„Samo potraga za istinom dovodi čovjeka do savršenstva“ (Gotthold Ephraim Lessing)

Nedžad Bašić

Potraga za modelom nove dominacije ponovo se širi svijetom. Nakon velikog raskola unutar ideje humanizma i velikog ratnog pustošenja i biblijskih patnji čovjeka, Bog je ponovo u savezništvu sa kraljevima, imperatorima i dikatorima sa kojima ponovo oblikuje i poravnava ideološke, teološke i duhovne neravnine između hrišćanstva (Rusije), islama (Turske), budizma (Kine) i hinduizma (Indije), na jednoj strani, dok na drugoj strani liberalni humanizam (EU) pokušava sve izravnije naći balans savezništva sa tehnološkom imperijom (USA). Vjerski i klasni idealizam sve otvorenije naginju ka krajnje desnoj bankini  autoritarnog populizma gdje ih (ne više prikriveno) očekuje ideologija fažizma i boljševizma sa nacističkom teorijom životnog prostora (lebensraun). Ideologija liberalnog humanizam sve izravnije odstupa od ideologije „tehnološkog humanizma“ priklanjajući se „tehnološkom totalitarizmu“. Otvara se  prostor za novi globalni sukob između krajnje autoritarnih populističkih režima nadahnutim duhovnom snagom i samovoljom boga i vladara, i liberalnog humanizma nadahnutog ideologijom „tehnološkog totalitarizma“, što vodi u veliki sukob između „gulaga“ i „google“ koji postaje sve neizbježnijim.

Harizmatični vjerski proroci i autoritarni vladari koji se samoproglašavaju vizionarima i mesijama, poslatim od strane samog boga da na planeti uspostave „nove svijetove“ s kojima vladaju nepogrešivi kraljevi, sve privlačniji su za široke populističke mase siromašnih, nepismenih i marginaliziranih gdje sveštenstvo ima veliki moralni i politički utjecaj. Naspram uticajnog i moćnog vladara, sveštenstva, proroka i mesija, internet i kompjuterski algoritmi sa svojom beskonačnom moći, povezuju i čini čitav svijet dostupnim i vidljivim svima, ali ostavljaju slobodnu volju čovjeka bespomoćnom, bezličnom i usamljenom.

Ponovo se vode žustre filozofske rasprave u „Balkanskom kafeu u Kijevu“ između liberalnog humanizma i teologije. Šta je bliže čovjeku: kompjuterski algoritam ili bog? Kako filozofija humanizma i teologija djeluju na ograničenja slobode čovjeka? Mada teologija i tehnologija plešu jedan delikatan i senzibilan tango od prvih dana postanka homo sapiensa ni jedni ni drugi  nisu ponudile odgovor kako ljudsko biće može biti slobodno i biti oslobođeno okova siromaštva, straha i poslušnosti. S tim pitanjem svijet ulazi u podzemnu željezničku stanicu na kojoj će se definitivno odrediti sa kojeg će kolosjeka krenuti homo sapiens u svoje posljednje putovanje u ovom milenijumu.

Više nego ikad do sada susret između teologije i ideje slobodne volje čovjeka postaje sudbonosno pitanje kako za autoritarne vladare i crkvu tako i za prosvijećenog i slobodnog čovjeka. Vladar sve zanosnije posmatra crkvu i religiju kao instrument mržnje, razaranja i okupacije, a ne kao moć duhovnog oslobađanja, dok istovremeno slobodna volja čovjeka izrasta u najveću neizvjesnost u susretanju ideologija tehnološkog humanizma i tehnološkog totalitarizma. Sloboda čovjeka i slobodna njegove volje, koja se ponovo nalazi u gvozdenom smrtnom zagrljaju kralja i boga, s jedne strane, i tehnološkog totalitarizma, s druge strane, postaje istinski egzistencionalni izazov za politički i tehnološki razvoj čovječanstva u 21. stoljeću.

Od toga da li će istoriju čovječanstva u 21. stoljeću oblikovati autoritarni vladari i vjerski mistici i proroci, ili moć biotehnologije, nanotehnologije i kompjuterskih algoritama, zavisit će na kojem će se kolosjeku naći čovjek na izlazu iz podzemne željeznice na svom putovanju u neizvjesnost u ovom milenijumu. Autoritarni vladari, vjerski proroci i mesije zaglušeni od silne buke ratnih tehnologija izgubili su dodir sa modernom stvarnošću i više nisu u mogućnosti razaznati na koju se destinaciju uputio čovjek u 21. stoljeću. Otud njihova komanda za nasumično ubijanje ljudi i razaranje gradova, presjecanje puteva, vodovoda i električnih mreža, predstavlja izraz njihove nemoći razumjeti filozofiju slobodne volje čovjeka i moć novih tehnologija i njihove božanske sposobnosti stvaranja ljudskih genoma, što gura čovjeka ka njegovoj besmrtnosti što nosi nove mogućnosti i izazove ali i nove opasnosti i nedoumice. A to je ono što autoritarni vladar i crkva ne žele prihvatiti, pošto su samo kralj i bog besmrtni. Ta halucidna besmrtnost kralja čini najveću nesreću koja je zadesila čovjeka na samom početku 21. stoljeća. (*)