Sead ALIĆ

  1. Pristup problemu

Ponekad nam se čini da gledamo i vidimo cijelu sliku, a vidimo samo jedan njen dio. Najčešće se to događa kad feneomene ne promišljamo, ne vidimo, ne analiziramo – u historijskoj perspektivi. Ako ne sagledamo stvari u historijskom kontekstu, u vremenskom nastajanju i razvoju  – možemo vrlo lako propustiti ono što je bitno. Aktualni trenutak bez historijskog konteksta samo je jedan aspekt fenomena o kojemu govorimo. Za razumijevanje je potrebna šira perspektiva. Kako sa svim, tako isto i sa situacijom u Bosni i Hercegovini, a i u široj regiji.

Mir se postiže dogovorom. Za svaki je dogovor potreban razgovor. Za razgovor su potrebne razumne analize, kritički, etički i poietički pristup. Za čovjeka ima nade dok ima nade za razgovor. Širina i otvorenost duha pretpostavka je sagledavanja problema iz više dimenzija. Utoliko je potrebna sloboda promišljanja, neovisnost prosuđivanja i sučeljavanje različitih pristupa.

Razgovori koji se ovih dana i mjeseci, pa i ovih godina, vode o Bosni i Hercegovini, nerijetko se svode na političku, odnosno pravnu dimenziju propitivanja. Uglavnom se razmišlja o posljedicama, a ne uzrocima. Nametnut je narativ da se ne treba vraćati na počinjene zločine jer to proizvodi nove prepreke za mogući dogovor. Nametnut je okvir koji onemogućuje ono što bi trebao omogućiti. Prihvatili smo dakle košulju koju su nam navukli i sad se pitamo zašto je nemoguće učiniti nešto korisno, konkretno, iscjeljujuće za sve nacije, odnosno za cjelokupni bosanskohercegovački narod.

BiH stratište je morala. Ono što je učinjeno za vrijeme agresije na BiH može se ispraviti samo sučeljavanjem izvršilaca s njihovim činom, sučeljavanjem naredbodavaca sa sudom, sučeljavanjem vjerskih vođa s’ Bogom. Spuštajući problem na nivo pravnika i političara (a to je nivo koji se nameće kao horizont rješavanja problema) postajemo zarobljenici mreže riječi političkih vođa i stranaka. BiH je (kao i u oružanoj agresiji) još jednom opkoljena i još jednom će morati tražiti izlaz u nemogućim uslovima. Ukoliko geostrateški odnosi ne budu uslovljavali drukčiji način ponašanja, dinamiku i integracije – BiH će ponovno biti pred iskušenjem nestanka. Bolna je to ali realna istina. Jedna je vrsta ideologije (laži) zamijenjena drugom. Jedan je način finalnog rješenja zamijenjen drugim. U rukavicama sve ljepše izgleda.

  1. Nudi nam se da uživamo u teatru apsurda

Danas se sve pokušava predstaviti kao pravna i politička bitka za uticaj/moć u BiH. Kao da je riječ o broju glasova. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da desetine hiljada nisu pobijene, a stotine hiljada raseljene. Oni koji su ostali unajmljuju se kao statisti u teatru političkog apsurda. Odnekud, niotkuda, pojavljuju se izbori i sve izgleda normalno. Preko noći se mijenjaju pravila i sve izgleda demokratično. Sve je pretvoreno u bosanskohercegovako „svjetsko prvenstvo“ u prikupljanju navijača za izbore kojima se stvara privid demokratije i napretka. Bosanskohercegovački trokut stavljen je u hladnu vodu, a temperatura se penje. Dok preostali, preživjeli muslimani i nemuslimani shvate, kuhanje će biti dovršeno. „Kuhanje žabe“ je stari trik onemogućavanja žrtvi da postane svjesna što joj se događa. Nažalost, to kuhanje u BiH, pa i drugdje, traje predugo da se matrica ne bi prepoznala.

Danas je nužno skrenuti pažnju na ono što će lako biti nazvano ružnim imenima, ali što se ne smije zaboraviti niti ispustiti iz vida. U teze o aktualnoj situaciji mora se razmišljati i o kontinuitetu odnosa Evrope prema islamu i muslimanima. Osvrnuti se dakle na neka minula vremena, korištene metode, na one načine koji su ušli u kolektivnu svijest Evropljana (pa i u kolektivno nesvjesno). O svemu se mora razgovarati. Otvoreno, na nivou načela radikalnog humanizma. Samo tako može doći do katarze, izvlačenja na površinu uzroka i liječenja koje ne liječi simptome nego sam uzrok bolesti.

Naravno nikada se ne smije govoriti/pisati/razmišljati kao navijač, sa stanovišta isključivo jedne tačke gledišta, jedne religije, svjetonazora i sl. Ljepota je razgovora otvoriti se za razne tačke gledišta, slijediti različite puteve razmišljanja, dohvatiti konzekvence svakog od tih razmišljanja, pa tek onda zaključivati. U tom smislu svaki razgovor o BiH, razgovor je kroz prizmu u kojoj se prelama svjetlo koje dolazi najmanje iz tri smjera. Neka, dakle, ovo bude jedan od smjerova. Reakcije na ovaj tekst su poželje, dobrodošle i mogu samo pomoći da se odnosi bolje razumiju.

  1. U pitanju je Evropa

Indikativna je šutnja Evrope za vrijeme agresije na BiH. Indikativan je bio embargo na uvoz oružja u situaciji kada je sve naoružanje otišlo u ruke strani koja je upravljala takozvanom Jugoslavenskom narodnom armijom. Šutnja je bila potpora učinjenim zločinima. Ona je otvorila vrata sjećanju na neka davna vremena i metode koje, nažalost, moramo prepoznati i u aktualnom nam vremenu.

U pitanju nije samo BiH. U pitanju je Evropa. U pitanju je ideologizirana slika i mit. U pitanju je mitologija koja svako vrijeme budi želju za osvajanjem, istrebljenjem, uništavanjem drugoga i drugačijega. Puno bi se toga moglo reći o tome kako je Evropa nastajala i kakav je doprinos bio Islamske Španije u oblikovanju kulturnog, ekonomskog, moralnog, civilizacijskog segmenta onoga čime se danas Evropa diči. No, umjesto razumijevanja sinergije kultura historije opredsjelila se za šutnju, negiranje, za stereotipe i nerazumijevanje.

Puno je pisano i govoreno i o oblikovanju evropskog identiteta suprotstavljanjem nevropskom Istoku. Nerijetko je sve pretvarano u stereotip koji je omogućavao nerazumijevanja, osude, pozivanja na rečenice i stavove stereotipnih viđenja stvarnosti.
Ove rečenice pišem s nadom da će se probuditi kritički, neovisni, misaoni, filozofijski, historijski, humanistički interes za razumijevanje taloga na kojemu svako neko vrijeme izrastaju nove mržnje, ratovi i genocidi.

  1. Radikalni humanizam kao metodološka osnova propitivanja bosanskohercegovačke stvarnosti

Da bi se o bilo čemu govorilo mora se iznijeti „na svjetlo dana“. Bez govora o bolnim tačkama nedavne, ali i davne prošlosti, nemoguće je naći rješenja za gordijski čvor bosanskohercegovačke stvarnosti. Stvari se moraju nazvati pravim imenima. Zločini su zločini i oni moraju biti kažnjeni. Masovne grobnice su posljedica onoga o čemu se mora početi govoriti javno. Koja je u tome uloga politike, stranih službi, ali i crkvenih hijerahija (posebno hijerarhije pravoslavne crkve).

Abel i Kain su bili braća, jednako kao što smo zločinac Mladić i ja braća. Zločine je, dakle, uvijek počinio čovjek i oni svjedoče o mogućnosti da ljudsko biće zastrani i postane suprotnost od onoga što bi kao ljudsko biće trebao i morao biti. I ja sam zločinac jer sam šutnjom i neaktivnošću omogućio ljudima poput Mladića da se igraju Boga.

Radikalni humanizam stavlja u pitanje šutnju srpskih intelektualaca, pokušaj zaborava i zločina Hrvata i zločina Bošnjaka u BiH. Radikalni humanizam želi uspostavu mira u BiH usprkos geostrateškim, političkim, pravničkim, religijsko-hijerarhijskim i drugim „igrama“.

Način na koji se može i mora razgovarati u i o Bosni je radikalni humanizam. To je otvoreni način koji traži katarzu. Traži prvenstveno od pravoslavlja da se suoči s podržavanjem laži i svih dosadašnjih agresija na muslimane/Bošnjake. To je govor koji ne mrzi ništa osim tabua. To je govor koji se ne libi reći da je zločinac zločincu brat, ali da upravo zbog toga mora doći do jasnog i oslobađajućeg sučeljavanja sa istinom. Radikalni humanizam šutnju Evrope za vrijeme realiziranja genocidne namjere istrebljenja „Turaka“ iz BiH smatra također zločinom. Nažalost, za razliku od zločina koji imaju ime i prezime, zločin šutnje pripada svima nama.

  1. Demitologizacija evropocentrizma

Da bi se razumjela situacija u BiH, a onda i u širem geostrateškom ozračju, neophodno je propitati ulogu i mjesto Evrope kako u vjerskim, kolonijalnim, tako isto i savremenim političkim i ratnim previranjima. Radikalno i otvoreno potrebno je demitologizirati idealiziranu sliku Evrope kao kulturnog i civilizacijskog središta sveukupnih ljudskih nastojanja da se uspostavi uljuđena zajednica građana na planetu Zemlji. U tom smislu nužno je otvoreno progovoriti o žutim mrljama evropske historije, o kolonijalnim osvajanjima, izvršenim genocidima, o imperijalističkoj orijentaciji kako Evrope, tako i njene produžene ruke, Amerike. Savremena zbivanja s migrantima, uvođenja demokratija u zemlje čije su glavne odrednice islam i nafta, te stvaranje i razvijanje islamofobije, kao i pokušaj svojevrsnog vezivanja Evrope isključivo za kršćanstvo – teme su koje traže otvorenu, korektnu i prijateljsku diskusiju koja treba i mora biti obavljena za dobrobit čovjeka.

Pokazuje se naime da su genocidne namjere i čin genocida u BiH duboko povezani s historijskim nasljeđem o kojemu se predugo šutjelo. Stvaran je i održavan mit koji onemogućuje ravnopravan razgovor i razumijevanje. Evropski mit i šutnja o zločinima učinjenim u ime jedne religije proizvodi nužno šutnju kao zlo iz kojeg se rađaju novi zločini. Utoliko je neophodno demitologiziranje ideje Europe. Posebno u aspektu odnosa prema islamu koji je na geografskom području Evrope prisutan više od hiljadu godina.

  1. O novim vjerskim ratovima u Evropi

Agresija na BiH, koja se u početku mogla interpretirati različito, vremenom je poprimila karakteristike vjerskoga rata. Tu bolnu istinu moramo imati pred očima, bez obzira što ona izgleda nevjerovatno. U više tekstova i nastupa rekao sam i napisao da su zločini koji su napravljeni za vrijeme posljednje (a i ne samo tada) agresije na BiH mogli biti učinjeni samo od strane onih koji su bili zaluđeni idejom da se bore za svog Boga, svoje vjernike, svoju religiju. Naša potreba da u to ne vjerujemo proizlazi iz težine te činjenice. Teško je naime povjerovati da su nekadašnji tridesetogodišnji ili stogodišnji vjerski ratovi u Evropi uskrsnuli. Mislimo da živimo u sekularnim društvima i da je vjera fenomen koji se preselio u privatnu dimenziju naših života. Nažalost, posvećivanja oružja, pozivanja na Boga, ubijanja, mučenja i zločini zbog vjere, odnosno nevjere, pokušaj „čišćenja“ čitavih krajeva od ljudi druge vjere, temeljito ubijanje bogomolja (strojnicama, granatama, dinamitom…), mučenja ljudi druge vjere u logorima, seksualna iživljavanja nad ženama druge vjere, poruke koje su odašiljane ljudima pred strijeljanja – sve su to očigledni dokazi da je borba za teritorij, pljačkanje i osvajanje uticaja, pravna i politička borba za „naciju“ – zadobila najstrašniju moguću dimenziju, povratak u vrijeme vjerskih ratova.

Ubiti nekoga zato što vjeruje u istoga Boga ali mu se klanja, poštuje ga i voli na drugi način, drugim ritualima i svoju vjeru izgovara nekim drugim jezikom, novi je barbarizam staroga kova. Političke su elite u saradnji s religijskim hijerarhijama oživjele metode inkvizicije za koje smo svi vjerovali da pripadaju dalekoj prošlosti i da su dovoljno kritizirane, osuđene i kao takve zaboravljene. Nažalost, to samo govori o našoj naivnosti i o strahu da govorimo otvoreno o stvarima o kojima se mora razgovarati. Lijepo je šutjeti o lijepim stvarima, ali šutjeti o nagomilanoj mržnji i strahotnim metodama iživljavanja vjerskih moćnika nad svojim vjernicima, a posebno nad inovjercima – stvara nove količine mržnje i kontaminira prostor mogućeg razumijevanja i zajedničkog života. Dakle,  Evropa se mora osloboditi svojih stereotipa o islamu.

Agresija na BiH bila je među ostalim itekako i vjerskog karaktera. Embargo na naoružanje (u situaciji kad su samo muslimani bili bez oružja), šutnja i gledanje kroz prste zločincima (pa i saradnja s njima) bili su simptomi kolektivno (ne)svjesne namjere istrebljenja muslimana s geografskog tla Evrope. Raspad Jugoslavije bio je prilika da se dovrši evropski krstaški/križarski pohod na bijele muslimane u Evropi, evropljane koji su se odlučili za nekršćansku i nejudeokršćansku vjeru. Onako kako se šutjelo za vrijeme pokušaja istrebljenja Židova, sada se šutjelo za vrijeme silovanja, ubijanja, zakapanja, skrivanja ili protjerivanja ljudi islama. Prošlost upozorava: dok se Evropa ne oslobodi svojih predrasuda neće biti mira ni za bosanskohercegovačke muslimane.

  1. Kolektivno (ne)svjesno idealiziranje Evrope

Od križarskih/krstaških ratova, „Islamske Španije“, ratova protiv vlastitih vjernika (Katara u Južnoj Francuskoj), dugih i krvavih vjerskih ratova na području današnje Evrope između samih kršćana, genocida prema domorodačkom stanovništvu Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, pokušaja istrebljenja Židova u Evropi, do savremene islamofobije i inkvizicijsko-genocidnih manira vjerskih ratnika kraja 20-tog stoljeća – postoji jedna, nažalost, konstantno prisutna linija šutnje o svemu sa čime se Evropa ne bi mogla, smjela ili trebala dičiti.

Islamska Španija i sve što se događalo s islamom u njoj prototip su svih kasnijih zbivanja. Velika islamska kultura iščupana je iz korijena a svi su njeni sljedbenici morali biti ili protjerani ili pobijeni. Čak i oni koji su pokušali preživjeti prelaskom na kršćanstvo bili su ubijani. I odrasli i djeca. Svi su islamski vjerski hramovi sravnjeni sa zemljom. To je ono što će biti učinjeno i u Srbiji, a i za nedavnog rata, odnosno agresije u BiH. Da je islam na takav način mrzio, u vrijeme otomanskih osvajanja, tada u ogromnom području Mediterana ne bi bilo katoličkih ili pravoslavnih bogomolja, pa niti vjernika. No islam je poštovao i poštuje različitost. To što pravoslni vjernici, odnosno oni koji se tako predstavljaju, idu u rat silovati, klati, ubijati i zatrpavati u masovne grobnice (pa prekapati i skrivati leševe u sekundarne grobnice) nije na čast religijskim hijerarhijama niti takvoj interpretaciji Boga. Do danas nema ljudskih riječi isprike odaslanih s visina vrha pravoslavne religijske hijerarhije.

Križarski ratovi, odavno se zna, bili su u pravilu plačkaški pohodi koji su omogućavali katoličkom crkvenom vrhu da uvede svoj red u odnose crkvene i vjerske vlasti. Križarski ratovi su bili džihad u negativnom smislu, dakle rat protiv vanjskog neprijatelja bez samosvjesne potrebe rata protiv svega onoga što je loše u nama samima. Ni križarski ratovi nikad nisu prestali. Oni su mijenjali oblike, ali su postali jednom od matrica historije. Da je tomu tako govori i činjenica da je u srcu Evrope poveden još jedan križarski rat i to protiv Katara. Bili su to vjernici koji su se pobunili protiv samovolje i bezbožnog ponašanja rimske vjerske nomenklature. Svi su pobijeni. A bili su Bogu najbliži. Oni nam svjedoče da u očima ne-vjernika, dakle onih koji se pozivaju na ratničku interpretaciju Boga – nema milosti. Nije je bilo za Kršćane, zašto bi je bilo za muslimane.

  1. Šutnja kao kolektivni zločin

Indikativna je šutnja Evrope koja je znala što se događa ali se povlačila u komotne prostore promatranja svega što je muslimanima u BiH činjeno. Svi pokušaji da se ta šutnja objasni zaustavljali su se na nevjerici, zgražanju i osudi. No, treba imati u vidu historijski kontekst i on nam podiže velove neznanja. Na djelu je nešto što traje već oko hiljadu godina i što je kao takvo ušlo u kolektivno nesvjesno pa i u kolektivnu svijest Evropljana.

Šutnja o zločinima starih vremena postaje metoda odgovora današnjih zločinaca. Izvrtanje teza nekih starih vremena postaje praksa savremenih zločinaca. Žrtva je uvijek kriva za sve jer interpretaciju verifikuju oni koji zločine podržavaju. U tom smislu mora se znati da je šutnja o zločinima (naroda iz kojih dolaze ljudi koji su ih počinili – kolektivni grijeh). Ono što je pojedinačni grijeh i što ima svoje ime postaje kolektivni grijeh šutnjom čitavog naroda.

Ne postoje intelektualci u narodu koji svoje zločine nije oprao govorom, isprikom, molitvom, osudom, emocionalnom i intelektualnom katarzom. U takvim društvima postoje samo glumci – intelektualci koji prema potrebi mijenjaju dresove. Šutnja je zločin veći od genocida jer postaje kolektivno zlo koje omogućuje nove generacije zločinaca.

  1. Embargo na demokraciju

Zabrana uvoza oružja u BiH za vrijeme agresije samo naizgled je onemogućavanje ubijanja u BiH. Svima je u svijetu bilo jasno da je sve oružje četvrte vojne sile u Evropi pripalo agresorskoj vojsci. U takvim okolnostima uvoditi embargo na uvoz oružja znači osuditi muslimane na istrebljenje. Nažalost i to je činjenica koju treba promatrati u kontinuitetu nesreća koje se događaju islamu na geografskom tlu Evrope. Rat u BiH nije završen. Sklopljeni mir bio je okvir za nastavak rata pravnim i političkim sredstvima. Za završetak rata Evropa mora osigurati uslove za povratak protjeranih, omogućiti kažnjavanje ratnih zločina, pronaći i podržavati pronalaženje pokopanih u još uvijek neotkrivenim masovnim grobnicama, implementirati presude Evropskog suda pravde, osloboditi medije… Završetak rata mora se osjetiti u nestanku straha kod pravoslavnog naroda da će stradati svi koji progovore. A od toga smo daleko…

Zabrana uvoza oružja danas je zamijenjena embargom na demokraciju. Plemenska demokratija koju se želi uvesti u BiH pravno je getoiziranje jednog od naroda BiH. Svemu se naravno daje izgled borbe protiv korupcije i modernih političkih feudalaca. Protiv njih se naravno treba boriti, ali jedini efikasan način je pružanje sigurnosti svakom narodu i stvaranje uslova u kojima se bosanskohercegovački narod neće morati okupljati oko svojih nacionalnih vođa iz straha od nastavka oružanih borbi.

Rat je u Bosni nastavljen pravnim i političkim sredstvima. On se nastavlja i pokušajima evropskih posrednika da obezvrijede muslimanske/bošnjačke glasove i stvore plemensku demokratiju. To bi bila neka vrsta demokratije u kojoj se plemena sprečavaju da brojem svojih članova eventualno dođu u situaciju da izglasaju bilo što što ne bi odgovaralo drugim plemenima. To je novi oblik embarga – Embargo na demokratiju.

Embargo na demokratiju nastavak je embarga na oružje. Embargo na oružje doveo je do Srebrenice, masovnih grobnica, iživljavanja nad „nevjernicima“ i drugim zločinima. Embargo na demokratiju biće putokaz ubijanja demokratije u Evropi i savremenom svijetu za sve sadašnje i buduće diktatore.

Ako nije moguća građanska Bosna i Hercegovina, onda to znači da nije moguća niti građanska Evropa. Ne mogu za BiH vrijediti pravila plemenske demokracije. Ako se BiH vidi u zajednici evropskih naroda, onda i njeno stanovništvo moraju biti jednakopravni građani. Ne smiju se izbornim inženjeringom stvarati jednakiji i vredniji glasovi (istovremeno zaboravljajući sve glasove protjeranih, izbjeglih ili pobijenih Bošnjaka). Put u plemensku demokratiju put je novim nepovjerenjima i povratku pobunama i novim oružanim sukobima. Embargo na demokraciju nastavak je dakle embarga na uvoz oružja u BiH. Islam u BiH treba dokrajčiti plemenskom demokratijom kao oblikom istrebljenja plemena „koje ne razumije demokratiju“ (koja ga osuđuje na istrebljenje).

10.U grotlu geostrateških interesa

Nije rješenje za BiH u strateškom pripajanju Evropi. U BiH se (uz bolne iznimke genocidnih namjera kroz zadnja dva stoljeća) ipak razvijala atmosfera razumijevanja među vjerama. U tom je kontekstu važno primijetiti da je manje vjerskih ratova u posljednjih 500 godina bilo u BiH nego u samoj Evropi. Ohrabrenje je to za sve Evropljane, sklone miru i razumijevanju različitosti (na čemu bi Evropa i trebala biti zasnovana). Moralni imperativ traži od Evrope da ne čini grešku koju je činila prema islamskoj Španiji (Maurima) ili prema kršćanskim katarima. Mir ne smije biti posljedica mača, nego dogovora koji se temelji na razumijevanju i uzajamnom uvažavanju.

Geostrateške igre svjetskih sila nalikuju Igrama gladi ili nekom svjetskom nogometnom kupu. Najvećim je igračima stalo da se manji pokolju da bi oni onda pobjedniški ulazili na teren i dovršavali natjecanje. Pogubno je za bosanskohercegovački narod bilo napuštanje zajedništva koje se stoljećima razvijalo u bosanskoj zemlji. Pritisci nacionalnih hijerarhija susjednih zemalja pretvorili su ljude u ratne egzekutore, ubojice, zločince i istrebljivače. Nošeni na krilima „velikih“ nacionalnih ideologija o „velikim“ državama – ljudi su se pretvarali u male ubojice, mučitelje, silovatelje… Pred nama su vremena sučeljavanja sa svim što je činjeno, prvo muslimanima, a onda naravno i u pojedinačnim situacijama i prema ostalima.

11.Religijske hijerarhije ne treba pokušavati razumjeti – treba ih mijenjati

Temeljna pretpostavka mira i razumijevanja u BiH leži u depolitiziranju religijskih hijerarhija. Prividni (lažni) dijalozi vrhova religijskih hijerarhija izvor su novih negativnih tenzija, govora mržnje i nemogućnosti pomirenja među predstavnicima različitih konfesija. To se posebno prepoznaje u pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji koja ne odustaje od potpore pa čak i proizvodnje imperijalnih ideja u svom korpusu. Katarza mora doći odozgo. Vrhovi religijskih hijerarhija moraju prestati biti menadžeri navijačkih timova i postati sljedbenici istoga Boga kojemu se narodi BiH na različite načine obraćaju i kojega različitim obredima slave.

Povezivanje političkog i vjerskog nikada nije moglo donijeti sreću narodu koji je oduvijek imao potrebu vjerovati u ono nadnaravno. Kako nekada, tako i danas. Otuda je hitno potrebno oslobađanje politike od religijskih manipulacija, te oslobađanje vjere od politike. Bosna je pokazatelj te nužnosti. No bolest polako zahvata i Ukrajinu, i Rusiju, i okolne zemlje

Islam je u Evropi nepoželjan. Najvećim dijelom zato što je u prosječnog evropljanina usađen strah od tih čudnih „katara“ s druge strane svijeta. Upire se prstom u neevropsku religiju, a zaboravlja se da Evropa i nema religiju koja je nastala na geografskom tlu Evrope. Proizvodi se strah od islama, a istovremeno Drugi vatikanski koncil prihvata islam kao jednu od ravnopravnih jednobožačkih religija. Islam je nažalost samo sredstvo kojim se kao vanjskim neprijateljem pokušava ujediniti hijerarhije kršćanskoga svijeta. Nažalost, hijerarhije su hijerarhije i s njima sreće nema. Vjera je nešto sasvim drugo.

Vjerske hijerarhije onemogućuju ono što bi trebale omogućiti. Istinska vjera promijeniće sve pa i hijerarhije. (*)

OPASKE NA TEZE SEADA ALIĆA

U odličnom štivu „BiH je stratište morala“, kolega Sead Alić pozvao je intelektualce i druge ljude da se javno izjasne o njegovom tekstu i pri tome iznio više teza u kojima obrazlaže da BiH zaista pripada ovaj atribut. Da bi se on eliminisao, autor navodi da je potreban dogovor, koji se postiže razgovorom zasnovanim na vjerodostojnim činjenicama i analizama i da pri tome postoji kritički i etički pristup problemu. Za sve ovo potrebna je sloboda promišljanja, nezavisnost prosuđivanja i sučeljavanje različitih pristupa. Pri svemu tome pripadnici tri naroda i Ostali nisu u istovjetnom položaju. Naime, Bošnjacima se nameće narativ da se ne treba vraćati na počinjene zločine jer to proizvodi nove prepreke za mogući dogovor, što je nedopustivo sa bilo kog aspekta. Umjesto toga nužno je uspostaviti sučeljavanje izvršilaca zločina sa njihovim činom, sučeljavanjem naredbodavaca sa sudom, a naroda kojem zločinci pripadaju sa istinom. Ako toga ne bude, država BiH ostaće zarobljenik njenih domaćih rušitelja, ali i onih iz inostranstva, s obzirom da i jedni i drugi jednu vrstu ideologije, zasnovane na lažima, zamijenjuju drugom.

Međunarodna zajednica u BiH vodi perfidnu politika kojom se pokušava različitom vrijednošću glasa različite nacionalne skupine staviti u različiti položaj i, u konačnici, ustrojiti Državu kao da nije pobijeno preko 100 hiljada ljudi, a silom protjerano oko milion muslimana/Bošnjaka i gdje i Visoki predstavnik stvara privid demokratije i napretka, mijenjajući Izborni zakon na dan izbora i isključivo u korist jedne strane (HDZ). U nastojanju da čovjek bude realan, on stvari mora promatrati objektivno i iznositi javno bez obzira o kom narodu se radi. Tokom 1990-tih šutnja je bila pomagač učinjenim zločinima, ali ona to ne smije biti i danas, ne samo u BiH, već ni u Evropi, čija se slika demokratije i pravednosti mora demitologizirati.

Profesor Alić ispravno tvrdi da se gordijev čvor u BiH može riješiti samo otvorenim razgovorom o bolnim temama, gdje u prvom redu zločinci moraju biti kažnjeni, a masovne grobnice moraju biti otkrivene, budući da šutnjom i nepričanjem i mi i sami postajemo zločinci. Dakle, nama je potreban radikalni humanizam, prvenstveno kod pravoslavnog svijeta koji mora da se suoči sa nedopustivim podržavanjem laži i svih dosadašnjih agresija na Bošnjake. Za razliku od zločina, koji imaju ime i prezime, zločin šutnje pripada svima nama. Za pravilno razumijevanje Evrope i njenog odnosa prema BiH potrebno je radikalno i otvoreno demitologizirati idealiziranu sliku Evrope kao kulturnog i civilizacijskog središta sveukupnih ljudskih nastojanja za sve, odnosno neophodno je javno govoriti o holokaustu nad Jevrejima i genocidu nad Bošnjacima. Jer pokazalo se da su genocidne namjere i sam genocid u BiH duboko povezani s historijskim nasljeđem o kojemu se nedopustivo predugo šutjelo. Stoga sam poziv kolege Alića da se javno progovori o različitim aspektima šutnje kao kolektivnog zločina anticipirao već poodavno, ali ga i danas prihvatam bez bilo kakve zadrške. Husein MURATOVIĆ