Piše: prof. dr. H. Muratović
Prije otprilike mjesec dana pročitah dobru analizu dr. Žarka Papića u listu „Oslobođenje“, u kojem autor u tekstu „Začarani krug nacionalizma u BiH“ tvrdi da se BiH ne može odbraniti bilo čijim nacionalizmom, niti se na jedan nacionalizam može odgovoriti drugim. U vezi s naprijed navedenim, razjasnimo neke osnovne pojmove i razlike. Opšte prihvaćeno stanovište pojma nacionalizam jeste da on u suštini predstavlja privrženost sopstveoj naciji i državi, te njihovim interesima. Međutim, ovdje je, posebno u višenacionalnim državama, važno da se pri tome ne potiskuju intresi drugih naroda. Dakle, shvatanje nacionalizma na pozitivan način izjednačava se sa patriotizmom, a negativno sa šovinizmom. Stoga u BiH, kao višenacionalnoj državi, valja voditi računa da često puta može biti tanka granica između nacionalizma i šovinizma. Pozitivne odlike nacionalizma trebaju biti ljubav prema vlastitoj naciji, dobro poznavanje i očuvanje nacionnalne historije, kulture i tradicije, zalaganje za nacionalni ponos i za privredni, kulturni i svaki drugi prosperitet, ali ne na štetu drugih naroda koji žive u istoj državi. Proizlazi da je umjereni nacionalizam prihvatljiv, a da pretjerani vodi ka šovinizmu, što je posebno opasno za višenacionalnu državu. Ako se pretjerani nacionalizam još pojača sa vjerskim, onda to vodi ka kleronacionalizmu, što je još opasnije za višenacionalnu državu, kakva je BiH.
S obzirom da je država BiH višenacionalna, opravdano se postavlja pitanje: šta je bio i šta su danas ciljevi svakog od tri nacionalizma, odnosno da li kod njih prevladava pozitivna ili negativna strana nacionalizma? Stoga sam boldirao i pojam „razlike“. Kod srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH od 1990-tih godina naglašeno je preovladavao onaj o podjeli države BiH, a kod bošnjačkog pokušaj nametanja vlastitog poimanja nacionalizma. Budući da nijedna od ovih opcija nema šanse za uspjeh, postavlja se ključno pitanje: šta je rješenje problema da bi država BiH bila funkcionalna i od podjednake dobrobiti za sva tri njena naroda i sve njene građane? Odgovor na ovo pitanje dat je kroz historiju. Naime, Bosnu su branili svi jer su branili pravo na slobodu (akademik Muhamed Filipović). Stoga je ona (Bosna) opstajala kao rijetka oaza slobode vjerovanja i djelovanja u Evropi, gdje nikom nije bilo tijesno.
Opšte je poznato da je formiranje nacija na Balkanu započelo tek u 19. vijeku, nakon pada Osmanske imperije, a nastavljeno pod protektoratom Austro-ugarske monarhije. Međutim, u istom položaju nisu bili pripadnici današnje tri nacionalne zajednice u BiH. Ciljevi velikosrpskog nacionalizma (negativnog karaktera) ostvarivani su programiranim agrarnim reformama na izrazitu štetu Bošnjaka muslimana, nasilnim oduzimanjem njihove imovine i protjerivanjem u Tursku, a ciljevi hrvatskog nacionalizma ostvarivani su sličnim metodama, ali, uz to, doseljavanjem oko 180 hiljada katolika čak i iz Galicije (M. Filipović), da bi se promijenila nacionalna (i vjerska) komponenta stanovništva na štetu Bošnjaka muslimana. Mlađi čovjek danas s pravom može postaviti pitanje: zašto su za stanje na Balkanu kao krivci za sve označeni samo Bošnjaci muslimani i zašto samo oni nisu dobili svoju nacionalnu državu? Odgovor treba tražiti od Turske, s obzirom da je ona pristala na samostalnost kneževine Srbije, Crne Gore, zatim Albanije, Makedonije i Bugarske, a na Bosnu je poslala kaznene ekspedicije na čelu prvo sa Džemal pašom, a onda i Omer pašom Latasom da uguše pobunu Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, najkrvavijim metodama, gdje je bukvalno posječeno na stotine najumnijih bošnjačkih glava (M. Filipović). Dakle, Bošnjaci su ostavljeni obezglavljeni, iako su do zadnjeg dana branili vanjske granice turske carevine. To mlađe generacije moraju znati. U takvim okolnostima Bošnjaci nisu mogli biti iole značajan faktor, niti politički narod.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata muslimani su bili beznačajni politički faktor u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bez obzira na postojanje Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) i djelovanje dr. Mehmeda Spahe. Tokom Drugog svjetskog rata dr. Džafer Kulenović, Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Osman Kulenović, Fehmi Džabić, Muhamed Pandža i drugi, pokušavali su da se uspostavi određena samostalnost BiH, bilo pod okriljem NDH ili Njemačke, o čemu je 1965. godine prilog o tome objavio dr. Rasim Hurem, pod naslovom „Pokušaji nekih građanskih muslimanskih političara da BiH izađe iz okvira NDH.“ Nastojanja Uzeirage Hadžihasanovića i Huseina Kadića da BiH dobije autonomnu upravu i pri tome podržavajući Rezoluciju sarajevskih Muslimana o osudi ustaških zločina nad Srbima i komunistima i nepružanja podrške NDH-u, platili su glavom. Stoga je u pravu bio rahmetli akademik Mujo Demirović, koji je ustvrdio „da su Muslimani postali politički faktor tek ulaskom u partizanski pokret Nurije Pozderca, podpredsjednika AVNOJ-a i drugih muslimanskih uglednika i mnoštva običnih ljudi u partizane“. Međutim, da politika zna biti okrutna i nepravedna i da najveće žrtve jednog naroda u toku NOB-a-Muslimani, čije su žrtve u Drugom svjetskom ratu procentualno bile najveće, odnosno pobijeno je 9,1% od ukupne populacije ovoga naroda (V. Dedijer i Z. Lerotić u knjizi „Genocid nad Muslimanima“) i koji su imali više partizanskih brigada pod nazivom „muslimanske brigade“, nakon rata nisu dobili pravo na nacionalno samoopredjeljenje. Na konstitutivnoj skupštini FNRJ u Beogradu protiv toga se pobunio samo Mostarac Husein Čišić, dok su ostali muslimanski predstavnici šutali, tako da su Đilas i družina ostvarili svoj naum. Istina, ono što je bilo dobro u toku Drugog svjetskog rata jeste činjenica da su partizani spasili Muslimane od totalnog istrebljenja i da je BiH postala zasebna Republika u okviru Jugoslavije.
Da bi Muslimani dobili pravo na sopstvenu etničku određenost bilo je potrebno da nastane i sazrije kritična masa njenih umnih i hrabrih ljudi u svim sferama ljudskog života i da se promjene neke političke okolnosti u Jugoslaviji. U politici to su bili Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Hajro Kapetanović, Hamza Humo i mnogi drugi; u nauci su bili dr. Atif Purivatra, dr. Muhamed Filipović, dr. Kasim Suljević, dr. Enver Redžić i mnogi drugi; u književnosti Skender Kulenović, Meša Selimović, Alija Isaković, Mak Dizdar, Zuko Džumhur, Nedžad Ibrišimović i drugi; u umjetnosti Ismet Mujezinović, Mersad Berber, Mustafa Voljevica, Safet Zec, Enver Krupić i drugi; u privredi Abaz Deronja, Osman Pirija, Hakija Turajlić i mnogi drugi; u muzici, sportu i svim drugim domenima. Dakle, ono što postoji nije se moglo negirati, jer je ono svojim postojanjem natjeralo na priznavanje Muslimana, prvo kao posebne etničke zajednice (1968.), a kasnije (1971.) godine kao samostalne i posebne nacije, Muslimani. Na svojevremeno pitanje sociologa Alage Derviševića iz Cazina, upućeno Hamdiji Pozdercu: zašto niste učinili prije i više za Muslimane, Pozderac je odgovorio da „odnos sanaga u Jugoslaviji nije omogućavao više, ali da vama, mlađima, ostavljamo da to ostvarite“. Dakle, Pozderac, koji je bio prva žrtva velikosrpskog nacionalizma, ostavio nam je u amanet da slijedimo tradiciju BiH i njene državnosti. To što danas tiho (ne)pominjemo imena Nurije i Hamdije Pozderca, Džemala Bijedića, Skendera Kulenovića, Huseina Čišića i mnogih drugih, stvar je našeg obraza i u krajnjoj liniji, naše nekorektnosti, jer se polazi od teze da historija Bosne i Bošnjaka počinje od nas (ovih na vlasti). Pri tome se ne uviđa sva nelogičnost takve teze, jer se njome ne može odbraniti tvrdnja o hiljadugodišnjem postojanju Bosne i višestoljetnom postojanju Bošnjana.
U kontekstu naslova ovoga teksta i aktuelnih političkih zbivanja u državi BiH, postavlja više pitanja. Prvo pitanje je: odakle potiče izvorište negativnog nacionalizma? Odgovor je: ono ne potiče iz nacije kao takve, već iz različitih interesa dijelova te nacije, odnosno njene imovinske i socijalne strukture, kada vladari institucija, a posebno kapitala, nastoje da ga zadrže i pri tome kao glavne krivce za loše stanje „svoje“ nacije označavaju one druge. Drugo pitanje: da li se vještačkom unutrašnjom homogenizacijom „svoje“ nacije, radi očuvanja vlastitih interesnih pozicija, vrši pokušaj eliminisanja bilo kakve opozicije u sopstvenoj naciji? Odgovor: očigledan primjer za ovo je Dodikova politika u entitetu RS, Čovićeva kod Hrvata i manje uspješna Izetbegovićeva kod Bošnjaka. Treće pitanje: da li vanjska opasnost utiče na unutrašnju homogenizaciju „svoje“ nacije, da bi se proširio njihov uticaj i van granica svoje države? Odgovor: da, to se čini s namjerom, a tipični primjeri za ovo su „zaštita“ svoje nacije u drugoj državi od one druge s jasnim ciljevima. Pri tome, te namjere se ne kriju, već se iznose u goloj i drskoj formi od strane naših komšija i susjeda. Četvrto pitanje: da li se Država jednim negativnim nacionalizmom može odbraniti od onoga drugog nacionalizma? Odgovor je: ne može! Peto pitanje: koji je nacionalizam opasniji po Državu? Odgovor: po Državu su opasni negativni nacionalizmi sve tri strane, a najopasniji je onaj iza koga stoje najjači nalagodavci i nasuprot njima, najslabiji probosanski faktori koji brane Državu. Šesto pitanje: kako se država BiH može i mora braniti od bilo čijeg negativnog nacionalizma? Odgovor: Historija nas uči da se Država može braniti (i odbraniti) samo nacionalnom ravnopravnošću, razumijevanjem i poštovanjem različitosti, demokratskim usaglašavanjem stavova i shvatanjem da ne može biti dobro jednom (narodu) ako je loše onom drugom. Pri tome se moraju ustanoviti pravila i principi funkcionisanja na nivou Države i na nižim nivoima. Na nivou Države treba utvrditi tačan broj ustavnih instrumenata gdje se štite nacionalna prava (prava veta), ali ne i ona koja po svojoj prirodi mogu biti racionalna samo ako su jedinstveno regulisana za cio teritorij Države. Ona strana koja to ne prihvata mora biti suočena s jasnim i kategoričnim odgovorom drugih (strana) da će suverenost i teritorijalni integritet Države braniti svim sredstvima. Pri tome ne treba popuštati bilo kojoj političkoj opciji i/ili bilo kom inostranom faktoru. Na ovome posebno moraju insistirati Bošnjaci, jer su oni bez Države bezlična masa. Sedmo pitanje: da li je počela rasprodaja najvažnijih resursa ove Države? Odgovor: Sama namjera Dodikovog režima da ide na dokapitalizaciju Hidroelektrana na Trebišnjici pokazuje da je budžet RS u katastrofalnom stanju (o čemu sam pisao u tekstu „Kako spasiti Državu od bankrota i/ili podjele?“) i ovom dokapitalizacijom najvažniji resurs namjerava se prodati drugoj državi (Srbiji), što je nedopustivo. Smatram da bi EP FBiH morala poslati najbolju ponudu za dokapitalizaciju, budući da će se transakcija vršiti po ravilima koja vrijede na berzi. U vezi odluke manjeg Entiteta da prodaje najvažniji strateški resurs (u dimenu energetike), postavlja se dodatno pitanje: zašto umjesto prodaje dionca Hidroelektrana stranom investitoru, ne povuče racionalan i logički potez, odnosno ne pristane na ispunjavanje uslova koji su dogovoreni sa Evropskom unijom za povlačenje Druge tranše makrofinansijske pomoći BiH u iznosu od 125 miliona eura? Odgovor na ovo pitanje nije više u sferi racionalne ekonomske politike, već je u funkciji smišljenog rušenja države BiH. S obzirom da će sredstva dobijena dokapitulacijom Hidroelektrana samo privremeno odložiti bankrot Dodikove politike, šta je onda najbolje rješenje da se ova politika zaustavi? Odgovor je vrlo jednostavan: prvo, sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje BiH primjeniti princip da entiteti i Distrikt Brčko mogu povlačiti sredstava sa ovoga računa tačno u procentu njihove uplate (nakon što se izmire obaveze Države) i da Međunarodna zajednica (MZ) za sve koji ruše ustavni poredak uvede sankcije. Jer, Dodik i njegovi savjetnici zaboravili su da su sankcije slomile Miloševića i SR Jugoslaviju u periodu 1992-1994. godina. Da se razumijemo, ovim ne želim bilo kakvo zlo srpskom narodu, ali ljudi moraju konačno shvatiti da Dodik ne brani RS zbog naroda, već zbog sebe i pri tome vrijeđajući Bošnjake najprizemnijim uvredama, očekujući njihovu nepromišljenu reakciju.
Budući da Dodik želi da mu se na otvorenu mržnju odgovori na isti način, postavljaju se dodatna pitanja:
šta snage koje se zalažu za Državu ravnopravnih naroda i građana ne trebaju učiniti,
šta prodržavne snage moraju učiniti,
šta mora učiniti Međunarodna zajednica, odnosno zemlje PIC-a.
Velika većina ljudi i stranaka koji su za Državu BiH ne smije nasjedati na proračunate Dodikove provokacije i na mržnju odgovarati mržnjom, posebno ne prema srpskom narodu. Njemu i predstavnicima Međunarodne zajednice jednostavno treba jasno reći da će časni ljudi braniti državu BiH svim raspoloživim sredstvima, ali da neće prvi nasjesti na smišljenje provokacije. Budući da se ova kaubojska politika najlakše može zaustaviti novcem, tu ne bi smjelo biti popuštanja ne samo u domenu raspodjele prihoda od indirektnih poreza, već i nedavanju saglasnosti Ministarstva finansija u Vijeću ministara BiH i Centralne banke BiH pri eventualnom pokušaju da se ova rasipnička politika po treći put spašava prodajom euroobveznica na ino finansijskom tržištu (nakon prodaje na Bečkoj i Londonskoj berzi).
Prodržavne snage moraju štititi državu BiH na način kako to čine sve ozbiljne države. Prvo, Država se mora štititi ekonomski, što podrazumijeva da se ne dopušta stavljanje pod kolateral imovine koja je u vlasništvu Države. Drugo, ne smije se dati saglasnost za izlazak na eurovalutno tržiše Entiteta (od strane Ministarstva finansija BiH i Centralne banke). Treće, probosanske snage moraju intenzivno djelovati u Briselu, Vašingtonu, Londonu, Moskivi, Parizu, Berlinu, Rimu, Ankari, itd. s jasnom porukom: ova Država stvarana je na krvlju njenih patriota i neka se niko ne zavarava da će je razvaliti. Ona mora ostati Država ravnopravnih naroda i građana, dakle, kao multietnička i multikulturalna, dakle, zasnivati e na istim postulatima na kojima se zasniva i Evropska unija.
Međunarodna zajednica, odnosno članice PIC-a, moraju poštovati obaveze priostekle iz Dejtonskog sporazuma, prije svega iz Aneksa 1A, koji precizira da NATO pakt mora da reaguje ako dođe u pitanje Država, ne pitajući ni jednu stranu u BiH. Dakle, PIC mora reći da je njegovo djelovanje odbrana Dejtonskog sporazuma, a ne Dodikove zamjene teza kako on samo brani Dejtonski sporazum, koristeći metode koje su ne samo huškačke, već u suštini nedopustive i fašističke. Pri tome, NATO snage ne smiju biti locirane na entitetskoj liniji razgraničenja, već na vanjskim granicama BiH i u Brčkom. To članicama PIC-a moraju već danas reći sve stranke, nedvosmisleno podržane od akademija nauka, akademskih zajednica, poslovnih zajednica, sindikata i baš svih formi društvenog organizovanja u BiH. Dakle, napad na Državu, mora imati organizovan i žestok odgovor od „Pokreta za Državu!“ Tu ne smije biti bilo kakvog uzmicanja. Jednostavno, ne smijemo dopustiti da pameti dođemo onda kada nam ona više neće biti od koristi (Meša Selimović). (*)