Prof. dr. Nedžad Bašić
Ovo su teški dani za one koje je nesreća, glad i strah od smrti natjerali da se ovih dana nađu u izbjeglištvu u Bihaću. Stisnut između nemoći, stida i ljudske bezosjećajnost, jedan od najljepših gradova na Balkanu ovih dana je mjesto planetarne sramote koja se je ispriječila svemu onome što je ljudsko, fino i humano u ovom malom gradu ispod Plješevice.
Nije bilo tako davno, da bi palo u zaboravnost, kada su iz ovog grada kretale kolene nemoćnih i uplašenih izbjeglica bježeći pred hordama smrti u nepoznati svijet koji ih je dočekivao sa svom ljudskom toplinom i razumjevanjem. Danas oni koji su se tek vratili iz izbjeglištva dočekuju nemoćne, promrzle i uplašene izbjeglice s drugog kraja svijeta, s uzdignutim „vilama i sjekirama“, braneći „svoj“ grad, granicu, domovinu, od onih koji bi samo da se sklone od studeni, gladi i umiranja. Braneći ono što je „njihovo“ okrenuli su se protiv onih koji im to najmanje ugrožavaju, koji su najmanja opasnost za „njihov“ grad, „njihovu“ domovinu, dok pred onima koji im svakodnevno rastačaju i uništavaju njihov život, onih koji im „njihov“ život čine nehumanim i nedostojnim življenja čovjeka u 21. stoljeću, koji im „njihovu“ domovinu izlažu najbrutalnijem poniženju i sramoćenju, ostaju perfidno poslušni i krajnje mizerni.
Oni sa podignutim vilama i sjekirama ispred BIRE i MIRALA, koji ne dozvoljavaju da im „prljavština i zaraza“ izbjeglica ne naruši njihovo blagostanje, mir i zadovoljstvo života u „njihovom“ gradu, na koji se svake zime sruči više od 25 hiljada tona gareži i pepela, samo zbog toga što u njemu ni u 21. stoljeću nema centralnog grijanja a bilo ga je prije 20 godina, sigurno ne znaju da su u zapadnim zemljama 30% liječnika i 35% medicinskih sestara, migranti (izbjeglice) koji danas stoje na braniku odbrane čovječanstva od nevidljivog i opasnog virusa koji razara i njih same.
Šta bi bilo potrebno da se „hrabrost“ ubiti ili protjerati izbjeglicu pretvori samo u jedan gram razumjevanja, saosjećanja i morala onih koji su preprečili put do BIRE ili MIRALA, tim nesrećnim ljudima. Da li se taj jedan gram razumjevanja, saosjećanja i morala može naći u činjenici da je 1 od 4 radnika u građevinarstvu i rudarstvu, 1 od 5 radnika u preradi hrane, migranti u zemljama Zapada, upravo tamo gdje „gomila“ sa podignutim vilama i sjekirama šalju svoju djecu čije su perspektive života uništene u „njihovom“ gradu i „njihovoj“ domovini, upravo od onih koji su im ugurali u ruke „vile i sjekire“ da spriječe te nesrećne ljude da prežive. Treba li i koliko pameti da se shvati da spriječavanje tih ljudi da prežive ne znači ništa drugo do osuđivanja sopstvene djece na vječitu bijedu i umiranje.
Da li se sa podizanjem „vila i sjekira“ prema slabom, uplašenom i gladnom izbjeglici može promjeniti naša budućnost? Ili se naša budućnost mijenja dizanjem glasa pritiv onih koji su napravili „naš“ grad, „našu“ domovinu takvu da ne može riješiti ni najmanji problem kao što je problem rješavanja toplog obroka i prenoćišta za one koji su u bijegu od smrti i gladi? Niko nije postavio pitanje odgovornosti onih koji nas svakodnevno dovode do ludila svojim lažima, pljačkama i manipulacijama, umjesto da urade reformu društva u kojem bi svaki izbjeglica mogao dobiti privremenu radnu dozvolu, kao što to rade napredne i civilizirane zemlje, i na taj način bezbolno i efektno rješavaju pitanje njihove egzistencije dok se nalaze u njihovoj zemlji. I umjesto da se „država“ okrene brzom i efektnom rješavanju pravnih puteva i otklanjanju problema koji stvaraju pravne prepreke da ti mladi ljudi sami mogu na legalan način da se brinu o svojoj egzistenciji dok su tu, država i lokalni pljačkaši, koji imaju ovlašćenja u svojim rukama, radije koriste „vile i sjekire“ u rukama neukog naroda kao orginalni izraz njegove „patriotske“ borbe za „svoj“ grad i za „svoju“ domovinu, sa čime šalju ružnu i monstrouznu sliku sopstvenog naroda u svijet. „Politički pametne i lokalno vođene“ reforme brzo bi dale fantastične rezultate koji bi mogli efektno da promjene unutarnju socijalnu i međunarodnu političku sliku ove zemlje. Treba nam samo drugačiji razgovor – ne o tome jesu li izbjeglice dobre ili loše ili bi granice trebale biti otvorene ili zatvorene, ili bi policija trebala imati manje ili više ovlašćenja da mlati i razgoni izbjeglice. Trebamo razgovor o budućnosti našeg društava gdje su prijeko potrebni radnici u industriji, berači voća, rudari, mehaničari, vodoinstalateri, inžinjeri, profesori, ljekari i medicinske sestre… pošteno plaćeni i priznati za doprinos koji daju. Bez obzira odakle su i ko su. Prepoznavati izbjeglicu i odnositi se prema njemu po tome kojoj vjeri, rasi i kulturi pripada nije ništa drugo nego propagiranje i širenje nacizma, koji se je nažalost kod nas već udomaćio i prerastao u „vile i sjekire“ odbrane „svoga“ grada, „svoje“ domovine i „svoga“ naroda.
Ako bi narod podigao „vile i sjekire“ u cilju zaustavljanje ove politike nacizma, ova zemlja zadobila bi poštovanje u svijetu, njeni ljudi bili bi cijenjeni i uvažavani a izbjeglice koje bi prolazile kroz nju uz kraća ili duža zadržavanja nosile bi najljepša sjećanja na nju i njene ljude. Ovako o njoj se šire ružne slike i ostaju jeziva sjećanja onih koji su prolazili kroz nju ili su se kraće ili duže zadržavali u njoj. (*)