Piše: Midhat Dedić

Ton „gospodara” kojim se Faris Hasanbegović, „probuđeni” općinski načelnik Sanskog Mosta, obraća Nijazu Kadiriću, ministru privrede u Vladi USK-a i  zajedničkom kandidatu više stranaka na predstojećim lokalnim i načelničkim izborima, jasno oslikava Hasanbegovićev stranački habitus.

On je čovjek stranke, pomalo i načelnik.

Sve što vidite u Sanskom Mostu, zgrade, puteve, mostove, vodovode i kanalizacije, sve je napravila  SDA. Da Stvoritelj Svjetova prethodno nije stvorio  SVE – zrak, vodu, zemlju, ljude, moglo bi se za pretpostaviti da bi i to u Sanskom Mostu stvorila SDA.

Ne bi imao drugi ko.

Sa teško skrivenim prezirom Hasanbegović  propitkuje Kadirića otkuda mu pravo  da se uopće javlja iz Bihaća gdje radi i da „nešto petlja” oko Vodopada Blihe. Okej, možeš se uslikati, ali ko si ti, Kadiriću, da nešto planiraš u „gradu SDA?

Umjesto „pisanja uz jak vjetar“, a radi se o jednoj vrlo nezgodnoj disciplini, logika nalaže slijedeće retoričko pitanje: ako stranci na vlasti nisu bile dovoljne 24 godine da apsolutno i tip-top uredi Vodopad Blihe kao prirodnu rijetkost za turiste svijeta, koliko im načelničkih mandata još treba.

Najmanje još toliko, pa da se opet konobarski zabroje.

Prirodni zakon da se svaki čovjek hvata za mjesto na koje je uboden naložio je i načelniku Hasanbegoviću da se đipne i „zavrišti” na Kadirića – ne diraj u naš višedecenijski nerad.

A kaos i nerad je potpuno vidljiv upravo  na Vodopadu Blihe. SDA je godinama vladala Kantonom, imala i svoje odane SDA ministre, ali koliko su se oni bavili, konkretno Vodopadom Blihe, govori i činjenica da nisu mogli obezbijediti sredstva za 150 metara asfalta pristupnog puta od regionalne ceste. Nijaz Kadirić je „kriv” što je najavio asvaltiranje ovog puta.

To boli, pa se aktuelni načelnik lično oglasio i „posuo”  Kadirića perjem.  Naprosto, on ne vjeruje Kadiriću, valjda po vlastitom defaultu, jer kad nismo mogli mi (SDA), a mi možemo sve, „‘ta  ćeš ti”.

SDA se 24 godine bavi osnovnom djelatnošću, uhljebljavanjem svojih kadrova (pogledati npr. pod ZZO USK-a, zapošljavanje bez konkursa Hasanbegovićeve supruge), pa teško stigne sve. Hasanbegović je, očito, ostvario napredak u „osnovnoj djelatnosti”, što vješto zanemaruje valjda od silnog posla koji drugi rade.

Zato je 150 metara asfalta do „osmatračnice” Vodopada Blihe, ako sam dobro izračunao metre, bio nemogući poduhvat za sve sanske načelnike SDA pune 24 godine  iz prostog razloga što tu ne žive njeni  glasači, pa je asfalt ciljano „trošen” na drugim pogodnim „demografskijim” lokacijama.

Treba li uopće podsjećati da je SDA Kantona, a posebno Asim Kamber, sve učinila da sruši Vladu u kojoj radi ministar Kadirić, da je na sve moguće načine opstruirala njen rad i negirala rezultate, te se dobrano potrudila da pokaže kako joj „od te vlade ne treba ništa” da bi sutradan mogla  konstatirati kako je „ništa i dobila”. Kadirić nema blagotvornu zaštitu tzv. velike stranke kao Hasanbegović koji lažnu moć crpi isključivo odatle.

Kadirić se bori sam, a napadaju ga svi, pa i kandidati „s’ koca i konopca” čije biografije „pišu” policajci i tužioci.

Tako i „galamom” na Kadirića koji se kandidirao za njegovu načelničku fotelju, kao vid strahovite odanosti poziciji koju mu je stranka dodijelila (okej, građani su glasali kako su glasali pa to „glasanje” istražuju državni tužioci) Hasanbegović nastoji da uzdrma povjerenje koje je ovaj Vrhpoljčanin stekao kao poslovni čovjek i na poziciji ministra privrede.

Predizborna kampanja je počela, to se ne da sakriti, tri mjeseca prije izbora. Tako treba posmatrati i Kadirićeva obećanja i Hasanbegovićevu jadikovku. Pozicija načelnika općine njemu je jasna – ako te stranka čuva, onda možeš spavati i na zvaničnim mjestima.

Okej, (za)kunjati.

Možeš u radno vrijeme obilaziti sanske lokale službenim autom i moliti Boga, pa stranku, da te opet kandidira. Hasanbegović se, za sada, obraća javno samo Kadiriću koji je uspio obezbijediti podršku čak pet političkih stranaka.

Sintagma „zajednički kandidat” stvara nemir i psihozu mogućeg poraza, pa šta onda.

Opet, nastavnički dnevnik u „Petom oktobru”? To bi bilo porazno i neshvatljivo jer nama je Općina Sanski Most dodijeljena u trajno vlasništvo.

Takva jeziva predviđajuća praznina u jednoj karijeri, ne, to se ne smije dogoditi. Šta reći ženi, djeci, partijskim drugovima? Zar da tražim rame za plakanje?

Jesmo li se za to borili?

Kao  što „Prozor nije smio pasti”, tako i Hasanbegović, sebe radi najviše, jer „to stranka traži od njega” želi ostati tu gdje jeste. Kao Titovi partizani na Ljubinom grobu. Postati bivši načelnik uznemirujuće je i potresno. Boli, svakako, najviše finansijski. Frustracija nije vidljiva golim okom, ali nije ni Covid 19.

Zato Farisa Hasanbegovića treba razumjeti.

I treba iskazati poštovanje prema njegovom trudu da ostane tu gdje je „zavaren” četiri  duge godine. Funkcija načelnika općine koju je preuzeo 2016. godine je kapital u koji „niko ne smije da dira”.

Da se ne lažemo, općenito, funkcija poput načelničke ne stiče se pameću, znanjem, dokazanim sposobnostima već više tuđom voljom, milošću stranke i njenih „lidera”, igrama slučajnosti, ulagivanjem, servilnim ponašanjem, a tanko znanje uz bespogovorno tapšanje nadređenih dobar je način da se bude „pravi kandidat”.

Faris Hasanbegović stoga Nijazu Kadiriću „dozvoljava” samo da se kao građanin slika kod Vodopada Blihe, a sve ostalo je ISKLJUČIVO njegova, stvar Općine i stranke koja ga je tu postavila. Takvog kakav jeste. (normala.ba)