Unsko-sanski kanton je trenutačno u desetoj godini recesije. Stopa nezaposlenosti je stabilno visoka uprkos značajnom broju zaposlenih u Velikoj Kladuši i Ključu u prošloj godini i bježaniji mladih iz rodne grude u zemlje Zapadne Europe. Fiskalni deficit pokazao se otpornim na ozbiljne mjere štednje, dinamika javnog duga ne pokazuje održivost. Svako malo Kanton je u političkoj i institucionalnoj krizi, ne kreće se nigdje, vegetira u žabokrečini, Skupština je paralizovana (neće se ništa promijeniti ako prebjeglica zastupnik vrati se u SDA političko jato). Zastupnici uživaju u trgovini mandata kad bi trebalo davati rješenja za izlazak iz duboke krize. Mreža sukoba interesa obuhvatila je cijelu Vladu, smijenjeno je dvadesetak ministara i ne može se pokrenuti pitanje odgovornosti bilo kojeg ministra jer niko u koalicijskom tijelu kantonalne vlasti nije u javnosti pokazao program i ne zna kako rješavati probleme. Pokušalo se u nekim slučajevima rješavati posljedice, a nije uzrok. Na političkoj sceni je politički populizam u izvornom smislu riječi. USK je zapuštena politička jedinica unutar Federacije BiH i rasčlana slučaja štete koje su u poraću loše vlade zarobljene postojećim interesima zdušno učinile. Korijeni krize lahko se mogu pronaći u neodgovornoj javnoj potrošnji, visokoj razini političke korupcije, zapošljavanju stranačkih uhljeba, neučinkovitosti nesposobne i korumpirane birokracije, prevladajuće stranačke politike u većini društvenih pogleda, pri čemu su se mijenjali kormilari, ne i smjer političke plovidbe. Korupcija, golema društvena pošast primila se u korijenu, razvila se u epidemiju i postala kultura življenja na ovim prostorima. Kantonalni vlastodršci nisu ni pokušali zaustaviti političku korupciju i nepotizam najgore vrste nego su u vlastitom interesu utvrdili zajednički tal i postigli suglasnost u toj ujdurmi. Nazadak unsko–sanske političke zajednice počeo je 2009. godine kada je počelo zaduživanje kod komercijalnih banaka i MMF-a za pokrivanje budžetskog manjka. S novim izobličenjima koja su nakupljana svake godine, bez obzira koja je stranka na vlasti, loše upravljanje novcem poreskih obaveznika dovelo je do visokih troškova zaduživanja. Vlada Huseina Rosića pronašla je iluzionističku formulu fiskalne „reforme“ – financijskom gimnastikom – iluzijom tipa David Coperfilde „smanjila „ je akumulirani deficit. Lažni osjećaj blagostanja dopustio je narušavanje Kantona i financijski neodrživu javnu potrošnju. Neočekivano povećanje prihoda i primitaka u 2017. godini stvorio je prostor nositeljima kantonalne fiskalne politike za smanjenje budžetskog deficita i javnog duga. Da bi se omogućila likvidnost, stabilan financijski sustav, mogućnosti rasterećenja realnog sektora i slično bilo je potrebno sprovoditi strukturne reforme. Međutim, politika vođenja strukturnih reformi cijelo vrijeme je ostala zaglavljena u vrtlogu stranačke volje vladajuće koalicije („Ništa nije nemoguće za onoga ko ima volju pokušati“ govorio je Orhan Pamuk). I eto, na kraju mandata došlo se da nije riješen ni jedan od ključnih problema u javnoj i državnoj upravi o kojima se raspravlja već godinama. Sve je to i dalje na čekanju i sve nas to ostavlja zaleđenim u recesiji. Želimo li zdrav rast moramo smanjiti ukupne troškove–javnu potrošnju i omogučiti znatno povoljnije uslove privatnom sektoru i poduzetništvu. Vodimo li se dugoročnim interesima Kantona i države BiH u globalnom svijetu alternative nema. Šta se može očekivati od Unsko–sanske zakonodavne i izvršne vlasti sa izrazito antireformskom taštinom i voljom za pozitivne promjene u ekonomiji u kojoj ni jedan koalcijski partner u vlasti nije u prčiji unio nikakvo reformsko štivo? Čak i ako bude resetovana i imala 16 mandata do oktobra Skupština i Vlada neće moći donosti sustavne zakone, politička borba za vlast će jenjati i utihnuti, a ako i dođe do sraza između pozicije i opozicije borba će se na rasapni način prenijeti u predizbornu kampanju. Stranke, prije svega SDA, koristeći monopol pozicije, a koja se i do sada bavila sobom i zaštitom svoga biračkog tijela kako bi zadržala vlast, ne i da ispuni obaveze i prihvati odgovornost za neuspjeh zasigurno će raditi isključivo u stranačkom interesu tako da je mala vjerovatnoća, pola godine do parlamentarnih izbora da će se pozitivno promijeniti ustaljeni i dobro uhodan korumpirani obrazac. Igra prijestolja u oktobru je šansa da oni odrede rasplet neviđenog filma koji živimo, i to u svoju korist. Piše: Hasan ZULIĆ