„Čuvajte bezbjednost zemlje i starajte se o ljudima pravedno, jer pravda je temelj carstva“. (Darije Veliki, persijski vladar)
Nedžad Bašić
Zajednički pozivi vladara (kralja) i crkve (boga) na ubijanje i razaranje slabih i nemoćnih, kao i njihovi zajednički pozivi na prekid ratovanja protiv neprijatelja koji se je pokazao snažnim i moćnim, samo je jedan dio opće strategije preživljavanja homo sapiensa od prvih dana njegovog postojanja. Najčešće su ti zajednički pozivi na rat bili usmjereni radi odbrane od neprijatelja od kojeg je prijetila opasnost opstanku duhovne i sakralne moći boga i kralja, što je bio uslov preživljavanje homo sapiensa. Otuda se vođenje rata u istoriji nikad nije opravdavalo potrebom da se proširi moć vladara (kralja) i duhovni utjecaj crkve (boga) već isključivo radi preživljavanja homo sapiensa. Zbog toga je poziv vladara (kralja) i crkve (boga) u rat uvijek bio praćen brojnim ograničenjima koja su proisticala ili iz moći neprijatelja i straha od njegove osvete, ili iz moralne snage onog koji je moćniji, ili iz običaja (zakona) koji su bili nametnuti općim pravilima ratovanja od samog početka preživljavanja homo sapiensa. Rat bez tih ograničenja bio je velika prijetnja za preživljavanju onog koji počinje rat sve dok homo sapiens nije dosegao sposobnost potpunog uništenja samog sebe. Onog momenta kada je stvorena mogućnost potpunog uništenja ljudske vrste od strane samog čovjeka, prestao je i strah od osvete moćnijeg neprijatelja što je učinilo moralna, običajna i zakonska ograničenja ljudske brutalnosti u ratnim sukobima relativnim i bezvrijednim. Relativiziranjem straha od kazne i moralnih i zakonskih osuda za počinjeni zločin, i vladar (kralj) i crkva (bog) naći će se po prvi put u reverzibilnom odnosu sa homo sapiensom, koji će po prvi put biti prisiljen da se pobuni protiv samog sebe i da u toj mržnji prema samom sebi iskaže dubok prezir prema odnosu između kralja (vladara) i boga (crkve) u kojem nazire njihovu duboku nesigurnost opterećenu njihovom krivicom. Ta pobuna homo sapiensa protiv samog sebe u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu stvorit će novi moral koji će definitivno nametnuti osećanje krivice cijelom čovječanstvu za stvoreno osjećanje straha pred prazninom i zločinom (horror vacui) koji dolaze iz vjekovnog odnosa između kralja (vladara) i boga (crkve). Taj strah pred prazninom i zločinom, koji se danas širi u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu, odredit će na kojim tračnicama će se naći homo sapiens na izlasku iz podzemne željezničke stanice na njegovom putovanju kroz 21. stoljeće. Po prvi put homo sapiens je prisiljen da žrtvuje kralja i boga radi sopstvenog opstanka.
Istorija čovječanstva je istorija neprekidne borbe i ratova u kojima je homo sapiens tražio mogućnosti sopstvenog opstanka. U tim neprekidnim ratovima homo sapiens je razvio prvu ideju humanizma da bi mogao preživjeti sve strahote ratovanja. Iz tog vjerovanja kasnije će se stvoriti brojna božanstva, religije i kultovi vjerovanja. U najranijem periodu razvoja ljudske istorije vjerski humanizam u ratnim sukobima bio je prvi znak potrebe da se nekontrolirano ponašanje čovjeka ograniči samilošću, sramom ili rudimentarnim moralom homo sapiensa koji je proisticao iz njegovog preživljavanja. Ti prvi osećaji moralnog stida i straha postupno će prerastati u običaje koji će nešto kasnije bivati prihvaćeni kao opća pravila i principi humanizma kojeg će slijediti homo sapiens u ratnim sukobima. Posebno će veliku ulogu religija imati u najranijoj fazi razvoja ljudske civilizacije, kada je imala određujući značaj u organiziranju i preživljavanju ranih društvenih zajednica. Sublimiranost vjerske i sekularne vlasti oličene u jedinstvu boga i kralja ostavit će vidljivog utjecaja na regulaciju ratnih sukoba i na kreiranje koncepta humanizma u ovom periodu razvoja ljudske zajednice. Započinjanje, obustavljanje i prekid ratnih sukoba, položaj ratnih zarobljenika, položaj stanovništva pokorenih zemalja, način pregovaranja za vrijeme vođenje rata, kao i određivanje položaja žena i djece u ratnim sukobima, umnogome je ovisilo od sakralnih (vjerskih) sistema vrijednosti. Međutim, utjecaji raznih religija na kreiranje ranih normi i principa ratnog humanizma nije značilo da su se religijski sistemi vrijednosti uvjek i na svim dionicama razvoja rane ljudske historije poklapali sa principima ratnog humanizma homo sapiensa. Često su bogovi komandovali razaranje, ubijanje svega što diše, opkoljavanje i spaljivanje kuća i cijelih gradova, ubijanje stoke i trovanje izvora vode i presjecanje vode za drugu ratujuću stranu, određivali međusobne podjele, te pozivali na sveuništavajuće „svete ratove” koji su imali za cilj uspostavljanje dominacije i segregacije, što nije imalo mnogo doticaja sa ratnim humanizmom antičkih zajednica.
Izgradnjom prvih urbanih zajednica u području Mesopatamije, koje će kasnije izrasti u prve rudimentarne oblike državnog organiziranja poput gradova Adab, Eridu, Kish, Larsa, Lagash, Nippur, Shuruppak, Umma, Ur i Uruk, otvara se prva faza razvoja ljudske civilizacije, koja je karakterizirana sukobom i suradnjom između ovih zajednica u cilju preživljavanja i dominacije. Uključivanjem ovih gradova u Akadsko carstvo, oko 2350 B.C. stvara se prva velika imperija koja obezbjeđuje viši stupanj sigurnosti i preživljavanja sa čime ljudska zajednica ulazi u višu fazu razvoja. Stvaraju se nove velike imperije koje ulaze u međusobne sukobe ali i u međusobnu suradnju, što je bilo potrebno regulirati širim pravilima i moralom, a ponašanje čovjeka podvrgnuti istim običajima, što je tražilo viši stupanj centralizacije državne vlasti te moćniju spregu između bogova i vladara.
Velikim prodorom plemena Amoritas i stvaranjem velike moćne države Babilon prvi put dolazi do simbioze božanske moći vrhovnog boga Marduka i moćnog političkog utjecaja kralja Babilona Hamurabija. Od tada pa sve do današnjih dana simbioza vrhovne sakralne (duhovne) i sekularne (političke) moći neizostavno igra veliku ulogu u kreiranju pravila i principa ponašanja čovjeka kako u doba mira tako i u doba rata.
Ovo je period razvoja prvog primitivnog političkog i socijalnog sistema, period prvog raslojavanja i stvaranja povlašćenih slojeva, velikog religijskog ujedinjavanja i pojave vrhovnih bogova sa ritualnim iskazivanjima lojalnosti i strahopoštovanja prema njima i vladarima, čija je sakralna i sekularna moć određivala kako će živjeti ljudske zajednice toga doba. Ovo je i period stvaranja prvih kulturnih vrijednosti, period stvaranja prvog pisma, prvih pokušaja da se odgonetnu velike misterije prirode (suša, poplave, epidemije, i sl.) koje su bile velika prepreka za preživljavanje ovih zajednica. Vladavina maurijskog cara Ašoka i velikog kralja Baktrije otvorile su vrata moćnom širenju budizma kroz Aziju. Borba između različitih religija, kultova, sveštanika i mjesnih vladara pretvara se u najmoćniji amalgam ranih azijskih civilizacija, što će sve do današnjih dana činiti azijski prostor impregniran duhovnim utjecajem moćnih religija i svetovne moći lokalnih vladara.
Stvaranje intenzivnih odnosa između grčke kulture i osvajačkih ambicija Aleksandra Velikog, a docnije Rimske imperije i helinističke civilizacije, nastaje simbioza novih kultura i stvaranje nove vojne i kulturne imperije. Uz osvajčke puteve Aleksandra Velikog na području velike Rimske imperije staraju se enklave u kojima se razvija helinistička kultura koja se širi u koncentričnim krugovima, čineći time prvu rudimentarnu kulturnu globalizaciju na temelju koje će se u kasnijem periodu razvoja ljudske historije razviti jedan novi pokušaj globalizacije kroz proces kolonizacije. Istovremeno kroz ove procese prve primitivne globalizacije sve izraženije se globaliziraju i kulturne vrijednosti helinističke civilizacije, što će voditi kasnije stvaranju velike evropske civilizacije, koja će u susretanju sa vjerskim i političkim kulturama i vjerovanjima Azije, u kojem je još uvijek održana snažna simbioza između kralja i boga, stvarati globalni svijet koji danas posrće u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu.
Pojava Islama i dramatičan razvoj ove nove religije i nove filozofije življenja na širokim prostorima Kavkaza, Male Azije, Bliskog Istoka i Sredozemlja, potaknut će novi razvoj čovječanstva u pravcu traženja odgovora na izazove na koje je u tom periodu bilo teško odgovoriti iz perspektive grčko-rimske civilizacije. Širenje kršćanstva i njegovo izrastanje u određujuću unutarnju kohezivnu duhovnu silu Rimske imperije i veliki unutarnji duhovni raskol u okviru kršanske imperije, koja se je našla pred moćnim naletom azijskog islama i budizma, dramatično će utjecati na odnose između kralja (vladara) i boga (crkve) a time i na sudbinu čovjeka koji se je našao stješnjen u tom sukobu između te dvije velike civilizacije koje su se širile i međusobno sukobljavale. U tom sukobu stvara se novi ratni humanizam koji će potrajati sve do današnjih dana kada je definitivno odbačen u „Balkanskom kafeu“ u Kijevu. (*)