Sead Alić

Sve što se događalo i događa muslimanima/Bošnjacima u BiH zadnjih trideset godina, ima svoj širi i vremenski i teritorijalni kontekst. Iz tog konteksta (širih prostora i prošlih vremena) neke je stvari lakše shvatiti. Teleskop dakle treba usmjeriti prema prošlosti koja nam pojašnjava igru svjetla i tame kroz povijest, na tlu BiH ali i cijele Europe.

Činjenica da je u srcu Europe dopušten genocid nad predstavnicima jedne vjere (jedne nacije) upozorava na stare i duboke probleme koji se ne mogu svesti na neinformiranost, greške europskog administrativnog osoblja ili mirovnih snaga na terenu.
Tragedija bosanskohercegovačkih muslimana aktualizirala je stare podjele u Europi, odnosno pokazala da iza lica Europe kakvo bi ona sama na sebi željela vidjeti – postoji još jedno, nimalo duhovno, vrlo pragmatično, slatkorječivo ali nezainteresirano za druga lica, odnosno ljude „čudnih imena“.

Šutnja Europe s kojom su Bošnjaci ispraćani na strijeljanja, masovna ubojstva,  masovne grobnice, embargo na oružje kojim su Bošnjaci praktički predani pojedincima i paravojnim skupinama drugih nacija na iživljavanje, zaustavljanje oslobađanja BiH pod prijetnjom bombardiranja OS BiH nakon uspješnog izrastanja u respektabilnu vojnu snagu, krojenje mape BiH koje je zadržavalo podjele i nagradilo agresora – sve to govori o dubljim slojevima europske kolektivne svijesti gdje se treba i mora tražiti razlog odbijanja uspostave političkih rješenja koja vrijede za cijelu Europu ali se ne žele implementirati u BiH.

U građenju vlastitog identiteta ideja Europe je sposobna žrtvovati one koji se u taj identitet ne uklapaju. Nekad su to bili Židovi i židovstvo. Danas su to muslimani i Islam.
Posljednja agresija na muslimane (koji su se konačno i formalno izborili za svoju nacionalnu odrednicu Bošnjaci) otvorila je mogućnost sagledavanja svih sistemskih pokušaja raseljavanja i masovnog ubijanja muslimana u posljednjih barem dvije stotine godina, ali i prešutno prihvaćanje takvog pokušaja istrebljenja islama s europskog tla od strane kulturne, duhovne, civilizirane – Europe.

Haški je sud jasno u svojim osudama definirao karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. Više od tisuću godina zatvorskih kazni, kao i Udruženi zločinački pothvat govore o pokušajima istrebljenja Bošnjaka, odnosno proširenja susjednih zemalja na teritorij suverene BiH. No šutnja političke Europe i njeno pristajanje na pravne i političke igre kojima se želi onemogućiti jedino moguće – građansko društvo u BiH – vraćaju nas u slične povijesne situacije koje moramo ponovno promisliti. Ovaj put u svjetlu zločina koji su se nedavno dogodili. U svjetlu dvostrukih mjerila prema izbjeglicama i migrantima, konačno u svjetlu izbjegavanja primanja Turske u Europsku zajednicu.

Europa, čini se, teško prihvaća vjerske i civilizacijske dosege Drugog vatikanskog koncila. Barem tako zvuče najglasniji zagovornici kršćanskih vrijednosti Europe. Jedan od njih otvoreno govori o disfunkcionalnosti države u kojoj ima dva milijuna muslimana. Drugi podržava secesionističku struju političke vlasti manjeg entiteta. Treći papagajski ponavlja kako je njegova nacija neravnopravna ako ne dobije ono za što su predstavnici njegovog naroda osuđeni u Haagu. Otvoreno se izgovaraju stavovi koje smo slušali i za vrijeme agresije i pokušaja istrebljenja islama u Bosni i Hecegovini.

Europa je čudo i vrh svjetske kulture. Tlo je to koje je rodilo i stvorilo ponajvrednija djela glazbe, arhitekture, slikarstva, skulpture, književnosti, filozofije… No ne smijemo idealizirati stvari i europski duh vezati samo uz vrhunska umjetnička, filozofijska i znanstvena ili dostignuća. Europa ima i mnogo toga nehumanog na savjesti.
Europski kolonijalni duh nije prezao od istrebljenja Indijanaca nakon zauzimanja američkog tla. Islamska Španjolska porušila je, spalila, protjerala ili poubijala sve što je podsjećalo na islam. Križarski ratovi za Jeruzalem koji se danas predstavljaju kao borbe za oslobađanje Isusova groba – najvećim dijelom su bili pljačkaški pohodi pod plaštem rimske religijske hijerarhije. Križarski rat je pokrenut i protiv samih kršćana (Kathara) u Europi i to samo zato što su svojim pokušajem prakticiranja iskrene vjere stavljali u pitanje neprihvatljivo bezvjerje tadašnje rimske religijske hijerarhije.

Desetljeća pa i stoljeća ratovanja u samoj Europi (među kršćanima)  tjeraju na pitanje o eventualnim skrivenim agendama odnosa politike i vjere. Kako nekad tako i danas. Ne možemo se ne pitati o razlozima europskog šutljivog prelaženja preko govora mržnje današnjih zagovornika starih srpskih politika. Ne može se ne vidjeti kamo vodi inzistiranje na dogovoru sa zagovornicima secesije u BiH.

Dokumenti kulture – pisao je svojevremeno njemački Židov, Walter Benjamin – istovremeno su i dokumenti barbarstva. Kolonijalno „širenje civilizacije“ bilo je eksploatiranje neeuropskoga, a kasnije nezapadnoga svijeta. Mit o europskom duhu stvaran je na temeljima imperijalnog bogaćenja kolonizatora/mecena. Strah od istine stvarao je mit. Isticanje neupitnih kulturnih dostignuća išlo je paralelno s proizvodnjom zaborava. Taj je zaborav danas pretvoren u aktivnu šutnju pred pokušajem da se posao istrebljenja drugih i drugačijih nastavi.

U Europi barem, nakon dvije tisuće razvijanja kritičke filozofijske misli, ne bi smjelo biti neupitnih vrijednosti. Nažalost, stječe se dojam kontinuirane potpore dvostrukim mjerilima politika koje odlučuju. Nekritički se ispravnom pa i neupitnom postavlja šutnja o govoru mržnje usmjerenom prema islamu (koja se u BiH razvila do razine genocidnih namjera).

Bez rušenja mitova nema istinske vjere. Na mitovima su se gradile politike ubijanja i istrebljenja. Utoliko je važno demitologizirati i ono što je najteže – Europski duh, odnosno europocentrizam. Europa bi morala biti budućnost svijeta, ali se mora osloboditi mitske slike o sebi samoj. Pred svima nama je (bez obzira na naciju, vjeru, svjetonazor, političko ili neko drugo opredjeljenje) – period demitologizacije europocentrizma.

Karakter najsnažnijeg djelovanja intelektualaca Bosne i Hercegovine (svih nacija) trebao bi biti određen prirodom i dubinom najvećih i najtežih problema Bosne i Hercegovine. Danas je to razbijanje Duha Bosne i podjela Bosanaca prema željama i zahtjevima pravnih i političkih osvajača bosanskoga tla. No da bi se to vidjelo treba otići dovoljno daleko u prošlost i vidjeti kako su se stvarali mitovi koji danas onemogućuju postizanje mira.

Kada je dakle riječ o Bošnjacima uvijek je riječ o islamu u Europi. Uvijek se mora imati na umu zaborav, prešućivanje, ideološke matrice, pa i falsificiranje činjenica europske povijesti, filozofije, književnosti… Pozivanja na muslimane u Makedoniji ili Albaniji (koji bi trebali biti dokazom nepostojanja namjere istrebljenja) papirnati su koliko i obećanja Ratka Mladića koje je davao muslimanima u Srebrenici.

U svakom odnosu prema svakom muslimanskom imigrantu, u šutnji uz pokušaj istrebljenja islama u Bosni i Hercegovini, u prekrajanju uloge islamske Španjolske za oblikovanje suvremene Europe, u dvojnom karakteru odnosa prema kolonijalnim ratovima europskih nacija i osvajanjima Osmanske države, u strahu i pritiscima koji se realiziraju prema muslimanima Europe – sadržano je nedovoljno komunicirana istina o islamu i ulozi islama za razvijanje europske i svjetske civilizacije.

Utoliko smatramo najdubljom potrebom posebno islamskog intelektualnog svijeta pronaći načine odnosno institucionalne oblike kumuliranja i objavljivanja znanja o nužnosti demitologizacije ideje Europe i europskog duha. Europocentrični duh smatramo najdubljom preprekom u kolektivnoj svijesti svakog europljanina za razumijevanje islama, razumijevanje Europe, emancipiranje europskog čovjeka, a samim tim i Bošnjaka Bosne i Hercegovine. (*)