Država na (ne)časnom zadatku zločina

Velika Kladuša, za razliku od drugih općina u Kantonu, brže klizi u provaliju čemu su građani svjedoci kao direktni ili indirektni akteri te svoje kolektivne katastrofe. Vjerujemo da više nema građanina Velike Kladuše kojemu nije jasno i koji ne vidi da je perspektiva života na ovim prostorima daleko, da je život odavno (pre)težak i da ga političari pogoršavaju u svakoj prilici, i kad treba i kad ne treba. Umjesto da rade u interesu svojih građana za što su se zakleli kada su preuzimali dužnosti, naši političari rade za sebe i partijske interese, a data obećanja o boljem životu građana, i nije trebalo uzimati za ozbiljno. Kladuščani su odavno zaboravili šta im je obećala (ne)demokratska vlast koja očito nema vremena ispunjavati obećanja jer su njeni predstavnici u stalnim međusobnim svađama i podjelama koje ne prestaju od kako su započele. Izbori, koji atmosferu dodatno zagrijavaju, svake su druge godine, a zapravo u izbornoj atmosferi živimo non-stop. Stoga bi bilo vrlo interesantno iz ove perspektive gledano prisjetiti se kako je narod živio nekada, ili prije dvadeset i nešto godina, bez politike. Šta je tada mislio, šta radio i čemu se nadao? Pamtimo taj period kao vrijeme rada, vrijeme šutnje i nekakvog reda u svemu, vrijeme stvaranja i izgradnje zemlje. Ne znamo da je neko, u svemu tome, mogao da nađe nekakvo posebno zadovoljstvo, osim profesionalaca. O politici su mogli pričati samo stari i pametni ljudi i to tihim glasom, da ne remete i politikom truju i zagađuju okruženje.Građanima je trebalo poprilično vremena da prođe pa da shvate da je politika sve – i vazduh i voda i hrana, da se od politike živi i za nju umire, da je politika u svemu i da je sve u politici. Sreća je naša što to niko u svijetu još nije shvatio osim nas, jer previše bi bilo da cijeli svijet živi od politike. Ljudi se žene i razvode po političkoj liniji, druže i razdružuju, ljetuju i zimuju, i to je zaista lijepo čuti. Međutim, te lijepe stvari ostaju u drugom planu, za sada. Valja nama živjeti u uslovima u kojima općinska vlast (ne)funkcionira, sa tragikomičnim sjednicama Općinskog vijeća, sa neshvatljivim odlukama i rješenjima, sa (be)smislenim smjenama i uhljebljavanjima, sa „viškom pameti“ a manjkom rezultata, sa…Krajišnici već desetljećima žive i nose se sa nepravdama koje još nisu popravljene usprkos nekakvim rezolucijama i deklaracijama koje ne mogu vratiti žrtve niti namiriti nastale štete. O jednoj od tih nepravdi, iz ne tako davne prošlosti, još uvijek nemamo detaljno ispričanu priču.  Neispričane priče tek malo se u ovo vrijeme sjete ponajprije žrtve, novinari i tek poneki političar. Lako je pogoditi, radi se o „Cazinskoj buni“ koja se opisuje i kroz drugačije nazive i epitete. Svako onaj ko je pročitao knjigu „Cazinska buna 1950“ Vere Kržišnik Bukić, ili njene intervjue, bilo da prvi put čuje za bunu, bilo da sve o njoj zna, ne može ostati ravnodušan nad iznesenim podacima i činjenicama koje se prije nisu znale a niti smjele iznositi.  Čovjek, Krajišnik brutalno je kažnjavan samo zato što nije mogao državi davati ono što nije imao, i što se pobunio protiv takvog nametanja. Za kompletiranje mozaika o buni nedostaju još samo kockice domaćih aktera u cijeloj priči, dakako, onih koji su radili „ZA“ državu. Svi oni koji su radili „PROTIV“ obznanjeni su, žigosani i adekvatno kažnjeni: ubistvom, robijom, raseljavanjem…. O ulozi onih „ZA“ i dalje se šuti. Dokle i zašto?I drugoj krajiškoj nepravdi nedostaju neke kockice pa da bi se sastavio mozaik. Afera je manje-više svima poznata kao i njene nesagledive posljedice po ekonomiju Krajine i njene građane. Možda javnost niti ne zna da njeni konstruktori, uključujući i sud, nikad nisu stavili tačku na ovaj slučaj iako je zvanično sudsko vještačenje utvrdilo štetu koju su prouzrokovali optuženi u aferi čiji je iznos manji od cijene ručka za dvije osobe u solidnom restoranu. Autonomija, međumuslimanski ili međubošnjački sukob sa oko 3.000 žrtava na obje strane, najkrvavija je nepravda koja je zadesila Krajišnike. Njena sličnost sa bunom je u načinu primjene represivnih mjera države odnosno vlasti naspram građana koji su mislili drugačije nego misli i radi vlast. Danas kad isčitavamo dokumenta ili razgovaramo sa akterima oba događaja dolazimo zapravo do nevjerojatne sličnosti: odgovor naroda na nepravdu koja je u prvom slučaju okarakterizirana kao buna a u drugom kao secesija, sankcioniran je na već opisani način – „gušenjem u krvi“. Afera je započela, a rat produbio još jednu nepravdu i agoniju Krajišnika ispoljenu kroz plansko i sistematsko uništavanje „Agrokomerca“, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Krajišnika. I opet je država zasjela na grbaču ovim ljudima na već viđeni brutalni način, plaćajući i ovoga puta visoku cijenu samo da ostvari svoj cilj, da što više osiromaši svoje građane – Krajišnike i kazni njihov neposluh. Na koji to način država radi činjenjem ili nečinjenjem adekvatnih radnji, vidi se i čuje gotovo svaki dan. Nije ovdje potreban nikakav dodatni komentar osim tvrdnje kako nigdje u svijetu nema ovakve države, niti građana na kugli zemaljskoj, koji dozvole da ih toliko puta zmija ujeda iz iste rupe. Esad ŠABANAGIĆ