Piše: H. Muratović
U posljednje vrijeme najaktuelnija tema u regionu je kuda ide BiH. Pri tome, malo je autora koji temeljito sagledavaju pitanje: gdje je BiH sada? Dakle, da bi dali odgovor na pitanje kuda ide BiH, potrebno je prethodno dati odgovor na pitanje gdje je ona sada, kojim pravcem će ići, pa tek onda kuda ide. No, krenimo redom. Na pitanje gdje smo sada, odgovoriću prvo sa ekonomskog aspekta, jer ga smatram najvažnijim. Dio odgovora na ovo pitanje dao je Izvještaj Centralne banke BiH, u kom je navedeno da je stanje konsolidovanog (ukupnog) javnog duga BiH 13 milijardi KM (30.6.2021.). Međutim, u ovaj iznos nije uračunat i dug javnih preduzeća za čije obaveze su garanti odgovarajući nivoi javno-pravnih kolektiviteta od nivo općina do nivoa Države, a koji prema zadnjem Izvještaju MMF-a iznosi četiri milijarde eura. Dakle, ako javnom dugu, kojeg navodi Centralna banka BiH, dodamo i dug javnih preduzeća, onda on iznodsi oko 20 milijardi KM, što predstavlja oko 60% vrijednosti bruto društvenog proizvoda (2020.), a ne ispod 40%, koliko navodi Ministarstvo finansija i trezora BiH. Od ostalih makroekonomskih pokazatelja navodim slijedeće: vrijednost uvoza je 17,34 milijarde, vrijednost izvoza je 11,43 milijarde, deficit tekućeg bilansa vanjskotrgovinske razmjene iznosi 5,91 milijardu, prosječna neto plata je 1.006,00 KM, stopa zaposlenosti radno sposobnih je 35,5%, odnos zaposlenih i penzionera je 1,3 : 1,0 (trebao bi biti 3:1), u proizvodnji je zaposleno oko 125 hiljada radnika. Na osnovu navedenih podataka, vidljivo je da je makroekonomska situacija Države izuzetno nepovoljna i da u potrošnji 100 maraka dug učestvuje sa oko 60 maraka. Da li ovom podatku treba bilo kakav komentar!? Istina, etnonacionalisti će reći da je javni dug u okviru Mastriških kriterija konvergencije (gdje javni dug može iznositi do 60% vrijednosti BDP-a, a budžetski deficit 3% BDP-a), ali neće reći da to vrijedi za razvijene zemlje, ali ne i za BiH, koja dospjele obaveze izmiruje uglavnom novim zaduživanjem.
Budući da je entitet RS relativno dvostruko više zadužen od Federacije, da se od bankrota spašava uzimanjem kredita na međunarodonom finansijskom tržištu, čiji grejs period (period mirovanja plaćanja obaveza) i da se dalje imperativno mora zaduživati na inostranim tržištima (jer je prezadužen na domaćim), potreban mu je kolateral (hipoteka). Stoga nije čudo da je vanjski dug 71,69%. Kako je imovina vlasništvo države BiH, onda je bilo i za očekivati da će Dodik i njegova interesna družina zakuhati oko prenosa nadležnosti, a pri tome im je glavni cilj da ovladaju državnom imovinom, da bi ju mogli založiti kao kolateral za uzimanje novih kredita. Korištenje te imovine niko im nije osporavao, ali jeste njeno otuđenje (prodaju). Dakle, stvari su vrlo prozirne: oštro napadamo Inskov Zakon o zabrani negiranja genocida, prijetimo prenosom nadležnosti, a ciljna meta je državna imovina koju ćemo založiti da bi dobili kredite. Da je priča o prenosu nadležnosti ciljano konstruisana potvrđuje činjenica da u budžetu RS za 2022. godinu nije predviđena nijedna marka za finansiranje povrata silnih nadležnosti. Da apsurd bude veći, čak ni za Agenciju za ljekove, koja je formalno prenesena u nadležnost Entiteta, nije predviđena ni marka. Koliko je besmislena namjera Dodikove bratije o prenosu nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje sa nivoa BiH na Entitet najbolje govori podatak da RS na Jedinstveni račun javnih prihoda (UIO BiH) uplaćuje 22,18%, a povlači 32,19%, dakle više za 10,09% ili 840 miliona KM na teret Federacije. Zar čitaoci stvarno misle da su „kreatori“ prenosa nadležnosti toliko naivni?! U ovoj priči Dodiku asistira i „promicatelj europskih vrijednosti“, Čović, koji hoće drugu izbornu jedinicu (čitaj „Herceg Bosnu“) bar za jedan dan, da bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH i da bi i dalje zadržao resore finansija od vrha Države pa na dolje, iako javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ u budžet Federacije uplaćuju svega 2,68%, a ona sa prefiksom „bosanski“ 97,32%!
Nakon navođenja egzaktnih ekonomskih podataka, postavlja se ključno pitanje: ko je rasturačima Države to omogućio i zašto?! Odgovor je posve jasan: koalicioni partneri Dodika i Čovića, dakle, SDA i DF. Pitanje: zašto? Odgovor: da bi i dalje ostali na vlasti! S obzirom da se Država najtemeljitije rastura ekonomski, tzv. probosanskim strankama javno postavljam samo jedno pitanje: može li se održati nacionalni i kulturni identitet bez jake ekonomije?! Budući da je odgovor negativan, koji je onda interes bosanskim „patriotama“ iznad interesa Države? Dosadašnja praksa pokazala je da je to stranački interes. Autor ovoga teksta 18.10.2021. godine napisao je tekst pod naslovom „Zašto i finansijski ne branimo Državu?“. S obzirom da sam u njemu analitički obrazložio činjenice i „razloge“, nema potrebe da to opet ponavljam. Nadalje, kako mi je muka od priča i očekivanja da će nam probleme riješiti tzv. Međunarodna zajednica (MZ), napisao sam tekst na temu „Zašto Evropi smetaju Bošnjaci-muslimani?!“ i tekst „Zablude Bošnjacima dolaze na naplatu!“ Jer, Zakon o zabrani negiranja genocida donio je najviši predstavnik MZ (Insko), a ne Bošnjaci. Zašto i zbog postupka MZ cijenu moraju plaćati Bošnjaci, nad kojima se besramno iživljavaju Dodik, Ćović, Milanović i druge komšije i susjedi, vrijeđajući i relativizirajući žrtve genocida u Srebrenici?! S obzirom da Dodik i Čović djeluju po sistemu spojenih posuda, to me i ne iznenađuje, ali me iznenađuje niskost predsjednika Milanovića, s čijim kabinetom sam imao više javnih prepiski. Ovim je pazao da sam bio u pravu kada sam ga javno pitao: Milanoviću, ima li granica Vašem kulturološkom primitivizmu?! Pokazao je da nema čak ni kada su žrtve bile nevina djeca u Srebrenici i širom BiH. Jer, on slavodobitno kaže da se sa Dodikom vrlo brzo dogovori o svim pitanjima BiH i da se slaže sa Čovićem kao sljedbenikom osuđenog „Udruženog zločinačkog poduhvata“ tzv. Herceg-Bosne. To što je sa prostora entiteta RS protjerano oko 200 hiljada njihovih sunarodnika, nije važno. Jer, to je učinjeno po karti koju su nacrtali Tuđman i Milošević, a ovaj dvojac je sljednik njihove politike.
Da čitaoce više ne bih zamarao, odgovoriću na pitanje gdje je BiH sada. Ona je u vrlo teškom ekonomskom stanju, katastrofalnoj demografskoj situaciji i moralnom posrnuću. Nažalost, ona ide pravcem besperktivnosti, odnosno ka ekonomskom ropstvu, demografskoj devastaciji i moralnoj neodgovornosti. Ovo je posljedica i pohlepe i neodgovornosti probosanske politike, igranja utakmice sa drugorazrednim, poslušnim stranačkim igračima, koji nisu dovoljno kapacitirani ni kondiciono, ni stručno, a još manje moralno. Bojim se da će krajnji rezultat „silne aktivnosti“ predstavnika Međunarodne zajednice i domaćih aktera biti: Čoviću Izborni zakon po njegovoj volji, Dodiku mogućnost zalaganja državne imovine i na bazi nje uzimanje novih kredita, a Bošnjacima stav da se ne smije dirati Zakon o negiranju genocida, bar privremeno. Do boljih vremena za Čovića i Dodika. I na kraju, odgovor na pitanje: šta je rješenje? Odgovor: to mora biti jasan i javno izražen stav bosanskih patriota da će državu BiH braniti i ratom, jer bez Države Bosanci su bezlična masa koja malo vrijedi. O zabludama nekih „patriota“ da će u komadanju BiH dobiti malu „Muslimansku Bosnu“, ne želim ni pomisliti. Jer, ona bi vrlo brzo bila proglašena stjecištem „islamskih terorista“, ispresijecana raznim dronovima sa Istoka i sa Zapada i nestala bi kao država. Zauvijek! (*)