni kriminal vladajućih elita, napad na cijelu naciju? Normalan čovjek može i shvatiti, ali ne i opravdati „logiku“ vlastodržaca, da svoj lopovluk brane tako da ga proglašvaju nacionalnim pitanjem, ali ne može shvatiti, a još manje opravdati, da narod prihvata ove podvale!

• Nisam siguran da bi i vrsni filozofi mogli naći normalnu poveznicu između interesa nacionalnih „elita“ i naroda kojeg predstavljaju i koji ih bira. S tim u vezi profesor Nedžad Bašić pozvao se na analizu „rivalske svijesti“ kod Hegela, gdje su „u igri odnos između gospodara i roba, u kojoj gospodar posmatra svijet oko sebe i odnos prema robu iz svoje perspektive, kao perspektive vladara“. Međutim, nije logično da narod (neću reći robovi) svoj pogled na sadašnje stanje u BiH posmatra iz perspektive vladajućih, a ne iz svoje ponižavajuće pozicije. Da pojednostavim stvari: dokle će narod prihvatati ponižavajući odnos, odnosno kada će konačno shvatiti da on (narod) ima svako pravo da odbaci politiku koja njega i njegovu djecu tjera u beznađe?
• Kada će narod postati svjestan da on odlučuje o svojoj sudbini, odnosno da je on taj koji bira „elite“, ali i svoj ponižavajući položaj pod vlašću tih „elita“. Zar konačno svima nije jasno da sadašnja afera potire onu prethodnu, a buduća ovu sadašnju i da se tome ne vidi kraj.
• Prema podacima iz Izvještaja revizije o poslovanju kombinata „Aluminij“ Mostar u periodu od 2014-jula 2019. godine, vidljiva je sva brutalnost, bezobrazluk i pljačka u ovom kolektivu. Stoga normalan čovjek mora postaviti pitanje stranačkim poglavicama i Vladi Federacije: kako je moguće da za šest godina niko nije kontrolisao pljačku imovne Aluminija? Znaju li ušminkani „demokrati“ da su obaveze Aluminija dostigle one u „Aferi Agrokomerc“, iako je tada Agrokomerc optužen zato što je pretežno ulagao kratkoročne (mjenične) kredite u investicije koje su dugoročnog karaktera, a koje je podpredsjednik SFRJ Hamdija Pozderac platio ne samo gubitkom položaja, već i glavom, a drugim ljudima suđeno je pompezno čak i za kontrarevoluciju! Postavljam pitanje tužilaštvu i sudu: zašto se ne zatvore i procesuiraju svi „kreatori“, nalogodavci i izvršioci ovoga lopovluka u Aluminiju? Zašto se ovim povodom ne oglašava član Predsjedništva BiH Željko Komšić, a oglasio se povodom afere „Respiratori“, teške 10-tak miliona i nju usporedio sa „Aferom Agrokomerc“? Da li je Komšić bio pijan kada je ovo rekao ili su mu ekonomski savjetnici toliko tanki da ne znaju osnovni red veličina? Čime li će uporediti „Aferu Aluminija“? Nadalje, nije li Bakir Izetbegović, grmljavinom na tužilaštvo za oko 10 miliona („Respiratori“) dao alibi Draganu Čoviću za oko 400 miliona zloupotreba u Aluminiju?! Budući da se obojica predstavljaju kao zaštitnici „svoga“ naroda, javno kažem da oni ne mogu biti i moji zaštitnici!

• Nakon svih svinjarija koje su kontaminirale (zagadile) naš javni, a Boga mi i finansijski prostor, a čiji nosioci su opšte poznati, da li će ljudi opet nasjesti na šuplje priče stanaka/partija koje se kite nacionalnim prefiksom, iako ih te stranke brutalno eksploatišu i ostavljaju u stanju beznađa!?
• Hoćemo li kao odgovorni i svjesni građani dopustiti da nacionalne „elite“ svoj moralni sunovrat pokrivaju frazama da su oni zaštitnici nacionalnih interesa? Pa ljudi moji, koje to nacionalne interese brani Dragan Čović kada su ljudi iz njegove stranke (HDZ) zavalili „Aluminij“ za 400 miliona, a samo u prošloj godini upravi i menadžmentu na ime kojekakvih nagrada i bonusa isplatili oko 600 hiljada KM, a radnike otjerali na biro rada? Zašto šuti akademska zajednica?!
• Umjesto postavljanja još mnoštva pitanja, vrijedi se podsjetiti riječi rahmetli akademika Muhameda Filipovića, koji je na Simpoziju na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“ (održane 27. oktobra 2017. u Bužimu) rekao „da smo mi sami odgovorni i obavezni da damo najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih problema našeg naroda i našeg opstanka u Bosni“. To, nadalje, podrazumijeva da mi ne smijemo prihvatiti kalupe u mišljenju (i djelovanju) koji nam se nameću od interesnih grupa, jer akademski obrazovani i moralno odgovorni ljudi moraju izaći iz svoga komoditeta i predvoditi nužne promjene koje su u intereesu većine, odnosno Države, jer nije razumno da to čine radnici koji Boga mole da ostanu na poslu i prehrane svoje porodice. Pitanje: jesu li intelektualci moralno odgovorni kada šute?
• Svaka generacija u svakoj naciji (i Državi) treba da ostavi svjedočanstvo o vremenu u kome je živjela. Stoga mojoj, zreloj generaciji (ali i sebi) postavljam pitanje: zašto glasno šutimo kada nam se razara ekonomsko tkivo, jer smo zvanično dužni preko 13 milijardi, a stvarno još i više (utrošenih za finansiranje preglomazne javne potrošnje) i demografsko tkivo (jer u inostranstvo odlaze mladi, obrazovani ljudi!?) Nadalje, konkretizujem pitanje društvene odgovornosti: zašto ni jedan od silnih univerziteta, instituta i akademija nije obradio za Državu važne teme i time dokazao da je ovakva politika na duži rok neodrživa. Teme od posebnog interesa bile bi:

1. Statističko kvantitativna analiza efekata javne potrošnje na privredu BiH, gdje bi se dokazala sva pogubnost previsoke javne potrošnje u odnosu na BDP i nepovoljnost njene strukture;
2. Da li je inostrani kapital zaista determinanta privrednog razvoja BiH?
3. Utvrđivanje granice optimalne zaduženosti po osnovu javnog duga i kvalitetno i odgovorno upravljanje javnim dugom;
4. Kolerativna analiza odnosa između bruto društvenog proizvoda (BDP) i negativnih eksternalija, nastalih po osnovu troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i, kao posljedica toga, upitnost održavanja socijalnih fondova u budućnosti;
5. Neophodnost racionalnog ustanovljenja i povezivanja tri najznačajnije makroekonomske politike Države-fiskalne, industrijske i monetarne politike.

Shvatajući i svoju odgovornost za (ne)učinjeno, protekle dvije godine intenzivno sam radio na obradi udžbenika „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“. U njemu sam statističko-kvantitativnom analizom dokazao neodrživost sadašnje visine i strukture javne potrošnje i nužnost njenog redukovanja maksimalno na 36% vrijednosti BDP-a, što iznosi 12,78 milijardi KM (prema podacima za 2019.). Tekst udžbenika poslao sam Vijeću ministara.

Da bih odgovorio na pitanje da li je inostrani kapital determinanta privrednog razvoja BiH, obrađujem udžbenik na istu temu, gdje ću na kraju istraživanja izvršiti statističko kvantitativnu analizu međuzavisnosti inostranog kapitala i privrednog razvoja BiH preko modela jednostavne i modela višestruke linearne regresije i ponuditi odgovarajuća alternativna strateška djelovanja s ciljem maksimiziranja pozitivnog uticaja ovoga kapitala na privredu BiH.

Shvatajući da u BiH ne postoji primjerena industrijska politika koja bi se zasnivala na domaćim komparativnim prednostima, pozivam kompetentne ljude da ju obrade na konceptualnoj, međusektorskoj i izvedbenoj osnovi.

S obzirom da sam fiskalnu politiku detaljno obradio u udžbeniku „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“, ustanovio da je visoka neproduktivna javna potrošnja kočnica privrednog razvoja, ponudio sam odgovarajuća alternativna strateška djelovanja makroekonomske politike da se maksimalno iskoriste pozitivne posljedice ove potrošnje, a minimiziraju njene negativne posljedice.

S obzirom da BiH praktično nema monetarnu politiku koja bi bila ne samo u funkciji monetarne stabilnosti, već i u funkciji privrednog rasta i zaposlenosti (jer osim obavezne rezerve Centralna banka BiH nema ni jedan drugi instrument monetarne regulacije), 22.03.2020. godine ponudio sam koncept monetarne politike BiH na 28 stranica i poslao ga BANU-u i Vijeću ministara BiH. U tom materijalu detaljno sam obrazložio sve pozitivne i negativne strane funkcionisanja Centralne banke BiH po sistemu Cyrrency boarda (Valutnog odbora), uslove za monetarnu ekspanziju kao metod finansiranja investicija, utvrđivanje ciljeva monetarne politike u kontekstu ukupne makroekonomske politike i kako dizajnirati monetarnu politiku BiH koja bi odgovarala razvojnim potrebama bh privrede. Na kraju, bio sam pomalo i drzak, jer sam pozvao obje Akademije, Vijeće ministara, Centralnu banku i nestranačke, a posebno stranački obojene i pristrasne ekonomiste, da u okviru „Akademske besjede“ ili u drugoj formi, javno predstavim i branim koncept monetarne politike u Sarajevu koja bi odgovarala razvojnim potrebama BiH. Odgovora nisam dobio ni od koga!

Nakon očigledne pasivnosti akademske zajednice, nezainteresovanosti vjerskih zajednica za šira društvena kretanja u Zemlji, odlaska mladih i obrazovanih u inostranstvo i pristajanja naroda na pokornost političkim „elitama“, može se izvući samo jedan zaključak: „Bosanci pameti dolaze onda kada im ona više ne bude potrebna“ (Meša Selimović), odnosno kada se razori njegovo ekonomsko tkivo. (*)