„Ja mrzim politiku, a onaj ko vjeruje u politiku, taj mora da je arogantan, razmetljiv, ohol i nečovječan“, (Thomas Mann).
Nedžad Bašić
Neposredno pred sam početak Prvog svjetskog rata italijanski i njemački pisci-intelektualci izdali su tzv. „Manifest futurizma“ u kojem su odbacili ideju o državi koja štiti slabe i nemoćne i gdje se odluke donose od strane većine a ne od strane najsposobnijih, najboljih, najmoćnijih i najbogatijih, što državu čini slabom, nesposobnom i mlitavom. Hvale rat kao istinsku prirodnu higijenu čovječanstva. Promovišu militarizam, patrotizam i anarhizam, a preziru žene i demokraciju. To je bilo doba općeg intelektualnog prezira i straha od dolazećeg nepoznatog vremena koje je nosilo nove duhovne, moderne tehničke i materijalne vrijednosti i modernu kulturu, s kojom se intelektualci toga doba nisu bili spremni ni sposobni suočiti. U najvišim intelektualnim krugovima toga doba s prezirom je odbačena moderna „prokleta kultura“ koja subverzivno pritiska um čovjeka. Bilo je to doba bunta protiv svakog humanizma i omasovljavanja kulture i licemjerstva i podlosti države, što će gurnuti čovječanstvo u brutalnu i krvavu apokalipsu – Prvi svjetski rat.
I tako rat je započet kao kulminacija straha moćnih imperija od slobode čovjeka što će humanistička ideja o slobodnoj volji čovjeka koja nadilazi težinu svake vjerske doktrine i moći imperije i carstva baciti na lomaču istorije. Rat je izgubljen s kobnim posljedicama i haosom koji se je tek nazirao na ruševinama humanističke liberalne ideje o slobodnoj volji čovjeka. Na ruševinama te ideje stvara se novi strah od humanizacije čovjeka što će se brzo akumulirati u ideji tzv. „evolucijskog humanizma“, iz koje će se razviti teorija „socijalnog darvinizma“ i ideologija nacizma i fažizma, dok će se na drugoj strani razviti ideja „socijalističkog humanizma“ iz koje će izrasti ideologija boljševizma.
I jedna i druga ideologija osporiće slobodnu volju čovjeka, snažno je potiskujući s idejom slobodne volje nacije (države) kao novog neprikosnovenog i moćnog entiteta koji izrasta na ruševinama liberalnog humanizma, što će voditi u jedinstvo liberalizma i nacionalizma kao nove eksplozivne smjese koja će ubrzo potom eksplodirati u novi globalni razorni rat, koji će ponovo dovesti čovječanstvo na sam rub ponora. Na jednoj strani, slavi se jedinstvo nacije (države), a na drugoj strani jedinstvo klase (radničke) s neograničenom voljom i slobodom, s prezirom prema slobodi čovjeka, s obje strane, što se postupno pretvara u gnijezdo okrutnog nacizma i boljševizma, u kojem se zatire svaki trag slobodne volje čovjeka.
Na jednoj strani, bukti „socijal darvinizam“ iz kojeg izlijeću nacizam i fašizam koji slave sukob među nacijama kao prirodni model odabiranja zdravih i moćnih zajednica koje trebaju dominirati svijetom slabih, mlitavih i neistorijskih naroda. Slabije ljudske jedinke (narode) treba pregaziti i uništiti da bi se obezbjedio razvoj moćnih i snažnih (nacija) i time spriječila degeneracija homo sapiensa. Na drugoj strani radnička klasa se podiže na pijadestal globalne revolucionarne klase koja traži globalnu državu koja bi dominirala nad svim drugim oblicima organizacije društva, uključujući tu i nacionalnu državu. Na obje strane strah od slobodne volje čovjeka ponovo budi ideju rata. Ponovo se budi volja za moć, za slavu, za osvajanje. I veliki rat ponovo će se desiti.
Ponovo ubijanja, razaranja, brutalnosti epskih razmjera koje do tada niko nije ni video ni mogao da zamisli. Čovjek je ponovo u očajanju i nikako da sam nadvlada sebe. Nakon što je utihnulo oružje, urlici fašizma i nacizma su donekle utihnuli snagom oružja kojim je njihova ideologija samo potisnuta na skrivenu marginu, ali ne i uništena. Boljševizam koji se je našao na pobjedničkoj strani ponovo je u ofanzivi protiv slobodne volje čovjeka. Stvara se novo carstvo na jednoj strani i nova tehnološka imperija na drugoj strani, koje će nastaviti nemilosrdno uništavati slobodnu volju čovjeka. Istini za volju na različite načine ali sa istim posljedicama: gubitak individualizma pojedinca i urušavanje slobodne volje čovjeka.
U sukobu između tog novog globalnog carstva i globalne imperije, carstvo sve više prerasta u „zaseban svijet“ sa zajedničkim osjećanjima o slobodi čovjeka, zatvorenim u ideji kolektivnog identiteta „zasebnog svijeta“ što potire slobodnu volju čovjeka. Sa tim se carstvo „zasebnog svijeta“ sve više udaljava od „globalne klasne ideje“ i sve se više približava nacionalsocijalističkoj ideji svemoćne nacije sa teorijom „lebensrauma“. Na drugoj strani, fascinantni tehnološki razvoj tehnološku imperiju sve više udaljava od ideologije „tehnološkog humanizma“ ka ideologiji novog „globalnog tehnološkog totalitarizma“ u kojem slobodna volja čovjeka ostaje zatvorena i nemoćna, što će izazvati nove strahove jednih i drugih.
U carstvu „zasebnog svijeta“ vraća se stari (novi) strah od nove tehnološke dominacije i moderne „proklete kulture“ što vodi u politički izolacionizam. U „tehnološkoj imperiji“ stvara se strah od nasilne ideologije „zasebnog svijeta“ koja stoji na putu fascinatnog razvoja novim tehnologijama i novim saznanjima. Hoće li novi globalni rat početi kao kulminacija straha moćnog carstva i imperije od slobodne volje čovjeka kao što je počeo i onaj prvi i onaj drugi? U kom pravci bi rat išao? S’ kojim sredstvima bi se vodio? Šta bi bile posljedice tog novog globalnog rata? Kakva bi bila sudbina slobodne volje čovjeka? Može li novi globalni rat dovesti do kraja ljudsku ograničenost i glupost? Može li tehnološki totalitarizam nadomjestiti slabosti homo sapiensa? Pitanja koja ovih dana čine atmosferu u „Balkanskm kafeu u Kijevu“ nemirnom i iščekujućom. (*)