Piše: prof. dr. Husein Muratović
U Zborniku radova sa Simpozija održanog u Bužimu na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, između ostalih, uvrstio sam i dio intervjua koji je Meša Selimović dao „Preporodu“, pod naslovom „Moja filozofija je iz moga tla i iz moga muslimanskog korjena“ i esej Isidore Sekulić, pod naslovom „Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti“. Ovo sam učinio s namjerom da čitaoci, posebno oni mlađi, znaju istinu o velikom i neponovljivom Meši i da se Bošnjaci olako ne odriču svjetski vrijedne književne gromade. To što sadašnji mali književnici i zlonamjerni i/ili polupismeni bošnjački političari nastoje biti veliki blateći velikog Mešu da se on izjašnjavao kao Srbin, olako isporučuju najveću knjiženu gromadu Bošnjaka velikosrpskoj politici, što je nedopustivo. Nakon što pročitaju ovaj intervju, korektni ljudi uvjeriće se da sam u pravu kada branim najvećeg filozofa među književnicima i najvećeg književnika među filozofima (Mešu), posebno kada je u pitanju slojevitost ljubavi i misli.
Intervjuu sam dao naslov, citirajući velikog književnika: „Moja filozofija je iz moga tla i iz moga muslimanskog korjena“. Objavljivanje samo dijela intervjua aktuelno je i danas kao da je razgovor vođen juče. Ključni razlozi zašto sam odabrao baš ovaj intervju su u tome što je Meša Selimović tada rekao: ako je jedan narod priznat (Muslimani), on ima pravo da naziva svoj jezik kako hoće, sva moja filozofija je iz ovog (bosanskog) tla, iz mog muslimanskog korjena, iz naše tradicije, našeg duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da sam tim duhom prosto emaniran. Veoma mi je drago što je ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta, kulturan čovjek mora da se oslobodi predrasuda, ustručavanja… i da ima potrebu za iskrenošću koja znači nežaljenje ni sebe ni drugih i tada sve postaje lako, merhamet i humanost koja je postojala i u najtežim vremenima ostaje mi najljepša i najvrijednija osobina kod našeg naroda, Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što sam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.
Navedenih pet teza odabrao sam jer su one univerzalno vrijedne iako u fokusu imaju Bosnu. Prihvataju ih ljudi širom svijeta, ali, na žalost to 1992. godine nisu prihvatile naše komšije, tako da su pogazile i ono malo dostojanstva, iako su ga uopšte istinski i imale.
Tvrdnje naših novosklepanih književnika da Meša Selimović nije Musliman (Bošnjak) ne samo da su netačne već su i uvredljive, što se vidi iz drugog citata. To što se nasjeda na jeftine (lažne) velikosrpske priče o Meši Selimoviću i Skenderu Kulenoviću ne treba da nas čudi, jer smo svjedoci kako tumače zadnji rat i krivce za njega. Slično je i sa velikohrvatskom politikom koja je po svaku cijenu svojevremeno htjela croatizirati Maka Dizdara. Stoga se postavlja ključno pitanje: zašto najznačajnije naše ljude svojataju, a tvrde da smo nekulturni. Mi Bošnjaci moramo biti toliko pametni da ne nasjedamo na ovakve tvrdnje i ponosno isticati da su pomenuti književnici pršljenovi kičme naše kulture, koji zajedno sa slikarima Mersadom Berberom, Ismetom Mujezinovićem, Safetom Zecom, Mehom Sefićem, Ismetom Voljevicom, Enverom Krupićem i mnogim drugim književnicima, zatim učenjacima svjetskog glasa – Muhamedom Filipovićem, Kasimom Prohićem i Feridom Muhićem i umjetnicima Safetom Isovićem i Danisom Tanovićem i mnogim drugim, čine raskošnu alegoriju kulture Bosne. Jedinstveno za sve njih jeste da su slobodu shvatali kao stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome! Ako bi mi kao priređivaču ovoga teksta bilo dopušteno da u najkraćem sublimiram srž gledanja Meše Selimovića na sreću, onda bih rekao: put za čovjeka ima smisla ako se pronađe put sreće, dubina doživljaja i intenzitet života. Stoga se treba osloboditi ograda i racionalnosti („ubijaju želju“) da bi se postiglo nemoguće. Jer, sve što su ljudi stvorili, bio je san o nemogućem. Za to je najljepši neostvaren san: on je mjera za ono što je stvarno (Meša).
U Zbornik radova, na preporuku rahmetli akademika Muje Demirovića, uvrstio sam i izvode iz eseja velike književnice Isidore Sekulić pod naslovom „Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti“! Vrijednost ovoga eseja posebno je važna jer je objavljen u vremenu kada Muslimani nisu bili priznati kao nacija i kada su tretirani ka „provincija u pozadini“ Uz to, Isidora Sekulić je bila prva žena akademik i prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, rođena 1877. godine u Bačkoj, umrla 1958. u Beogradu. Ova književna i ljudska gromada imala je hrabrosti (i poštenja) da prva napiše esej o bosanskom jeziku, nudeći ovaj jezik kao praznik, kao govor kulturne smotre naroda, videći u ovom jeziku samo ljepotu, posebnost i dubinu. Teško da će neko moći nešto tako napisati jer ovaj esej predstavlja izraz i praznik pisane riječi.
Djela Isidore Sekulić trebaju biti obavezna literatura u osnovnim i srednjim školama u BiH, te na Filološkom fakultetu, a navedeni esej postavljen na društvene mreže da bi se ovaj jezik vidio kao gromada zlata koja blješti na prostoru Evrope, tako da moramo biti ponosni što smo pripadnici naroda koji govori bosanski jezik, za razliku od nepoznavanja (i negiranja) bosanskog jezika od kojekakvih šatorskih pjevača, novokomponovanih magistara i doktora različitih „usmjerenja“ koji besramno pričaju ono o čemu pojma nemaju. Dakle, istaknimo, naglasimo i čuvajmo naš bosanski jezik kao gromadu zlata koji blješti ne samo u BiH, već i na prostoru ex Jugoslavije i Evrope. (*)