Teško je naći zemlju kao ovu našu u kojoj vlast tako uspješno čini granice između zla i dobra, krivice i nevinosti, znanja i neznanja, mogućeg i nemogućeg, pravde i prevare, tako zamagljenim gdje nestaju svi obrisi između običnog gladnog, uplašenog i punog bola čovjeka,  i onog malog šarlatana, demagoga, degenerika i pokvarenog čovječuljka koji se uspeo ljestvicama lokalne vlasti do njemu neslućenih visina na kojima plete i mrsi gustu mrežu spletkarenja, podvala i laži u kojoj se svi gušimo, saplićemo i nestajemo.

Piše: prof. dr. Nedžad BAŠIĆ

Kolika je ta širina i dubina našeg moralnog posrtanja i naše bezosjećajnosti i duhovne praznine, možda na svojoj koži danas najbolje osjećaju nesrećne izbjeglice koje su bježeći  ispred smrti i tihog umiranja u neimaštini, dospjeli u Bosnu. Prije njihovog dolaska u Bosnu svakih od njih tiho se radovao susretu sa zemljom i njenim ljudima koji su nedavno prolazili kroz njihovu golgotu ubijanja i umiranja od gladi. Računali su: imaće razumijevanja za nas, primiće nas s puno razumijevanja na našu nesreću i zlu sudbinu. Ali tamo gdje se stvara okrutnost i bezosjećajnost  prema slabijem i nemoćnijem, a snihodljivost i licemjerstvo prema jačem i moćnijem, čovjek ostaje sam, zastrašen i prima život onakav kakav je sa svom nekom gorčinom i svojim dostojanstvom koje se neprestano troši i osipa u nemoći i siromaštvu koje ga okružuje i dotiče.

Bihać je jedini grad na svijetu koji se je pobunio protiv izbjeglica koje bježe od smrti, optužujući ih za njihovo siromaštvo, za njihovu zlu sudbinu, za njihovu hrabrost što su se usudili bježati od siromaštva, od ubijanja,  što su odbili pridružiti se hordama smrti, što su iskazali neposluh prema onima koji bi da im budu gospodari njihovog života i njihove sudbine.

Ruku na srce, na samom početku „migrantske krize“, koja već skoro godinu dana potresa Bihać, javno je predstavljen projekt za rješavanje ovog problema, vjerujući da  model „KREATIVNIH MIGRACIONIH CENTARA” može riješiti taj izazov. U tim migracionim centrima bilo je predviđeno organiziranje „ZANATSKIH RADIONICA” i „ŠKOLA STRANIH JEZIKA” u kojima bi izbjeglice sticale određene zanatske vještine i znanja jezika, uz pomoć lokalnih učitelja, zanatlija i zanatskih škola. To bi tim nesrećnim mladim ljudima koliko toliko osmislilo njihov život i omogućilo im lakše  uklapanje u zajednicu u kojoj žele da se trajno nastane, a istovremeno bi omogućilo kreativno uključivanje lokalnog stanovništva u ovaj projekt, kojim bi se sudbina izbjeglica postupno transferirala iz humanitarnog u razvojno pitanje. Istovremeno,  to bi stvorilo poseban imidž o gradu Bihaću, kao i o BiH, kao kreativnom urbanom i modernom centru (društvu) u kojem svako može naći prostora za realizaciju svojih snova i životnih ciljeva.

Nažalost, ideja projekta poslužila je lokalnim vlastodršcima, sa velikim trbusima,  samo da se isprosi  pet miliona EURA od međunarodne zajednice. I  dalje ni makac. Izuzev novog pokušaja da se prevare i vlade onih zemalja iz kojih su ti nesrećnici stigli u bosanski „limbo”.

Lokalni vlasnici života i sudbine njihovih građana nakon dobijanja novca, sudbinu migranata prebacuju u ruke drugih, viših institucija. Više niko ne postavlja pitanje projekta „KREATIVNI MIGRACIJSKI CENTRI“, kao dugoročnog rješavanja ove humanitarne katastrofe. Dobijeni novac od međunarodne zajednice potrošen je samo za zapošljavanje djece lokalnih birokrata i plaćanje dnevnica i apanaža lokalnih poslanika da pokrenu  inicijativu u državnom parlamentu o protjerivanju imigranata iz ovog grada i da drže političke tenzije po ovom pitanju, kako bi se pitanje odgovornosti gurnulo na marginu ovog problema. Agonija izbjeglica se nastavlja sve dok ne eksplodira u teržak sukob sa lokalnim stanovništvom, kada više neće biti vremena da se sve počne iz početka. Od svega nije ostalo ništa drugo izuzev velike sramote i nevjerice da se i tako nešto može desiti u zemlji velike tragedije i dobrih ljudi.

A nesrećne izbjeglice i dalje će biti prepuštene sami sebi i biće sve više korišćene da se prikrije sva dvoličnost, korupcija, nepotizam, licemjerstvo i nesposobnost lokalnih  vlasti i političara koji vladaju ovim krajem bez ikakve odgovornosti i obaveze da budu odgovorni. Izbjeglice će biti proglašene odgovornim za kolaps turističke sezone, za propast gradnje aerodroma u Bihaću, za kolaps kantonalne bolnice i Univerziteta u Bihaću, za ekološku katastrofu grada, a sve to da bi se izbjegla odgovornost onih koji bi morali biti odgovorni za sve ono što nam se dešava. A sve to bez ikakve pobune i protesta naroda protiv lokalnih vlasti,  korupcije, nemorala. I neka više niko ne kaže da smo dobri ljudi. To licemjerstvo nam više ne treba niti nam više pomaže.

„Spori i nevješti u poslu ali neobično brzi na podsmjeh i nipodaštavanje, umeju izvanredno spretno da pronađu podrugljivu riječ za sve što ne shvataju i što ne mogu da urade“(Ivo Andrić).