Jedini način na koji možemo živjeti je da rastemo. Jedini način na koji možemo rasti je da se mijenjamo. Jedini način na koji se možemo promijeniti je da učimo. Jedini način na koji možemo naučiti je da budemo predani. A jedini način da budemo predani je da se otvorimo. C. Joybell. Hoćemo li mi Bošnjaci serhatlije okoštali politički um ostaviti zaglavljen u rovove Johovice i Muratova brda? Hoćemo li do svog sudnjeg dana dokazivati svoju civilizacijsku tupost i tvrdoglavost, klati se milo između sebe, a na radost naših dušmana i lažnih prijatelja? Kako uspostaviti želju da se otvorimo, nadići prijepore i događaje iz nedavne prošlosti i kako gurnuti u stranu željni užitak lokalnih političara i sabraće po vjeri da glavinjaju u nazadak? Ta i slična pitanja postavim sebi svakog augusta u poraću kad oživi prošlost i probudi sjećanje na golemo zlo koje je posljedično izazvao međubošnjački rat, a na koje nemam odgovor: korpusovci obilježavaju oslobođenje Velike Kladuše od autonomaša, a autonomaši obilježavaju egzodus u Hrvatsku i raseljenje u prekomorske zemlje. Sjećanje rasipa i propasti uklapa se u rašamonsku atmosferu bratorata koji se ne mijenja i postaje odvratan u svojoj rasturenosti i donosi užase rata, a s tim i slike ljudske nesreće, besmisao i gubitak nade.
Nedavno je Skupština USK-a uspjela ispoštovati volju vladajućih političkih krugova da u nastavne programe iz historije u osnovnim školama ugradi štivo iz još uvijek neosvijetljene bliske prošlosti na način da je formirana komisija čiji je zadatak izrada kurikuluma tog školskog gradiva. Svrha obrazovanja nema za cilj sticanje znanja iz historije već izgradnju nacionalnog identiteta i historijske svijesti bošnjačke zajednice u USK-u. Ono ne teži izgradnji kritičkog mišljenja već njegovoj negaciji. Dugoročno gledano, prošlost bi valjalo ostaviti u historiji, tamo je ona najbolja, onakva kakva jeste. Neka naši nasljednici sude o nama i našem vremenu jer oni nemaju uspomena, mi nemamo pravo da pišemo historiju o sebi! U vaktu kad je Velika Kladuša u nazatku, a Kanton drži fenjer u FBiH, prošlost ne želi i ne treba da prođe. Kako je kontrolisati da ne izađe iz Pandorine kutije? Tako što će i neslavnu pored slavne prošlosti ugraditi u udžbenike historije. Zahvaćena prošlost može se razoružati tek kada se političke stranke u srazu i omrazu suoče sa vlastitim nedjelima. Imamo nesreću da sjećanje na zoološko vrijeme vraća prošlost da bismo je preradili umjesto da je protumačimo, oplakamo ili shvatimo. Ukopani smo u mjestu, a život prolazi pored nas. Ako se hrabro pokrenemo umiriće se strasti ili pak primiriti zavađene politike, ohladiti glave i otvoriti prostor za dijalog kojem nismo vični. A upravo dijalog je prilika da se o prošlosti progovori historijski i o ljudima ljudski sa iskrenom željom da razumijevajući ljude bolje razumijemo historiju i obratno. Uspomene su naši veliki neprijatelji; pritišću nas i dave. Ne kažemo uzalud da je zaborav naše krupno dobro, ono nas oslobađa pritiska uspomena. Zaborav može biti stanje koje priželjkuju oni koji pate od muke sjećanja i traže olakšanje od teškog bremena bolne prošlosti. Nisam od onih koji žele da se zločinci ne kazne, a zlodjela zaborave i izbrišu. Zato sam da našim političarima priroda podari mogućnost zdravog prosuđivanja kroz prizmu milosti i oprosta, ljubavi i tolerancije, razumijevanja, skrbi i požrtvovanja za drugog sa željom da se započne izgradnja uzoritih odnosa u bošnjačkoj populaciji. Moramo se potruditi da gradimo sustav i bošnjački identitet, da gledamo unaprijed, jer rješavanje starih sukoba, makar to simbolički gledali u augustu, ne pridonosi tome da naša djeca imaju kvalitetan život na ovom turbulentnom prostoru. Historijsko ispitivanje bratoubilačke prirode nasilja nužna je za obnovu života, utvrđivanje istine o zlodjelima na obje strane u sukobu pomoći će da se postave zdravi temelji za novi politički i ekonomski iskorak u bolje sutra. Iznošenje istine o nesretnom ratu odgovara se na zahtjev pravde (istina je sama po sebi pravda!) za žrtve i omogućuje se oprost i pomirenje. Uzajamno povjerenje kod serhatlija može se povratiti samo uz obostranu sustavnu kritiku vlastitih zločina i nedjela. Valja nam mijenjati odnos između ljekovitog zaborava posljedica rata i nezaborava mrtvih, prognanih i raseljenih. Ako u nama ima još čovječnosti, lavljeg srca i lirske duše krajiške, doživjet ćemo osvješćenje i svojim sudbinama izoštriti sve ljudske nedoumice. Ako je u nama ostalo još odgovornosti za žrtve onda ćemo iskoračiti da u generaciji otaca potpuno izgore mračne uspomene i na zgarištu njihovih zlokobnih sjećanja ostane čist prostor za život dolazećih generacija sa spremnošću za razumijevanje i uvažavanje. Ako smo narod dostojan rodoslova krajiških kismet zmajeva od Bosne i ako smo svjesni svoga identiteta, bosanskog jezika, bošnjačke kulture i tradicije onda ćemo otvoriti i zatvoriti pitanja za budućnost o razbacanim udovima bošnjačkog narodnog tijela i nećemo ostaviti odgovor budućim pokoljenjima. Jer, mi Bošnjaci moramo naprijed! Autor: prof. Hasan ZULIĆ