Ima li teokratska država doseljenika u Palestinu pravo postojati?

Nijedan narod na svijetu nema pravo na državu ako je ona rasistička aparthejd država etničkog čišćenja ljudi druge vjere, nacije, političkih i drugih uvjerenja

Sead Alić

Pitanje iz naslova ovog teksta može se pročitati na različite načine. Može se recimo skratiti na pitanje: Ima li Izrael pravo opstanka? Ili recimo: Imaju li Židovi pravo širiti svoju teokratsku državu na tlu Palestine? Naravno moguće je odčitati i kao pitanje: Treba li Izrael uništiti?

Najjednostavnije je odbiti čitati tekst koji postavlja ova pitanja i autoru prilijepiti naljepnicu mržnje. Stoljetna indoktrinacija Zapada posredstvom globalnih medija razvijala je strah od ovakvih razmišljanja, a taj strah pomagao je oblikovati politiku proizvodnje u neprijatelje svih onih koji postavljaju ovako jednostavna, otvorena i historijom uvjetovana pitanja.

Da budemo odmah načisto: Ovako ustrojena rasistička država koja njeguje aparthejd, koja ne poštuje odluke Ujedinjenih naroda i međunarodnih sudova, koja se ne drži dogovora i potpisanih ugovora, te koja pod krinkom civilizirane države barbarski istrebljuje palestinski narod – nema pravo postojati!

Priznati ovakvoj državi pravo na postojanje znači ozakoniti aparthejd na svjetskoj razini. Dopustiti etničko čišćenje domorodaca, Palestinaca u njihovoj vlastitoj zemlji znači otvoriti pandorinu kutiju zla i dati vjetar u leđa imperijalnim nadama velikih sila da će oružje odlučivati o sudbini nenaoružanih ili slabije naoružanih naroda, odnosno o sudbini čovječanstva.

Kad govorimo o Izraelu onda govorimo o državi koju je omogućio britanski imperijalni stroj i koji je malom postotku doseljenika 1948. godine dodijelio ogroman postotak palestinske zemlje: „Usprkos činjenici da su Židovi činili izrazitu manjinu u pogledu stanovništva i posjedovanja zemlje, plan o podjeli predao je 55,5 procenata Palestine predloženoj židovskoj državi (Izrael će kasnije taj procent snagom oružja povećati na 78 procenata)“ [1]

Priznanju Izraela kumovala je i tragična sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Nitko na svijetu tada nije mogao misliti da bi se žrtve holokausta mogle pretvoriti u provoditelje jednog novog genocida. Samo su upućeni znali da se nešto takvo pripremalo: „U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela ‘okupirano je i njihovi stanovnici protjerani’. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo ‘zbrisano’. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947. godine, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski ‘napadi ili strah od mogućih napada’. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948., kada se svaki ‘egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada‘“[2]

U temeljima države koja je nastajala nakanama britanskog imperijalizma i na krilima osjećaja grižnje savjesti Europe, nalazi se cionistička intencija koja je postala dogma svih izraelskih vlada. Može se oslikati stavovima jednog od nekada najglasnijih cionista Ze’eva Jabotinskog: „‘Kolonizacija cionista mora se ili prekinuti ili do kraja sprovesti usprkos volji domicilnog stanovništva’. Zašto? Jednostavno rečeno, povijest pokazuje da će se ‘svaki autohtoni narod opirati strancima doseljenicima“ [3]

U izjavama prvih cionista vidljivo je pravo stanje stvari: postoji domicilni narod i postoje doseljenici. Domicilni narod nije htio prodavati svoju zemlju, pa je cionistički pokret pokrenuo terorističke aktivnosti. Autohtoni narod koji spominje Jakobinsky je palestinski narod. To je narod kojeg danas žele protjerati iz njihove domovine, dijelom ubijanjem a dijelom stvaranjem uvjeta koji Palestincima onemogućuju život u Palestini.

Svijet je nakon priznanja Izraela ozbiljno razmišljao o dvije države kao rješenju problema u Palestini/Izraelu. I administracija Izraela načelno bila za takvo rješenje. No nijednim činom nije potvrdila verbalno iskazanu volju da se oblikuje Palestina kao neovisna i samostalna država. U tome je Izrael vidio samo opasnost. Izraelska administracija nastavila je razvijati politiku aparthejda kojoj je krajnji cilj bio izbaciti blislkoistočne ‘crnce’ iz Palestine. Da bi to potkrijepio White izdvaja neke od nehumanih postupaka s liste koju je 1973. godine donijela Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvajajući Međunarodnu konvenciju o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda:

• Lišavanje jednog ili više pripadnika jedne ili više rasnih grupa prava na život i slobodu ličnosti… nanošenjem teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima jedne ili više rasnih grupa, gaženjem njihove slobode ili dostojanstva, ili podvrgavanje istih mučenju ili okrutnom nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
• Sve zakonske i druge mjere sračunate da onemoguće jednu ili više rasnih grupa da učestvuju u političkom, društvenom ili ekonomskom životu zemlje, (uključujući) pravo na odlazak i povratak u zemlju, pravo na državljanstvo, pravo na slobodu kretanja i stanovanja…
• Sve mjere, uključujući tu i zakonske, sračunate sa ciljem podjele stanovništva po rasnoj osnovi stvaranjem izdvojenih rezervata i geta za pripadnike jedne ili više rasnih grupa…eksproprijacija zemljišnih posjeda koji pripadaju jednoj rasnoj grupi…

Izrael je bio i dalje jeste… kriv za ove zločine, koji su mnogo ozbiljniji, budući da su ‘počinjeni u cilju uspostavljanja i održavanja dominacije grupe lica jedne rase nad grupom lica druge rase’“[4] I nešto dalje: „…izraelska prošla i sadašnja politika prema autohtonim Palestincima u potpunosti odgovara (spomenutoj) definiciji aparthejda kako se ona navodi u međunarodnom pravu – i međunarodna zajednica odmah treba da se postavi prema ovoj politici kao aparthejdskoj.“[5]

Treba li dopustiti postojanje države u kojoj su zločini prema autohtonom stanovništvu ‘počinjeni u cilju uspostavljanja i održavanja dominacije grupe lica jedne rase nad grupom lica druge rase’? Na ovako postavljeno pitanje mnogi će odgovoriti negativno. No ako se preformulira u pitanje treba li dopustiti Izraelu da opstane, tada će najveći broj odgovora biti pozitivan. Ima još takvih proturječnih situacija.

Ben White uz kojega propitujemo Ima li teokratska država doseljenika u Palestinu pravo postojati? Bilježi: „Kao i u Južnoj Africi, bijeli naseljenici u Palestini su protjerali autohtono stanovništvo, negdje oko dvije trećine Palestinaca, sa zemlje koja je 1948. Postala Izrael, uzeli su njihovu imovinu i ozakonili segregaciju onih koji su ostali“[6]

Kao što su bantustane u Južnoj Africi iscrtali bijelci za crnačko stanovništvo, na sličan način su doseljenici iscrtali mape svojim visokim zidovima da bi razdvojili, zatvorili, okružili i onemogućili normalan život Palestincima: „‘Izdijeljena i nepovezana teritorija, koja se nalazi na neplodnom i graničnom dijelu zemlje’ bez ‘ikakve kontrole’ nad prirodnim resursima ili pristupu ‘teritorijalnim vodama’ – kao što ćemo vidjeti, zastrašujuće je precizan opis OPT-a danas.“[7]

Osvojeni palestinski teritorij je dakle područje realiziranja aparthejda (Područje Gaze je svojevrsni logor na otvorenom, pa o aparthejdu u tom logoru ne treba posebnih obrazloženja.) No na Zapadnoj obali provodi se ‘lukavi aparthejd’ koji je ponešto naučio od onog južnoafričkoga:

„Izrael nije sprovodio takozvani ‘sitničavi aparthejd, tj. ne postoje javni toaleti označeni sa ‘Jevreji’ i ‘nejevreji’… jer ‘da je diskriminacija Palestinaca upisana u izraelski zakon tako jasno kao diskriminacija crnaca u Južnoj Africi, onda bi sigurno bila ugrožena podrška svijeta’“[8]

„Dok su tokom aparthejda u Južnoj Africi doseljenici ‘iskorištavali’ ‘radnu snagu’ domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano. Moglo bi se reći da je cionizam gori prema domicilnom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi – Izraelu treba zemlja ali bez naroda“.[9]

Pitanje koje se nameće glasi: Treba li opstati država koja ne pristaje na podjelu teritorija između autohtonog stanovništa i doseljenika i koja k tomu želi autohtono stanovništo aparthejdom natjerati na bijeg iz vlastite zemlje. Na ovako postavljeno pitanje odgovor bi vjerojatno bio negativan. Ali ako ga postavimo u obliku Treba li Izrael opstati, bit će kolebanja. U čemu je razlika?

Velika je razlika u predodžbi o tome što je Izrael. Onima koji nasjedaju na propagandu Izrael je civilizirana demokratska država s ‘najhumanijom’ armijom na svijetu. No kako nazvati državu koja je nastavila tamnu tradiciju južnoafričkog aparthejda?[10] Kako civiliziranom nazvati državu koja svoje građane druge vjere ograđuje zidovima, opkoljava nelegalno izgrađenim naseljima, straši kontrolnim punktovima, kojima zabranjuje kopati bunare za vodu, kojima čupa maslenike iz zemlje, koje protjeruje…? Zar se demokratskom može nazvati država u kojoj svaki časnik okupatorske vojske ima pravo bilo kojeg palestinca bez suđenja zatvoriti na šest mjeseci a onda produžavati zatvor u nedogled? Koliko demokracije ima u odluci da se konfiscira imovina Palestinaca koji samo na jedan dan ne budu nazočni u svojoj kući? Je li demokratski čitava sela pretvarati u područje vojnog interesa, a kada ga Palestinci napuste popunjavati ga Židovima doseljenicima? Je li demokratska i civilizirana država u kojoj je zakonom zabranjeno praktički ukradenu zemlju prodavati Palestincima? Na djelu su rasni zakoni koji su ubili milijune Židova a koji su sada na snazi u otetoj zemlji palestinskoj.[11]

„…1998 godine usvojen je Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda. Izrael je bio jedna od sedam zemalja (od 148) koje su glasale protiv Statuta. Statut Međunarodnog krivičnog suda (ICC) ‘zločin aparthejda’ uvrstio je na listu ‘zločina protiv čovječnosti’ definirajući aparthejd kao: ‘Nehumane postupke… počinjene u kontekstu institucionaliziranog režima sistematskog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne grupe nad drugom Rasnom grupom ili grupama i počinjenih i u namjeri održavanja takvog režima…“[12]

„Nadbiskup Desmond Tutu je nakon puta u Palestinu napisao članak ‘Aparthejd u Svetoj zemlji’. Bio je potresen jer ga je situacija u kojoj su bili Palestinci podsjetila na ono što se događalo crncima Južne Afrike. Njegov je stav bio: ‘Izrael nikada neće postići sigurnost i bezbjednost ugnjetavanjem drugih ljudi‘“[13]

Ben White mora navesti riječi koje se moraju izgovoriti: „Rasistička politika izraelske države opće je mjesto tako da čak i strani posmatrači uzimaju zdravo za gotovo ono što bi se u drugim kontekstima smatralo apsurdnim ili čak neprihvatljivim“.[14]

Pitanju o (ne)opravdanosti postojanja Izraela suprotstavlja se pitanje o prihvatljivom odnosu poniženih, ubijanih, protjerivanih ljudi druge ‘rase’ i druge vjere u toj državi. Naime, ako su zatvarani iza zidova, ako su ljudi niže rase, ako bez odobrenja ljudi više rase ne mogu izaći iz države, ako im se oduzima njihova zemlja, ako u 21. Stoljeću žive u getima, ako im se rovokopačima uništava infrastruktura neophodna za život, ako ih se siluje, ubija, granatira, zatvara, ponižava, ako im se život na sve načine čini nemogućim – što im preostaje…?

Ilan Pappe to vidi ovako: „Ništa se neće promijeniti ako nastavimo da padamo u zamku tretiranja mitologija kao istina. Palestina nije bila prazna i jevrejski narod je imao domovine; Palestina je kolonizirana a ne ‘otkupljena’ i njen narod je protjeran 1948., prije nego da su dobrovoljno otišli. Kolonizirani narodi, čak i prema povelji UN-a imaju pravo da se bore za svoje oslobođenje, čak vojno, a uspješan završetak takve borbe leži u stvaranju demokratske države koja uključuje sve njene stanovnike…“. [15]

Židovski povjesničar dakle smatra da Palestinci imaju pravo pružiti otpor. Imaju se pravo boriti za svoju slobodu, pa čak i vojnim sredstvima. No bilo kakav pokušaj takve borbe izraelska administracija koristi kao izgovor za nove serije etničkog čišćenja, za nove ratove protiv vlastitih građana. Pappe kaže: „Od samog početka okupacije Palestinci su imali dvije mogućnosti: prihvatiti realnost trajnog zatvora u mega-zatvoru na veoma dug period ili izazivati moć najjače vojske na bliskom istoku. Kad su se Palestinci oduprli – kao što su to učinili 1987., 2000., 2006., 2012., 2014. i 2016. – bili su meta kao vojnici i jedinice konvencionalne vojske. Tako su sela i gradovi bombardovani kao da su vojne baze, a na nenaoružano civilno stanovništvo pucano je kao da je riječ o vojsci na bojnom polju“.[16]

Premda je u ovoj Pappeovoj rečenici sadržana gotovo sva tragedija nemogućnosti otpora, ipak je prisutna i ideja neumitnosti borbe protiv okupatora. Utoliko je važno da je upravo židovski povjesničar (premda je govoreći bitno njegova nacionalnost nevažna) ustvrdio da je Hamas organizacija otpora protiv doseljeničkog kolonijalizma. Kada bi se na njegov način promatralo ono što se događa u Izraelu, mnoga bi nepotrebna pitanja bila izbjegnuta.

Nakon što je postao predsjednik države, Ben Gurion je izjavio kako Arapi mogu još samo pobjeći iz Izraela. Osnovao je i Komitet za imena jer je zamjena arapskih imena židovskim bio dio strategije uništavanja svega arapskog.

Jedan od tragova koji vode razumijevanju politike aparthejda u izraelu je i nepostojanje ustava. White kaže: „Budući da ne postoji ustav zemlje, Zakon o povratku opisan je kao jedan od ‘temeljnih dokumenata’ države koji definira ‘raison d’etre nacije’ i to nacije države koja je domovina svih Jevreja svijeta… Jevreji imaju pravo da se jednostavno pojave i izjave da su izraelski državljani. U suštini, svi Jevreji, ma gdje da su, izraelski su državljani po slovu zakona“.[17] Za razliku od toga raseljeni Palestinci se ne smiju vratiti, a oni koji napuste svoje kuće barem na jedan dan ostaju bez doma.

Pitanje koje se nameće je već postavljeno, ali sada je ‘obogaćeno’: Ima li razloga postojati država koja rasistički dijeli svoje građane na punopravne predstavnike službene vjere i na građane drugog reda prema kojima je dopušten odnos kao prema neljudima? Koji su civilizacijski dosezi države koja priznaje samo vjeru doseljenika, koja granatama uništava sve sakralne objekte ljudi druge vjere? Po čemu je demokratska država koja tjera svoje građane na oružane pobune (da bi imala izgovor za nova ubijanja i smanjenje građana druge vjere u svojoj teokratskoj tvorevini)? Ima li takva država pravo postojati i što joj daje legitimitet? Oružje?  Holokaust? Geostrateški interesi zapadnih sila? Biblija?

„Godine 1901. osnovan je Jevrejski nacionalni fond… zemlja koju bi kupio, po definiciji, postajala (je) neotuđivo vlasništvo Jevreja, i nikada se nije smjela prodavati nejevreju, niti je na njoj mogao raditi nejevrej“.[18] Pozivanje na Levitski zakonik 25: 23 ‘zemlja ne smije biti potpuno prodana, jer zemlja pripada meni’[19]

Ben White navodi i ovaj bitan detalj: „U junu 1948. direktor JNF-a Josef Weitz susreo se s premijerom Ben-Gurionom kako bi razmijenili preporuke Komiteta za premještanje. Prema Weitzu, Ben-Gurion je ‘prihvatio sve što je predloženo’. Bilo je pet posebnih prijedloga:

• Uništiti sela što je više moguće,
• Spriječiti Palestince da obrađuju svoju zemlju,
• Naseliti Jevreje u neka sela i gradove,
• Donijeti zakone po mjeri Jevreja i upotrijebiti propagandu protiv povratka“.[20]

Pitanja koja se nameću su sljedeća:

• Kojoj civiliziranoj zemlji smije dopustiti da se uništi što više sela?
• U kojoj zemlji ravnopravnih građana ljude treba sprečavati da obrađuju zemlju?
• Kakva je to politika i kakva država ako joj je plan rastjerivati autohtono stanovništvo (jedne vjere) i useljavati doseljeničko stanovništvo (druge vjere)?
• U kojoj se to demokratskoj državi donose zakoni po mjeri samo jedne vjere?

Treba li postojati država koja puca na svoje građane dok pokušavaju pokupiti plodove sa svojih polja? Kako razumjeti predsjednika te ‘države’ koji na taj problem gleda (njegovim riječima) ‘preko nišana’? Kako državna uprava može proglasiti neka sela, a onda i neke ljude – nepostojećima? Kako sela u kojima žive obični ljudi mogu biti proglašeni vojnim metama? Možda se intencija takve države može razumjeti iz sljedećih činjenica: „…od 1948. Izrael je usvojio 30 zakona koji uređuju ‘eksproprijaciju zemlje od Palestinaca i njeno prenošenje u državno (jevrejsko) vlasništvo… do sredine sedamdesetih prosječna palestinska zajednica izgubila je oko 65-75 procenata svoje zemlje… Gotovo 200.000 Jevreja preselilo se u prazne arapske gradove i sela, dok su u takozvanim ‘miješanim gradovima’ Palestinci bili koncentrirani u određenim ‘arapskim četvrtima‘“[21] Ako to nije aparthejd, što bi onda mogao biti aparthejd?

Bitno za razumijevanje izraelske inačice aparthejda (koja je strašnija od južnoafričke) je način rada Židovskog nacionalnog fonda: „…organizacijama poput JNF-a, koje u svom ustavu navode da im je glavna svrha ‘naseljavanje Jevreja’ dodijeljene su nadležnosti i ovlasti koje su obično rezervirane za vladu… Izraelski premijer rekao je kako je Cionistička organizacija ‘uspjela da postigne ono za što država nije imala ni nadležnosti ni moći’ Upravo u ovoj činjenici leži ‘prednost Cionističke organizacije nad državom’“[22]

Riječ je dakle o cionističkoj organizaciji a ne državi. Riječ je o doseljeničkom kolonijalizmu koji želi ‘očistiti’ zemlju za narod samo jedne vjere. Radi se o rasističkoj zajednici koja se krije iza pojma države, koja ne poštuje zakone svijeta, te koja pred očima tog svijeta u 21. Stoljeću ubija građane zemlje u koju se ta (cionistička) zajednica uselila.

Zašto u toj cionističkoj aparthejdskoj zajednici ne može funkcionirati demokracija? Pojašnjavaju iz same cionističke organizacije: „Cionistička organizacija u Londonu je obrazložila da je problem s demokratijom to što ona često znači vladavinu većine i ne uzima u obzir različitost tipova i stepena civilizacije ili razlika u kvaliteti… i ako bi se primjenjivala sirova koncepcija demokratije u nekoj bliskoj budućnosti Palestine, većina koja bi vladala bila bi arapska većina“.[23]

Kolonijalisti su dakle imali velike probleme. S jedne strane trebalo je krađu tuđe zemlje prikazati kao rezultat obrane od autohtonog stanovništva. Trebalo je također proizvesti dovoljno provokativnih situacija koje bi domaće stanovništvo navelo na reakciju (koja je opet bila razlogom za odmaze u obliku novih provokacija). Bilo je nužno igrati na kartu civilizirane i demokratske države, a istovremeno razvijati aparthejd. Pred svijetom se trebalo dičiti civilizacijskim dosezima i istovremeno ubijati i krasti. Konačno, trebalo je glumiti demokratske odnose a razvijati aparthejd. Trebalo je mrziti a prikazivati sebe kao zemlju ljubavi i razumijevanja.

Trebalo je stvoriti sistem u kojemu većina neće doći do izražaja a da se istovremeno ‘država’ smatra demokratskom. Po ugledu na Južnoafričku Republiku stvoreno je nešto nalik batntustanima u kojima su instalirane posebne jedinice s posebnim pravilima. Razbijeno je tako stanovništvo. Stvorio se privid izbornih jedinica i privid demokracije.

„Suština izraelskog aparthejda, kada je riječ o načinu na koji je utjecao na palestinske građane u zemlji, jest ‘sistem izuzimanja zemlje’, što je refleksija historijskog cilja političkog cionizma: palestinska zemlja bez Palestinaca. Tri glavna sredstva ovog režima jesu:

• Oduzimanje imovine,
• Sistem ‘posjedovanja i upravljanja javnom zemljom,
• ‘birokratski ugovori kojima se ‘regulira uređenje zemljišta i planira njegovo korištenje. Otvoreni rasizam prema palestinskim građanima Izraela naprosto je proizvod kontradikcije koja je inherentna ideji o ‘jevrejskoj demokratskoj’ državi“.[24]

„Da bi zadržao kontrolu nad pristupom zemljištu i prirodnim resursima a Palestince razdvojio i oslabio, Izrael je na okupiranim teritorijima morao razviti aparthejdski režim mnogo otvoreniji od onog koji je bio na snazi od 1948. godine.“[25]

Ovakav Izrael dakle nema pravo postojati. On ne samo da nije ono za što se predstavlja nego je suprotnost svemu onome što govori. Izrael je nedemokratska tvorevina, rasistička država aparthejda, zemlja opasnih namjera, vojni poligon geostrateških interesa država proizvođača oružja. Izrael je netolerantna, netransparentna država snažne propagande i snažnih obavještajnih službi. Izrael je država o kojoj će tek buduća vremena moći govoriti u punom svjetlu. (*)

[1] Ben White: Izraelski aparthejd, Centar za balkanske i bliskoistočne studije, Sarajevo, 2017. str. 53

[2] Isto, str. 62

[3] Isto, str. 28

[4] Isto, str. 31

[5] Isto, str. 40

[6] Isto, str. 32

[7] Isto, str. 34

[8] Isto, str. 35

[9] Isto, str. 35

[10] Noam Chomsky je u jednom intervjuu ustvrdio da je izraelski aparhejd zapravo gori od južnoafričkoga. Pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=bMnqzjz-QK4

[11] Noam Chomsky u intervjuu Al Yazeeri među ostalim kaže: „Uzmimo Izrael, glavnu temu mog života od ranog djetinjstva. Počeo sam javno govoriti o kriminalnoj prirodi izraelskih akcija 1969. – trebalo je to biti mnogo ranije. Bio sam upoznat s represijom nad palestinskim stanovništvom u Izraelu. Vidio sam to iz prve ruke… Godine 1953. živio sam u Izraelu nekoliko mjeseci u kibucu, koji je u to vrijeme bio temelj za približavanje arapskoj zajednici i palestinskoj zajednici. Znao sam jedva dovoljno arapski da sam mogao pratiti razgovor. I išao sam, ponekad sam putovao s osobom u kibucu koja je vodila širenje Arapa… Išao sam s njim u sela, čuo pritužbe seljana da ne mogu prijeći ulicu da razgovaraju s ljudima u prijateljskom kibucu osim ako išli su se boriti da dobiju dozvolu za prelazak ceste.

Također sam mogao vidjeti djela represije i… vrijeđanja neaškenaske marokanske židovske populacije. O svim tim stvarima trebalo je razgovarati. Nisam se uključio sve dok nakon rata ’67. Izrael nije pokrenuo svoju politiku naseljavanja i razvoja na okupiranim područjima, koja se proširila i dovela do sadašnje situacije. Bio sam preblag u kritici i puno prekasno.“  https://www.aljazeera.com/features/2023/4/9/qa-noam-chomsky-on-palestine-israel-and-the-state-of-the-world

[12] 31

[13] Isto, str. 38

[14] Isto, str. 92

[15] Ilan Pappe: Deset mitova o Izraelu,  Udruženje građana Multi, Tuzla, 2021. str. 237

[16] Ben White: Izraelski aparthejd, Centar za balkanske i bliskoistočne studije, Sarajevo, 2017.  159

[17] Isto, str. 82

[18] Isto, str. 43

[19] Isto, str. 88

[20] Isto, str. 66/67

[21] Isto, str. 83/84

[22] Isto, str. 86

[23] Isto, str. 48

[24] Isto, str. 98

[25] Isto, str. 98