Sead Alić

Svako vrijeme mora izaći na kraj sa zlom. Zlo se, otprije se znalo, krije u detaljima. Detalji se pak skrivaju u riječima koje skrivaju. Baviti se zlom danas, dakle, znači oslobađati istinu zaključanu u stereotipe lažnih pojmova, odnosno oblikovanjem riječi koje će donositi neskrivenost Istine.

Obični američki građani ne vide da su milijarde njihovih dolara sredstvo za masovno ubijanje ljudi. Ujedinjene nacije ne vide porušena palestinska sela (vjerojatno od bijelog dima fosfornih bombi). Cionistička vlast ne vidi u palestinskoj djeci ljude nego mete za ubijanje. Globalni mediji ne vide milijune ljudi u svijetu koji protestiraju protiv etničkog čišćenja Palestine. Cionistička vlast ne vidi problem u ubijanju stanovništva države u koju se uvukla u logoraškoj odjeći i s „kreditom“ naroda koji je istrebljivan i koji pati. Vlade zapadnih država uglavnom ne vide da nekadašnje žrtve holokausta rade genocid. UEFA i FIFA nikoga ne suspendiraju jer se oni (osim u slučaju Rusije) bave samo nogometom. Nitko ništa ne vidi, a krv teče.

Kad neko napiše ovakve rečenice zasigurno će naići i na mišljenja onih koji su „odmjereni“, „racionalni“, koji znaju krivnju podijeliti na dva dijela i servirati je hladnu gostima (koji za hranu više neće biti zainteresirani). Istina je, međutim, danas toliko krvava, i tako bolna da zahtijeva riječi kao što su bol, i krv, i zločin, i masakr, i genocid, i ubijanje naroda… Rečenica danas mora biti i ironična, i sarkastična i opora i britka. Mora biti skalpel. Oni koji vole odmjerene rečenice trebali bi prespavati ovo vrijeme i probuditi se u neko nedolazeće proljeće puno prirodnih i svih drugih ljepota. U ovo teško/prijelomno vrijeme istina za svoje odvjetnike bira ljude i rečenice spremne razumjeti i objašnjavati da su sredstva širenja laži u rukama onih koji u rukama imaju i oružje i novac, da su činjenice strašnije od onoga što možemo zamisliti, da se laže otvoreno, da je laž postala globalna…

Bebe u inkubatorima najbolnije su svjedočanstvo licemjerja američke administracije, ali i „zaboravnosti“ svjetske javnosti. Naime, jedan od dokaza (a bio je lažan) da se mora napasti Irak i uništiti Sadama bila je priča o isključivanju struje inkubatorima u kojima su bile prerano rođene bebe. Bila je to jedna od neistina koje su se koristile da bi se srušio Irak (optužen uz to i da je imao oružje koje nije imao). Danas kada cionisti uistinu i dokumentirano ubijaju djecu u inkubatorima (u bolnicama bez struje, vode, kisika, hrane…), američka administracija ne napada cioniste nego im šalje nove i sve ozbiljnije količine oružja. Dakle, ono što je jednom bilo povod za rat danas je argument za slanje dodatnih količina oružja. Nekadašnje „inzistiranje na moralu“ danas se pretvorilo u inzistiranje na nemoralu.

Mnogi su u ovoj priči ludi. I američki narod koji ovo dopušta, i europski narodi koji slijede Ameriku na putu u vlastitu propast. I arapski šeici kojima je luksuz važniji od vjere i obraza.

Ako je istina da su i u Mekki zabranjene molitve za Gazu i da je osoba koja se za ljude u Gazi molila bila zatvorena 12 sati, i da je bila u lisicama, onda je to početak skidanja maski s lica neprikosnovenih vladara svetoga mjesta. Bog je postao turistička atrakcija i približavanje Njemu moguće je samo ukoliko ne molite za one kojima se prolijeva krv, a koji se još uvijek Njemu mole i umiru s Njegovim imenom na usnama. Globalnim igračima kapitalističkog imperijalizma jako je stalo do mišljenja Boga. Zato mu žele biti bliži i – jedini. U tome će im očigledno pomoći turistički radnici arapskog svijeta koji će graditi nove babilone i kupovati sve skuplje igračke od ljudi za razvijanje (loptarenjem) navijačkog duha njihove hijerarhije.

Slična je situacija bila i u Jeruzalemu kada kršćanski svećenik nije mogao proći check point prije obilaska svetog mjesta Židova –  jer je imao na sebi križ. Check pointi su do sada bila mjesta maltretiranja Palestinaca i načini onemogućavanja običnog življenja u zemlji ispresijecanoj mjestima „provjere“. Metoda provjere očigledno je postala i metodom onemogućavanja vjere svima koji nisu u suglasnosti s nekim političkim vrijednostima.

Dakle, umjesto da se na svetim mjestima svih religija ljudi mole za svako dobro u svakom čovjeku bez obzira na vjeru, religiju, svjetonazor, državu iz koje dolazi, način na koji doživljava i moli se Bogu – umjesto toga sveta će mjesta uskoro postati mjesta „etničkog i vjerskog čišćenja“ od ljudi u drugačijoj odjeći ili od ljudi koji se mole za nekoga ko hijerarhiji politike ne odgovara.

Zato se moraju govoriti riječi koje bole.

Kako je najlakše istrijebiti jedan narod. Pa tako što će se „civiliziranom“ svijetu objasniti da je ispod svake škole, svake bolnice, pa ako hoćete i ispod svakog palestinskog djeteta majke ili starca – ukopan teroristički centar. Svaki zločin na taj se način pokušava unaprijed opravdati.

Zato se mora govoriti i u novim pojmovima. Jedan od njih je SADizam.

SADizam je pojam kojim se označava ravnodušnost Imperije prema ubijanju civila u Palestini. SADizam je toleriranje iživljavanja cionista nad narodom osuđenim na istrebljenje. SADizam je oblik neuračunljivosti financijera genocida u Palestini.

Novac je krvav ako se ulaže u oružje kojim se ubija čitav jedan narod. Oružje koje Amerika šalje cionističkoj vlasti u Palestini dokaz je partnerskog suučesništva u neviđenom u suvremenosti ubijanju naroda granatama, izgladnjivanjem, protjerivanjem, hladnokrvnim ubojstvima na ulici. Rat u Palestini bit će završen jedino pobunom savjesti Amerikanaca, pobunom savjesti i vjere muslimanskih vjernika, pobunom građana protiv hijerarhija birokratiziranih i od naroda odrođenih vlada europskih država.

Camusov Pobunjeni čovjek literatura je za današnji trenutak. (*)