Piše: H. Muratović

Naslovom ovoga teksta na direktan način pitam vlast (poziciju), opoziciju i narod: dokle će da se lažemo? Čitalac me s pravom može upitati: zašto u isti koš trpaš poziciju, opoziciju i narod? Na prvi pogled to zaista izgleda nelogično. Međutim, krenimo redom. Prvo, pozicija laže da bi i dalje ostala na vlasti, odnosno da bi nastavila pljačku vlastitog naroda preko rasprodaje preostalih prirodnih resursa (dobara), zaduživanja, pljačke putem javnih preduzeća i „javnih“ tendera u cestogradnji i kojekakvim nabavkama (od respiratora i poljskih bolnica, do helikoptera) i, što je naočitije: laganje naroda pred svake izbore. Drugo, opozicija laže jer se ne može okupiti ni kada je opstanak Države u pitanju, ima različite programe dolaska na vlast, djela (činjenje) joj ne slijede priču. U suštini, primarni cilj joj je preuzeti vlast, poklopiti prirodne resurse, raspoređivati budžetske prihode i uhljebiti svoje ljude u javna preduzeća i ustanove i pričati priču o razvoju sa ljudima uglavnom drugoligaškog kapaciteta. Ili, jednostavnije rečeno, opozicija u BiH nije na nivou ni „kola srpskih sestara“. Treće, narod (birači) se buni, ali nakon što ponovo izabere svoje ekonomske dželate. Iako bezobrazna, povodom završetka izbora, izreka moga komšije sve govori: j…nom se kasno kajati! Razmotrimo sada analitički svaku od postavljenih teza, polazeći prvo od vlasti, koju u BiH čine tri nacionalne oligarhije.

Najgrlatija i rekao bih najopasnija politika je ona koju zastupa Milorad Dodik, prijeteći osamostaljenjem entiteta RS ako se ne povuče Inskov Zakon o zabrani negiranja zločina genocida i veličanja ratnih zločinaca i pri tome tražeći da se Zakon donese u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao da nije bilo dovoljno vremena (četvrt stoljeća) da se to učini. Dakle, Dodikova teza je: vratimo Zakon u institucije BiH i onda njegovo usvajanje čekajmo do sudnjeg dana! Na osnovu dosadašnjih iskustava, Dodiku i njegovoj politici ne smije se popustiti ni jedan procenat. Ova politika najefikasnije se može zaustaviti finansijski. Prvi korak u tome je objektiviziranje procenta povlačenja sredstava sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje BiH, nakon što se izmire obaveze opšte Države. Najkraće, procenat povlačenja javnih prihoda mora biti identičan procentu uplate ovoga Entiteta, a ne da on na račun Federacije povlači više nego što uplati za oko 11% ili 840 miliona na godišnjem nivou. Drugo, Ministarstvo Finansija BiH i Centralna banka BiH ne trebaju entitetu RS dati saglasnost za prodaju euroobveznica na inostranim finansijskim tržištima. S obzirom da je RS predisponiran (prezadužen) na domaćem finansijskom tržištu, on ovom zabranom dolazi u vrlo tešku finansijsku situaciju. Treće, Međunarodna zajednica mora Dodiku i njegovoj bratiji zavrnuti dotok finansijskih sredstava. Pri tome ne treba kažnjavati narod u ovom Entitetu, već s Dodikom povezana pravna i fizička lica. Striktna primjena tri navedena koraka rezuliraće time da četvrti korak neće trebati ni poduzimati. Ali, da bi se prve dvije stvari provele, Dodikovi partneri u vlasti, prvenstveno SDA, mora biti odgovorna ne samo prema Državi, već i prema svojim biračima i ne dopustiti da se razbijači Države finansiraju sredstvima onih koji je brane. Ovom prilikom prećutkujem činjenicu da se sva halabuka oko prenosa nadležnosti sa nivoa Države na nivo Entiteta (RS) vrši iz samo dva razloga: da se državna imovina može koristiti kao kolateral (hipoteka) pri budućim zaduživanjima i da se Tužilaštvo i sud stave pod vlastitu šapu, da se ne bi odgovaralo za zloupotrebe javnih i drugih sredstava.

Najviše hinjava i najmanje uvjerljiva u odbrani Države je politika SDA. U suštini, ona se svodi na priču o zaštiti Bošnjaka i Države, a u praksi sve radi da ta zaštita suštinski bude upitna. Jer, sve dok ova Stranka interese Države i naroda stavlja u drugi plan u odnosu na one uskostranačke, sva priča se završava prije nego što je i započela. Najodgovornije ljude u ovoj Stranci mora se javno pitati:

* ko i kako kreira i provodi politiku raspodjele javnih prihoda po osnovu indirektnih poreza, odnosno zašto entitet RS povlači više nego što uplaćuje na ovaj račun 11%;

* ko i zbog čega daje saglasnost za zaduživanje RS putem euroobveznica na inostranim finansijskim tržištima;

* ko dopušta da se pri zaduženju RS državna imovina stavlja pod hipoteku;

* ko Dodiku dade kontrolni paket u Domu naroda u Parlamentalnoj skupštini BiH;

* koji se to bošnjački zvaničnici sa Dodikom i Čovićem dogovara vaninstitucionalno;

* zašto Izetbegović svaki put popušta Dodiku i Čoviću, ako ne zbog opstanka na vlasti;

* ko ide na noge zvaničnicima u susjednim državama, koji ne kriju da ruše ustavni poredak BiH;

* čemu (i kome) služi pozivanje na islamski svijet u situaciji kada imamo naklonost Zapada. Izetbegović bi narodu morao reći da je taj islamski svijet u BiH do sada uložio ispod 5% od ukupno uloženog inostranog kapitala. Usput, neka kaže podatak koliko je Turska uložila u privredu Srbije, pa će nestati iluzije i zablude kod svakog Bošnjaka o tome kako nas podržava islamski svijet;

* kada vrh SDA namjerava pitati narod da li se slaže sa popuštanjem Dodiku i Čoviću?

Dakle, SDA treba narodu ponuditi odgovore na ova pitanja, prije nego što njeni čelnici počnu meračiti jela od morskih plodova u Neumu (jer, tekst pišem uoči njihovog odlaska na jug). Mišljenja sam da se oko ključnih pitanja Države ne smije pogađati sa Dodikom, ni sa Čovićem, ali ni sa predstavnicima Međunarodne zajednice, već pitati narod šta on o tome misli. Unaprijed pripremljena „istina“ od strane SDA ozbiljne ljude će ponovo razočarati! Uostalom, nakon razgovora i pregovora u Neumu biće jasno da li u igri stvaranje tećeg entiteta (Herceg Bosne) pod firmom Izbornog zakona ili kategorična odbrana Države.

Čovićeva politika o ugroženosti Hrvata je najdrskija. Njemu, ali i svim dobronamjernim ljudima, postavljam pitanja kako može biti ugrožen narod (Hrvati) koji:

* može zaustaviti svaku odluku koja mu ne odgovara na nivou Federacije i Države;

* ima 1/3 funkcija na nivou Države i oko 45% rukovodnih funkcija na nivou Federacije, a koga ima oko 250 hiljada u BiH;

* drži Ministarstva Finansija, Prava, Civilnih poslova na nivou Države i ista i druga ministarstva na nivou Federacije;

* ima svoga čovjeka na čelu Uprave za indirektno oporezivanje BiH i na čelu Granične policije BiH;

* gdje javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ u federalni budžet po osnovu dividende uplaćuju godišnje svega 2,68% sredstava;

* u Dom naroda Federacije bira po jednog poslanika u pet kantona gdje HDZ nema dominantnu ulogu, a 12 poslanika iz kantona gdje HDZ ima apsolutnu kontrolu. Dakle, od ukupno 17 poslanika, HDZ ima sigurnih 12 i može blokirati svaku odluku na nivou Federacije, ali BiH, s obzirom da se u Domu naroda Federacije bira pet poslanika za državni nivo, gdje su četiri HDZ-ova unaprijed osigurana;

* preko svojih (HDZ-ovih 12 poslanika) može stopirati izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije, odnosno imenovanje Premijera i Vlade Federacije, što pokazuje stanje nakon izbora 2018., gdje HDZ do danas stopira izbor nove Vlade FBiH;

* da li može biti ugrožen narod čiji predsjednik (Federacije) neće da potpiše Odluku o popunjavanju upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu FBiH;

* ima 12 poslanika i uvijek može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa i blokirati svaku odluku u Parlamentu BiH?

S obzirom da Čović ne želi da ova pitanja stavi na dnevni red, već svu pažnju domaće javnosti, javnosti u Hrvatskoj, ali i u Međunarodnoj zajednici, stavlja na izmjene Izbornog zakona, odnosno izbor hrvatskog člana Predsjedništva (praktično, sebe) i u krajnjoj liniji, ustanovljenje trećeg entiteta, odnosno Herceg-Bosne. Dakle, priča o neravnopravnosti Hrvata i njihovoj (ne)konstitutivnosti u BiH je ne samo drska, već ne može izdržati ni minimum logike. Jednostavno, izgleda da Bosanci trebaju kleknuti pred Čovićevim HDZ-om, obezbijediti mu doživotno mjesto u Predsjedništvu BiH, prihvatiti treći entitet, a od Države šta ostane. Stoga, pitanja koje se odnose na Domove naroda i redukovanja njihovih ovlaštenja, kod HDZ-a nisu ni u fusnoti. Bojim se da će u fusnoti biti država BiH ako je ovako mlako budu branili oni koji su sa HDZ-om u zagrljaju vlasti. Predstavnike Međunarodne zajednice treba direktno priupitati: zašto primjenjujete principe netransparentnosti pri pregovorima o ključnim zahtjevima HDZ-a, a ne o postulatima na kojima se zasniva svaka ozbiljna Država, s obzirom da isto to čine i domaći etnonacionalisti? Po čemu se onda vi razlikujete od domaćih plemenskih poglavica?

Za opoziciju sam rekao da nije vjerodostojna ne samo stoga jer ima različite programe i načine kako zaštititi Državu, već i stoga jer njeni čelnici svojim nekonzistentnim izjavama zbunjuju narod i gube vjerodostojnost. Da bi bila vjerodostojna, opozicija mora:

* imati jedinstveno usaglašene stavove oko odbrane Države,

* imati jedinstven plan razvoja Države,

* složiti se da se neproduktivna javna potrošnja mora rezati 10% godišnje u naredne tri godine i sredstva dobijena ovim redukovanjem upotrijebiti u proizvodne namjene,

* korjenito promijeniti strukturu upotrebe javnog duga u korist produktivnih ulaganja,

* javno obznaniti na kojim principima će uvjeriti narod da su drugačiji od vladajućih, odnosno primijeniti stav da zastupnici od nivoa općine do nivoa Države neće biti profesionalci, primajući visoke plate ili paušale, već da će imati samo dnevnice i troškove noćenja u vrijeme održavanja sjednica i ništa više. Ovim bi se eliminisala silna navala parazita na izborne liste i na ta mjesta došli bi odgovorni ljudi;

* narodu ponuditi programe političkog, ekonomskog, demografskog i moralnog djelovanja, odrediti rokove provođenja obećanog programa i imenom i prezimenom navesti ljude koji će biti nosioci aktivnosti u svakom navedenom domenu,

* igrati sa najjačim igračima na svim pozicijama, nezavisno da li su stranački ili ne,

* uključiti akademije nauka, akademske zajednice i nezavisne intelektualce u koncipiranje i provođenje programa oporavka i razvoja svakog javno-pravnog kolektiviteta Države, eliminišući svačiji ego,

* pripremiti i javnosti ponuditi plan aktivnosti, koji bi ona prihvatila ili odbila. Tek ako plan prihvati narod, onda se stranke mogu pozivati na narod. U suprotnom, to je još jedno prodavanje magle narodu.

S obzirom da nijedna stranka u BiH nije stručno kapacitirana bi uradila kvalitetan program oporavka i privrednog rasta, neophodno je sastaviti tim za razvoj koji će činiti poslovni ljudi, ljudi iz akademske zajednice i vlade. Prvi korak sistemske prirode u tom programu morao bi biti izrada međusektorske analize odnosa domaće poljoprivredne proizvodnje i trgovine. Drugi korak morao bi biti usvajanje Zakona o oporezivanju neobrađenog zemljišta. Ova mjera vlasnike neobrađenog zemljišta natjerala bi ili da ga obrađuju ili daju u korištenje onima koji hoće. Treća mjera sistemskog karaktera bila bi oporezivanje imovine progresivnom metodom, posebno one luksuznog karaktera. Četvrta sistemska mjera bila bi smanjivanje poreza i doprinosa na plate za 20%. Peta mjera bila bi konkretno definisanje proizvodnih grana koje će biti podsticane, posebno sektora poljoprivrede. Šesta mjera bila bi stvaranje investicione klime za inostrana ulaganja, gdje nuti prioriteti moraju biti politička stabilnost, pravna sigurnost i fiskalne detaksacije na nivou konkurencije. Da bi javnosti objektivizirali stanje u našoj ekonomiji, akademije, instituti i/ili univerziteti morali bi obraditi i prezentirati slijedeće:

1 – Statističko-kolerativnu analizu efekata javne potrošnje na privredni razvoj BiH, gdje bi parametri bili BDP, uvoz i javna potrošnja i koja je podnošljiva granica ove potrošnje;

2 – Statističko-kvantitativnu analizu međuzavisnosti inostranog kapitala i privrednog razvoja BiH, gdje bi inostrani kapital bio nulti prioritet makroekonomske politike;

3 – Utvrditi optimalne granice zaduženosti po osnovu javnog duga i način racionalnog upravljanje javnim dugom BiH;

4 – Izvršiti kolerativnu analizu odnosa između BDP-a i negativnih eksternalija, nastalih po osnovu odnosa između troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i kao posljedica toga, upitnost održavanja socijalnih fondova BiH;

5 – Neophodnost sistemskog ustanovljenja i racionalnog povezivanja tri najznačajnije makroekonomske politike: fiskalne, industrijske i monetarne.

Narodu (biračima) konačno mora biti jasno da ih iz ekonomske, demografske, političke i moralne krize ne mogu izvući oni koji su ih doveli u krizu. Jer, ako su ratni profiteri i stranački podobnici u privatizaciji poklopili gotovo sva narodna dobra, zar mislite da će ih tek tako prepustiti za opštu društvenu korist. Oni se od mjesta odlučivanja  moraju odmaknuti zajedno sa korumpiranom i interesno povezanom vlašću na prvim narednim izborima. Jer, historija je pokazala da su nestajale one države čiji su narodi pristajali biti pognute glave i raditi u korist vlastite štete. Ako postoji ijedan čovjek u BiH kojem nije jasno da mi postajemo prostor bez ljudi, onda je sve drugo trećerazredno. Kada bi se prostor i ljudi u tom prostoru branili kao što se brani vlast ili njeno osvajanje, onda bi BiH postala Država u kojoj mladi žele živjeti i stvarati. U očekivanju da se ljudi izbore da postanu ključni resurs i faktor vrijedan i ekonomskog poštovanja, gledaćemo neodgovornost, bahatost i bezobrazluk poslanika na primjeru Skupštine USK-a, koji su zbog uskostranačkih i ličnih interesa spremni Kanton dovesti na gore pozicije nego što bi ih doveli Sicilijanci. Dakle, konačno je vrijeme da prestanemo da se lažemo! (*)