Piše: H. Mursatović

Dizanje prašine oko izjave ratnog zločinca Darija Kordića „da bi opet učinio sve isto i da se ne kaje ni jedne sekunde za ono što je učinio“, na prvi pogled samo je odraz njegovog zločinačkog karaktera. Međutim, kada su njegovi i zaštitnici drugih ratnih zločinaca država, entitet, dijelovi crkve i vođe stranaka, onda on i njemu slični nemaju razloga za sikiranje. Jer, po jedne se šalje avion (Dodik po Plavšićku da je doveze iz zatvora direktno u Beograd), drugi se uz cvijeće dočekuju na aerodromu Zagreb uz grljenje i ljubljenje, a neki dobiju i ordenje. Ovim se veličaju zločinci, a zločini bacaju pod noge. I umjesto izvinjenja žrtvama, odnosno njihovim potomcima i saginjanje glave do crne zemlje, oni svojim izjavama i ponašanjem žrtve bestidno ubijaju po drugi put. Da nivo i smjer obrazovanja zločinaca pri tome ne znače ništa, potvrdio je primjer Darija Kordića, koji je teolog po zanimanju. Dakle, kao visokoobrazovani (teolog) i stranački visokopozcionirani (predsjednik HDZ za Srednju Bosnu)), Kordiću ništa nije smetalo da osmisli i provede ubistvo 116 civila bošnjačke nacionalnosti u jednom danu (bolje reći, za nekoliko sati) u selu Ahmići u Srednjoj Bosni i pri tome naredi pripadnicima HVO da se ubije čak i djevojčica stara svega tri mjeseca!?

Nako 2/3 odležane kazne u Gracu, gdje je bio osuđen na 25 godina zatvora, Kordić izađe na slobodu (zbog dobrog vladanja?!) i javno (uz pjesmu) kaže da bi opet učinio sve  isto, onda normalnom čovjeku zastane dah. Ovo je i razumljivo jer je Kordić bio dio Udruženog zločinačkog pokreta (UZP). I dok je izdržavao kaznu zatvora u Gracu u posjetu su mu išli visokopozicionirani političari osuđene „Herceg-Bosne“, pa čak i kardinal Vinko Puljić, koji je održao molitvu i blagoslovio osuđenog. Kada ga je pritom kardinal Puljić upitao kada bi konačno mogao izići iz zatvora, Kordić je smireno rekao „kada bude Božija volja, jer, Bog je taj koji odlučuje!?“ Kada ovo čuje, normalan čovjek mora ovoga ratnog zločinca priupitati: gdje ti je bio Bog, kada si sravnio selo Ahmiće i pobio njegovo civilno stanovništvo samo za to jer su bili Bošnjaci?!

Na aerodromu Zagreb ovoga ratnog zločinca dočekali su sisački biskup Kosić, Tuđmanov ministar pravosuđa Šeparović i ostala svita, tako da je on promovisan u borca za hrvatsku stvar(?!). Kosić je išao dotle daleko da je ratnog zločinca usporedio sa Isusom, budući da je i on (Isus) bio nepravedno osuđen. „Biskupski,“ nema šta! Da je Kordić usamljen slučaj, čovjek bi nekako i razumio, ali ne i opravdao. Međutim, on je samo jedan u nizu ratnih zločinaca koji se svečano dočekuju, slave i veličaju. Jedini od njih koji je sam sebi presudio bio je predsjednik Republike Srpske Krajine, stomatolog Milan Babić, objesivši se u zatvoru. Ostali zločinci, Mladić, Karadžić i mnogi drugi veličaju se širom Srbije i RS izradom murala, omladina se poistovjećuje sa njima, a oni su (zajedno sa Dražom) poodavno potisnuli Broza sa ovdašnjih prostora i postaju uzor mladim ljudima. Stoga slijedi logično pitanje: kakvi su to ljudi koji se poistovjećuju sa zločincima u javnom prostoru, blagosiljaju u crkvama i postaju mjerilo vrijednosti sadašnjim političarima? Pitanje dobija na značaju kada se zna da se ovi ljudi u javnom diskursu poistovjećuju sa narodom iz koga potiču, režimom i državom, a zločine su činili zbog mržnje prema svojim komšijama samo za to jer su druge nacionalnosti i druge vjeroispovijesti i jer je trebalo od njih očistiti prostor čak i genocidom. Ako je u činjenju ovih zlodjela učestvovao veliki broj pripadnika datog naroda, po konceptu Akademije nauka i pod komandom ljudi koje je taj isti narod izabrao, da li je onda ispravno reći da su za zločine odgovorni pojedinci?! Budući da je tih pojedinaca (zločinaca) bilo mnogo, pitam se kojim koeficijentom treba množiti njihov broj da bi se dobila prava cifra? Stoga se ni narod ne može amnestirati od učinjenih zločina. Jer, da li je moguće da su na desetine hiljada ubili, silovali, protjerali, spalili i zakopali pojedinci ili je to uradio veliki broj pripadnika toga naroda, koji je zadojen mržnjom. Samo naivni mogu povjerovati da tamošnji narod ne zna gdje su sakrivene kosti ubijenih, pa premještenih u sekundarne grobnice onih iz Prijedora, Srebrenice, Sanskog Mosta, Ključa, Zvornika, Rogatice, Kotor-Varoši, Hercegovine, itd. Zna to narod dobro, ali šuti jer se po crkvama drže molitve za zločince, političari se poistovjećuju sa njima, a režimski mediji ih slave, a Boga mi, ni narod ne grize savjest. I koga još treba čuditi odluka Vlade RS da podigne spomenik srpskim borcima na mjestu stravičnog logora za Bošnjake (u Trnopolju), koje je mučila i ubijala ta ista vojska, a sljednici osuđene „Herceg-Bosne“ na lokalitetu zloglasnog logora za Bošnjake, Heliodromu, urede muzej HVO, koji finansira Vlada Republike Hrvatske?! Dakle, umjesto izvinjenja, osude i srama, dželatima se namjerno podižu spomenici na mjestima gdje su oni činili najveće zločine i genocid. Ovim se mržnja prema drugom ne samo direktno podgrijava, već se konkretizuje preko spomenika koji treba da poprimi trajni karakter.

Ovdje je nestao argument istine za račun argumenta zločina i genocida, a da pri tome žrtve genocida ne bi smjele ni pominjati ga, tobože radi pomirenja i oprosta. Ko treba da oprosti zločincima: mati za ubijenog sina, otac za silovanu i ubijenu kćerku, starac i starica za ubijene desetine najbližih?! Nikad, bez obzira što zapadni, a Bogami i neki naši „demokrati“ kažu da treba šutati radi pomirenja?! Ljudi, koja šutnja, koji zaborav, jer zaborav rađa novi zločin, a Bošnjaci se nažalost, u to uvjeravaju već predugo, budući da su nad njima samo u zadnjih 80-tak godina učinjena dva genocida ogromnih razmjera. I da zaključim: nije tačan narativ da su zločine učinili samo pojedinci, već ogroman broj ljudi, s obzirom da se danas slave njihovi učinci i bestidno vrše zamjene teza: da je RS nastao na bazi odbrane srpskog naroda, da je Herceg-Bosna nastala samo da bi odbranila Hrvate u BiH.

Zanimljivo, ni jedni ni drugi ne rekoše od koga su se to trebali braniti. Od golorukih Bošnjaka! Stoga se smišljeno ne pominju najveće žrtve zadnjeg rata-Bošnjaci, koji su pobijeni i/ili protjerani sa svojih ognjišta. Nažalost, njih nisu protjerali pojedinci, već unaprijed osmišljena politika, organizovana vojna i policijska istrebljenja, čiji su akteri bili na desetine hiljada do zuba naoružani pripadnici toga naroda, koji se tobože samo branio. Stoga, ne prihvatam narativ da su zločine (sve do genocida) činili pojedinci, a da je pritom narod amnestiran od odgovornosti. (*)