Već 7-8 godina traje moja borba za ostvarivanjem mojih osnovnih radničkih, ali i ljudskih prava. Bez obzira da li je rad u poduzećima sa privatnim ili većinskim državnim vlasništvom, za radnike priča je uvijek ista. Dvosmisleni zakoni koji se ne provode i poslodavci koji na radnike gledaju kao na potrošnu robu. Dok si vrijedan i radiš bez pogovora – dobar si radnik, a čim ukažeš na problematiku prekovremenog rada ili kršenja prava koji ti pripadaju postaješ nepoželjan i radnik koji se pod hitno mora maknuti iz poduzeća.
Pa tako sam i ja, kao otpravnik vozova u Željeznicama FBiH postao „nepoželjni radnik“, kojeg raspoređuju na drugo radno mjesto samo „privremeno“ i „po zakonu“. Iako taj isti zakon predviđa da se radnik može premjestiti na drugo radno mjesto u trajanju od samo 60 dana godišnje, ja se na tom radnom mjestu nalazim već punih 6 mjeseci, putujući na relaciji Bihać – Maglaj. Naravno, poslodavac je našao način da svoju odluku „uokviri“ u zakon, pa tako me jedan mjesec rasporede na rad u Bihać, a jedan mjesec u Maglaj…, a moj premještaj potpisuje osoba koja nije ovlaštena za to. Uz sve to, nisu mi uplaćeni doprinosi, sredstva za odvojeni život, kao ni regres, tj. osnovna radnička prava koja mi pripadaju! A smještaj u kojem boravimo moje kolege i ja za vrijeme obavljanja rada nisu uslovni i ne zadovoljavaju ni osnovne životne potrebe.
Iako većina mojih kolega šuti o tome, većinom zbog straha od reakcije poslodavca i posljedica koje bi snosili, a u istoj su situaciji kao i ja, odlučio sam da javno o tome progovorim kako bi ih ohrabrio i potaknu da se bore za svoja prava koja im pripadaju. Ja svoju borbu vodim i sudskim putem, i neću odustati dok mi se moja „oduzeta“ prava ne vrate.
Mjesto: Bihać Autor: Anonimno
Radničke priče su isključivo autorsko djelo, svako mijenjanje teksta i prenošenje bez navođenja izvora je zabranjeno. Centar za građansku suradnju Livno, ne odgovara za komentare i reakcije čitatelja.