Piše: prof. dr. Husein Muratović

U posljednje vrijeme intenzivirane su kojekakve izjave bh zvaničnika i njihovo recikliranje u elektronskim i štampanim medijima. Zanimljivo je da se predstavnici akademske zajednice rijetko oglašavaju. I kada to čine u ime institucija, onda su glavne teme „juriš“ u svijetlu prošlost, sve do Kulina bana, ali bez izvlačenja pouka za rješavanje sadašnjih problema u Državi. Drugi  intelektualci obraz  prodaju za interes, tako da nisu vrijedni ni spomena. Treći su oni kojima je pun kufer fraza i lažnih obećanja naših zvaničnika. Nakon ovih saznanja običan, misleći čovjek, mora se zapitati: kada će Bosanci postati punoljetni, iako ih ogromna većina ima preko 18 godina?! Jer, ne činiti ništa, odnosno prepustiti stranačkim interesnim (budžetkim i tenderskim) skupinama da i dalje pljačkaju narod narodnim novcem i rasprodajom javnih dobara i zloupotrebljavajući nacionalne i vjerske emocije, odražava maloljetnost naroda. Dokle? Zar narod konačno ne vidi da je u igri bezobrazna i skupa igra nacionalnih poglavica samo u cilju da se i dalje  održe na vlasti (sva tri ekstrema se brane i hrane međusobno), skrenu pažnju sa životnih problema građana i čekaju da njihove fingirane sukobe riješi Visoki predstavnik. Narodi BiH konačno moraju shvatiti da je u igri kultura anarhije, oličena u kulturi materijalizma ili bolje rečeno, animalnoj (životinjskoj) „kulturi“ (nagona i grabizma), koja će dovesti do raspada i ovo malo preostalog sistema vrijednosti.

Čitalac me s pravom može upitati: zar sloboda izbora nije pravo naroda?! Odgovor je-da, ali u okviru kulturoloških i moralno prihvatljivih principa. Van toga, sloboda koja nema granice, prelazi u anarhiju. U iole pristojno uređenom društvu, vrijednosti se ne nameću silom. Međutim, kod nas se „vrijednosti“ nameću medijski, politički, obrazovno, vjerski i na svaki drugi način, ali ne na vrijednosnim, već na mafijaškim principima, koji ugrožavaju sistem.

Naredno pitanje čitalaca može biti slijedeće: šta narod treba znati i na šta ne smije pristati? Odgovor je da narod mora znati istinu, jer laži gomilaju veće gluposti (i zloupotrebe) i ne pristati da ga se tretira kao bezličnu, nacionalno upakovanu masu. Čitalac mi može postaviti i treće pitanje: zašto ulaziš u područje sociologije, a ne ekonomije, jer ti je to profesionalno usmjerenje? Odgovor je vrlo jednostavan: sociološke anomalije u društvu u konačnici se odražavaju na ekonomiju, kao materijalni temelj svake ozbiljne države.

S obzirom da je u BiH uglavnom u igri ekonomija paradoksa, ukazaću samo na neke od njih. Najsvježiji pardoks je da se ne povlače sredstva sa računa Centralne banke BiH, dobijena od MMF-a po osnovu alokacije specijalnih prava vučenja (SDR) u iznosu 602.540.349,06 KM. Ali, da bi se ova sredstva rasporedila na entitete, Ministarstva finansija moraju Centralnoj banci dostaviti instrukcije i listu potpisnika za njihov transfer (raspored), što ne čine već 10 dana zbog poznatih blokada od entiteta RS, radije se zadužujući kod komercijalnih banaka uz visoku kamatu. U vezi s ovim, javnost se mora zapitati: da li bi zvaničnici blokirali raspored ovih sredstava da im od njih zavise plate? Sigurno da ne bi. Ako za trenutak zanemarimo Dodikovu nakaradnu „zaštitu“ srpskog naroda, postavlja se logično pitanje: da li će onda ozbiljni inostrani investitori i pomisliti da svoj kapital ulažu u BiH, kada se njeni zvaničnici ne mogu dogovoriti oko rasporeda besplatnih sredstava od MMF-a. Sigurno je da neće. Čemu onda služe priče o brizi za narod i njegovom zapošljavanju. Baš ničemu, osim da se i dalje vide sve pukotine trojca vlasti, na kojima raste korov, izražen u neodgovornosti i daljnjem rušenju Države. Drugi paradoks je u namjernom rušenju i ovo malo investicione klime neophodne za inostrana ulaganja. Jer, političke, ideološke, statusne, disolucijske i druge razlike i prepucavanja najveća su brana ino ulaganjima. S tim u vezi narod konačno mora zapitati tronacionalne kauboje: imate li vi ijedan zajednički sadržilac, osim ostanka na vlasti?! Da li je uopšte moguće govoriti o ekonomskom rastu i zapošljavanju kada je očigledno u igri otvorena politika blokada, kao najgori vid brane ino investicijama i kada ne postoji funkcionalno i operativno djelovanje Vijeća ministara, Predsjedništva BiH i Parlamentarne skupštine BiH. S tim u vezi direktno ih pitam: da li ste uredno primili plate i druge naknade, da li imate obraza da ih primite u iznosima koji su čak sedam puta veći od prosječnih radničkih plata i dokle ćete prodavati maglu narodu?! Ključno pitanje narodu je: zašto dozvoljavamo šarlatanima da vladaju na lažima?! Jer, u vrijeme korone i nužnosti podsticanja privrede, podsjećam bh zvaničnike na jedan od najvažnijih faktora privrednog rasta, odnosno inostrani kapital, ostvaren preko različitih modaliteta priliva: direktnih inostranih investicija, zajedničkih ulaganja, slobodnih zona, koncesija i kredita.

Budući da su direktna ulaganja najpovoljniji modalitet priliva inostranog kapitala, ukratko ću objasniti kako ga privlače zemlje u okruženju, a kako mi u BiH. Tako ga Srbija privlači visokim iznosima subvencija, cijenom radne snage, izgradnjom poslovne infastrukture, direktnim pokrivanjem tekućih troškova poslovanja, neinzistiranjem na saniranju okoliša, poreskim olakšicama i tajnošću ugovora o ulaganju. O svemu ovome odlučuje jedan čovjek (predsjednik), tako da su moje kolege (profesori Ekonomskog fakulteta Beograd) posrednim putem utvrdile da se inostranim ulagačima izgrađuje kompletna poslovna infrastruktura (ponekad čak i proizvodne hale), pokriva dio troškova iz budžeta (čak dio i za plate), subvencioniraju energenti, daju poreske olakšice, što za posljednjih desetak godina sve skupa iznosi i do milijardu eura. Da ovakva politika na duži rok nije opravdana, pokazala su zbivanja u Srbiji sa nekoliko inostranih ulagača, koji traže povećane subvencije ili prijete odlaskom. Stoga su profesori Ekonomskog fakulteta Beograd s pravom  zaključili da je opravdano investiranje u poslovnu infrastrukturu (jer ona ostaje kada se ino investitor povuče), ali ne i davanja za plate i veće subvencije u odnosu na istovjetna domaća preduzeća. Za razliku od Srbije, Slovenija inostrane ulagače privlači na način da ih stavlja u istu ravan sa domaćim firmama, garantujući im slobodan transfer kapitala i dobiti, neoporezivanja dobiti ako se ona reinvestira i garantujući za makroekonomske rizike na koje inostrani ulagač ne može uticati. Na osnovu ovoga i drugih iskustava, BiH treba odrediti politiku direktnih inostranih ulaganja (jer ne snosi rizik za ulaganja).

Faktori od kojih zavise direktna ino ulaganja su višestruki. Zbog ograničenosti prostora, ovom prilikom ne razmatram teorije o ino ulaganjima, prednosti sa stanovišta ino ulagača, motive i očekivanja (osim zarade), rizike ino ulagača, prednosti ovih ulaganja sa makro i mikro aspekta za ino ulagača i načine kako oni mogu izigrati zemlju ulaganja (recipijenta). Jednostavno, fokus je na koristi za zemlju u koju inostrani investitor ulaže, odnosno:

  • dolazak do kapitala (akumulacije), kojeg nema dovoljno domaća privreda,
  • dolazak do savremenijih tehnologija, kojih nemamo, a neophodne su nam,
  • povećanja produktivnosti, koju zatijeva konkurentno inostrano tržište,
  • dolazak do savremenijeg menadžmenta, kojeg objektivno nemamo,
  • dolazak do kvalitetnijeg marketinga, koji nam je prijeko potreban za ino tržište,
  • ustanovljenje veće poslovnosti u poslovanju,
  • prodor na inostrana tržišta plasmana i povećanje izvoza,
  • porasta zaposlenosti,
  • povećanje plata zaposlenih,
  • povećanja javnih prihoda za budžet i sl.

Faktori od kojih zavise ino ulaganja su brojni, a najvažniji su faktori investicione klime:

  • politička stabilnost i stabilnost uslova privređivanja, pravna sigurnost, sigurnost uloženog kapitala i mogućnost nesmetanog transfera kapitala i ostvarene dobiti, povoljan vanjskotrgovinski, carinski i monetarna tretman,
  • poreski podsticaji (eliminisanje dvostrukog oporezivanja, prihvatljive stope poreza na dobit, postojanje poreskih praznika, mogućnost ubrzane amortizacije, olakšice po osnovu ulaganja, umanjenje doprinosa, carinska izuzeća, ostale olakšice),
  • mogućnost dugoročne predvidivosti političke, pravne, poslovne, socijalne i svake druge stabilnosti, koja može uticati na ulaganja inostranog investitora,
  • nepostojanje povlaštenog tretmana za ulagače iz bilo koje zemlje, nesmetan pristup tržištu proizvodnih inputa i plasmanu proizvedenih autputa,
  • nepostojanje visokog stepena korupcije u javnoj upravi,
  • podjednak poslovni, pravni i svaki drugi tretman inostranog sa domaćim ulagačem.

Prosječno obrazovanom građaninu ove Zemlje jasno je da od šest navedenih faktora, važnih za privlačenje inostranih ulaganja, kod nas ne postoji ni jedan. Ekstremno negativni faktori su politička nestabilnost, nemogućnost dugoročnog predviđanja političke i pravne sigurnosti i korupcija u institucijama Države.

U BiH je uobičajena priča da ne postoje mjerljivi parametri vrednovanja rada političara, posebno onih na najvažnijim funkcijama, što je apsolutno netačno. Ako bi ih mjerili po osnovu šest navedenih kriterija, onda bi svi oni morali odmah podnijeti ostavke. S tim u vezi direktno ću postaviti pitanja svakom nacionalnom poglavici. Kao najdrskijeg, Dodika, direktno i javno mora se upitati:

  • Kako to i od koga štitiš srpski narod, kada ga ti i tvoja bratija kradete na svakom koraku preko naštimanih tendera, prodaje prirodnih resursa, šurujući sa Litvancima i gubljenjem oko milijardu maraka, propašću Robnih rezervi RS, odlaskom u stečaj tri banke zbog kredita koje nisu vratili tvoji tajkuni, stranačkog zapošljavanja u javnim ustanovama i javnim preduzećima?
  • Kako to štitiš srpski narod od Bošnjaka, kada ti je Federacija prošle godine preko Uprave za indirektno oporezivanje BiH dala više nego što treba 840 miliona KM i spasila te od bankrota, a bratska Srbija za pet godina u novcu i naturi dala ti je samo 73,6 miliona €ura. Milorade, iako je od tebe, previše je drsko i prozirno!?
  • Zar ne misliš da tvoje kaubojsko ponašanje ne vide strani ulagači i bježe od tvog entiteta, ne pomišljajući bilo kakva ulaganja?
  • Dokle ćeš se tješiti pričom da te želi Srbija i da ćete ona spasiti i ekonomski, kada se i sama zadužuje i kada nastavnik fizike sa punih 40 godina staža ima penziju 254 eura?

Pitanja za Čovića: čija politika sahrani Soko, Aluminij, Vitezit i druga preduzeća, zašto je najveće iseljavanje Hrvata gdje apsolutnu vlast ima tvoj HDZ, koja je to „oluja“ spojila tebe i Dodika, dokle ćeš da gajiš presuđeni UZP, pričajući o europskim vrijednostima i europskom putu i na tim postulatima privlačiti inostrane investitore? Zar stvarno ne shvataš da si ti najveći legitimni zastupnik praznih prostora i da materijalno caruješ na muci ovoga naroda?!

Pitanja za Izetbegovića: kada ćeš stvarno igrati za Državu, a ne za Stranku, kada ćeš igrati sa najjačim igračima, a ne sa stranačkim poslušnicima drugoligaškog ranga, dokle ćeš štititi aktere respiratora, tunela Hranjen, auto-cesta, itd., dokle ćeš popuštati Dodiku i Čoviću na najvažnijem ekonomskom faktoru-novcu?

Pitanje za vas trojicu: kako ovakvom „politikom“ mislite privući inostrane ulagače u BiH?! (*)