Spomenici, krajputaši, svjedoci historije i tradicije
CAZIN, BREZOVA KOSA – Posvuda na prostorima Bosanske krajine, posebno u područjima Cazina, Velike Kladuše, Bužima, Bihaća, ali i ostalih općina u sjeverozapadnom dijelu BiH, uz cestovne komunikacije, na brdima i poljima, nalaze se neobični spomenici. Najveći broj podignut je za vrijeme austrougarske vladavine, ali mnogi i znatno ranije. Svi su sačuvani, jer o njima brinu stanovnici tih područja. Upravo zato govoreći o historiji, govore i o drugim vrijednostima Krajišnika. Svaki od njih ima svoju priču, kako je nastao, posebno onu kako je opstao i opstaje. Bihaćki profesor Dževad Džanić, iz Velike Kladuše, koji godinama istražuje ova spomen-obilježja i redovno ih obilazi podsjeća – podignuti su uglavnom austrougarskim oficirima i vojnicima u jesen 1878. godine, kada su vođene velike bitke za ova područja. U napadima na Bihać, Veliku Kladušu, Bužim u kojima je učestvovalo na desetine hiljada austrougarskih vojnika u odbrani je učestvovao veliki broj Krajišnika.
Čobanin ubio oficira
–O ovim bitkama posebno govore spomen-obiležja podignuta u bihaćkim i cazinskim područjima, nastavlja profesor Džanić. –U brdima Cazina u predahu jedne bitke, na Brezovoj kosi, austrougarski oficir Karl Miler (Carl Muller) naišao je na dvanaestogodišnjeg čobanina. Udario ga je sabljom, ali ne oštricom, već svom njenom površinom. Međutim, nije poznavao mentalitet Krajišnika, da su to ljudi koji će na bilo koji način uzvratiti na ponižavanje. Čobanin je izvukao kuburu i ubio oficira. Njemu je 6. oktobra 1878. godine podignut spomenik, koji evo stoji na istom mjestu već 138 godina. –Upornošću mještana sačuvan je do današnjih dana, priča sedamdesetogodišnji Selim Bećkanović. –Jednom je, kaže dalje, spomen-ploču bio odnio jedan od mještana tog cazinskog sela, ali su ga tada zadesile brojne nevolje u kući. Čudne su se i pojave dešavale u kući, lupa i svašta. Uputili su ga da ga vrati. I kada je spomen-ploča vraćena sve mu je u kući prestalo. I tako on stoji ponovo tu gdje je i podignut. I to godinama. Slično je bilo i sa bihaćkom porodicom Marjanović, koja u svom dvorištu čuva spomenik, također iz tog perioda. Imali su problema još za prve Jugoslavije tamo oko 1920, dolazili su da ga ruše. Nisu dozvolili, pa onda kasnije… Ali s koljena na koljeno se to prenosi i ni jedna generacija Marjanovića ne dozvoljava da se spomenik pomjeri ili ošteti. I skoro je 138 godina uz samu porodičnu kuću.
Nepoznati majstori
I tako danas gotovo da nema područja, brda, cestovne komunikacije a da uz nju ili na njima nema takvih spomen-obilježja. Ukrašeni su minijaturama ovakvim historijsko-umjetničkog topografskog stila, s raskršća devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Godinama ukazuju da su ljudi ovdašnji rodoljubi i borci. Ali i da su poznati majstori u obradi kamena, drveta, metala. Ali i da na neki način, bivaju zapostavljeni, jer nema obilježenih grobova i mjesta stradanja brojnih Krajišnika, kao što su i imena majstora koji su ih klesali ostala nepoznata. –Zato oni, kaže profesor Džanić, čuvaju trajne poruke o tolerantnosti ovog naroda, o razvijanju tolerancije između vjera i nacija. Njihova opstojnost i briga o njima govori da su izvan vremena i prostora. SAMIR TULIĆ 