Piše: prof. dr. H. Muratović

U narednim lokalnim izborima biće interesantno kako će stranke tretirati poljoprivredu, odnosno da li će im ona biti u prva četiri prioriteta. Zašto ovo pitam? Vrlo razumljivo, jer je zemlja, uz sredstva za rad (mašine, opremu) i čovjeka, treći faktor svake ekonomije. Dakle, ako se racionalno ne koriste sva tri navedena faktora, onda nacionalna ekonomija nema ozbiljnu makroekonomsku politiku. U zavisnosti od raspoloživosti i kvaliteta ovih faktora, prednosti će davati nekom od njih, ali nikako ni jedan od njih ne smije biti zapostavljen. Pogotovo, ne onaj kojim se raspolaže i koji je najjeftiniji. U BiH to je zemlja, koja je apsolutno zapostavljena već duži period vremena. I taman kada jedna grana proizvodnje postane brend i na inostranom tržištu, kao što je slučaj sa malinama, čiji su proizvođači Državi donosili godišnje neto izvoz od oko 100 miliona, ona se prepusti sama sebi i u subvencioniranoj inostranoj konkurenciji malinarstva, biva trostruko redukovana. To što su ljudi ostali bez posla, zapustili zemlju i postali socijalni problem, nije briga stranaka na vlasti.

Mlađe, a Boga mi i starije (ali neinformisane) ljude treba podsjetiti da je svojevremeno još dobri, stari K. Marks analitički dokazao da jedino u poljoprivredi postoji tzv. „lažna socijalna vrijednost“, odnosno da se neka poljoprivredna dobra moraju platiti više nego što vrijede, jer stanovništvo bez njih ne može ostati, odnosno, kako on kaže „stomaku se ne može slagati“.

Stoga je razumljivo da je u većini zemalja poljoprivredna proizvodnja strateška grana. Razlog je vrlo jednostavan: kada je poljoprivredna proizvodnja razvijena, onda narod neće biti gladan, odnosno postojaće veća socijalna stabilnost i sigurnost. Ovo posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama, kao što su ratovi, pandemije i slično. Budući da se mi nalazimo u situaciji pandemije i da često puta uvozimo inostrane, nedovoljno provjerene i GMO proizvode, to je dodatni razlog da pokrenemo našu poljoprivrednu proizvodnju. Pogotovu ako kriza sa pandemijom potraje duže i ako neki od ključnih poljoprivrednih dobara postane teže dostupan. Drugi razlog je u činjenici da se racionalnom agrarnom politikom mogu brže i jeftinje zaposliti ljudi, s obzirom da je radno mjesto u pljoprivredi trostruko jeftinije od onoga u industriji. Uz to, ljudi se vežu za selo i ne vrše pritisak na infrastrukturu gradova i na socijalne fondove.

Politika razvoja u suštini je politika prioriteta. Stoga se instrumenti razvojne politike utvrđuju prema prioritetnim ciljevima razvoja. Ekonomska politika koja racionalno ne koristi, odnosno ne kombinuje sva tri faktora proizvodnje, ne može biti ozbiljna politika. Dakle, pred svaku ozbiljnu ekonomsku politiku postavlja se ključno pitanje: kako racionalno iskoristiti sva tri faktora proizvodnje? S’ obzirom da nemamo dovoljno kapitala za kupovinu savremene inostrane opreme jer veliki dio dohotka dajemo za uvoz hrane i za neproduktivnu javnu potrošnju i da mladi odlaze u inostranstvo jer ovdje nemaju zaposlenja, dakle, da su ova dva faktora limitirana, preostaje nam da pametnom agrarnom politikom negativne makroekonomske trendove preokrenemo. Kako? Odgovor je: prilično  jednostavno, pod uslovom da imamo dovoljno intelektualne bistrine i političke volje da to i učinimo, posebno u domenu poljoprivredno-prehrambene proizvodnje. Istina, bosanskohercegovački agrar karakteriše niz nepovoljnih okolnosti:

  • usitnjenost posjeda,
  • visoko učešće malih gazdinstva,
  • niska roduktivost,
  • nizak nivo modernizacije,
  • nepovoljna starosna struktura onih u poljoprivredi,
  • nekonkurentna poljoprivredna proizvodnja količinski i cjenovno,
  • prerađivačka industrija nema dovoljno inputa pa je prinuđena uvoziti ih.

Kao posljedica navedenih okolnosti, imamo situaciju da je:

  • učešće poljoprivrede u bruto društvenom proizvodu Zemlje oko 7%,
  • učešće poljoprivrede u zaposlenosti je oko 15%,
  • učešću poljoprivrede u izvozu oko 9%,
  • učešće poljoprivrede u uvozu oko 18%,
  • selo zapušteno i sve više napušteno.

Stoga, svaka ekonomska politika koja nije voljna ili u stanju da obezbijedi osnovne pretpostavke za revitalizaciju poljoprivrede, nije vjerodostojna i za nju ne treba glasati. Jer, ovdje u krajnjoj liniji nije stvar izbora već moralnosti da se sagleda ono što i ćorav čovjek dobro vidi: ubrzano odumiranje sela. Bojim se da ćemo i mi nestati na ovim prostorima ako ne budemo poštovali osnovne zakone prirode. Za to, da bi se revitalizirao treći faktor razvoja (zemlja, odnosno poljoprivreda), ozbiljna politika bilo koje lokalne zajednice mora:

  • inicirati donošenje Zakona na federalnom nivou da se neobrađeno zemljište oporezuje ili da ga njegovi vlasnici daju na korištenje onima koji to hoće,
  • u budžetu Općine (i/ili Kantona) obezbijediti sredstva za subvencioniranje sjemena i dizel gorivo za obradu i sjetvu,
  • pokrenuti inicijativu za formiranje Robnih rezervi na nivou Kantona i/ili Federacije,
  • inzistirati na ustanovljenju garantnih otkupnih cijena za žitarice i meso,
  • domaće govedarstvo i peradarstvo zaštiti prelevmanima i fiskalitetima destimulisati uvoz junećeg i drugog mesa, čija proizvodnja je subvencionirana,
  • svaka općina treba kupiti manju hladnjaču za besplatno skladištenje sezonskog voća i povrća u vrijeme berbe, da proizvođače ne bi uslovljavali otkupljivači,
  • u saradnji sa Poljoprivrednom školom osnovati rasadnik povrtlarskih i voćarskih kultura da bi imali vlastiti reprodukcioni materijal. Uz to, natjerali bi svaku Poljoprivrednu školu koja ima više zaposlenih agronoma da učenicima obezbijede praksu na njivi, a ne na tabli. Očit primjer kako se to uspješno radi je Poljoprivredna škola u Sanskom Mostu,
  • obezbijediti dovoljno vode za To je slučaj u općini Bužim, koja može 70% poljoprivrednika obezbijediti vodom njenim odvođenjem iz akumulacionog jezera Rudnika mangana na desetak brda i odatle ju dopremati prirodnim padom,
  • regulacijom rijeka, rječica i drugih vodotoka obezbijediti vodu za navodnjavanje najplodinije zemlje koju kosimo, umjesto da na njoj proizvodimo potrebno povrće,
  • organizovati međusektorsku analizu mogućnosti poljoprivrednika da proizvedu i trgovine da preuzme proizvedene robe po vrstama i količinama bar na području općina i/ili Kantona. Eventualnu razliku u cijenama između domaćih poljoprivrednih proizvoda i onih od dobavljača iz vana ili iz uvoza, subvencionirati iz budžeta. Nosilac ovoga posla moraju biti Sektor za privredu (poljoprivredu) općina i Ministarstvo poljoprivrede Kantona.

Deset navedenih radnji moraju biti zadatak svakoj politici koja se poziva na narod i na patriotizam. Jer, obezbjeđenje sredstava za sjemena, dizel gorivo, nabavku manje hladnjače i rasadni materijal, nije nikakav problem, budući da ih nude različiti domaći i međunarodni fondovi. Problem je samo u nosiocima organizacije i u neophodnosti da se urade investicioni programi za ovo. Ako to općine i poljoprivredne škole ne znaju, onda treba angažirati ljude koji to znaju. U slučaju da načelnici općina ne budu zainteresirani za realizaciju navedenih mjera, onda to mora učiniti Općinsko vijeće. U suprotnom, svi narativi u predizbornoj kampanji opet će biti šuplja priča. Vjerujem da još uvijek postoje časni ljudi koji ne žele biti dio te (šuplje) priče, već oni koji su za konkretne akcije koja će rezultirati revitalizacijom naše poljoprivrede. Ovdje manjak znanja (i morala) ne smije biti anuliran viškom poltronstva. (*)